Igrom slučaja, na polaznoj točci od stare garde našli su se Ljubo, Goran, Chvrgl i ja, a imali smo i pojačanje u utjelovljenju Matije koji je već od prije izrazio želju da nam se pridruži na nekom od izleta. Ovo je bila prava prilika za to, a siguran sam da će ih biti još.

Kratki jutarnji brifing uz čaj i krafne s čokoladom i već smo u VW Šarkiju koji pod sigurnom Goranovom rukom vozi u pravcu Zajezde. Ostavljamo pilu na kraju asfalta kod vinograda i konačno po prvi puta krećemo sa te strane putem Ivanščice.

Vrijeme – odlično, lagani sjeverac, temperatura -3°C, sve je pokriveno friškim snijegom, a ispred nas je cijeli dan. Ubrzo dolazimo do skretanja za Milengrad i nakon kratkog snimanja situacije odlazimo posjetiti ostatke te, nekad, vrlo impozantne utvrde koja je još relativno dobro sačuvana.

Milengrad je srednjovjekovni grad koji je bio najprije u vlasništu obitelji Herkffy do polovine XVI. stoljeća, a zatim ženidbom prelazi u  vlasništvo grofova Patačić. Ovi ga gradnjom dvorca u Zajezdi napuštaju krajem XVII. stoljeću. Od tada je u ruševnom stanju, ali su sačuvana djelomično njegova karakteristična kruništva.

Na povratku ne obraćamo previše pažnju na markacije pa smo idućih 20ak minuta proveli u istraživanju manje prohodnih dijelova šume (a meni se pogotovo svidjelo penjanje preko brda iako smo ga komotno mogli zaobići, što mi ekipa nije ostala dužna napomenuti :-) i već smo opet na označenom putu za Ivančicu.

Putem srećemo i nekoliko lovaca koji uopće nisu oduševljeni našim pojavama, a još manje našim glasnim razgovorom, pjevanjem, urlikanjem i ostalim što strašno plaši sve te okrutne i strašne šumske zvijeri koje su oni namjeravali pomnije proučiti preko nišana. Ipak, unatoč našim nastojanjima da divljač bude na oprezu, lovci su imali više sreće u što smo se u povratku i uvjerili po krvavom snijegu i tragovima vuče životinje.

Otprilike na pola puta pravimo malu pauzu i guštamo uz čvarke, luk i topli čaj da bismo lakše nastavili uzbrdo. Nedugo zatim se spajamo na stazu koja ide od Ham Pokojca i s obzirom da se već nalazimo na dobro poznatom terenu veselim korakom nastavljamo prema Ivanščici. Kako je uspon napredovao tako je i snježni pokrivač bivao sve deblji što nam je svakako mamilo osmijeh na lica.

Nakon 3,5 sata hoda stižemo u Pasarićevu kuću na Ivanščici gdje nas čeka legendarna Mamba – Štef, upravo onako kako smo se i dan prije dogovorili. Zajedno ručamo, malo razgovaramo o planovima i ubrzo nakon toga uslijedio je povratak do auta, mi na jednu, Štef na drugu stranu.

Spust je protekao brzo i bez problema, pa smo kod Sharana bili već za 1h45min, a kod kuće i prije nego što je pao mrak, na što su naše bolje polovice bile jako ponosne ;-)

Sve u svemu, bio je ovo jedan odličan izlet na laganim zimskim uvjetima koji nam je poslužio kao dobra uvertira u ono što nas očekuje za 11 dana, no o tome više kad se vratimo…

Fotke su u GALERIJI, a GPS track za pregled u Google Earth-u je ovdje.