Kalnički proboj, 07.02.2010.
Nova ruta Kalničkim gorjem - Frenkijev osvrt
Osnovni okvir opisa ove prelijepe zimske avanture zamislio sam još u subotu, dakle, dan prije polaska! Glupo? Naivno? - Nikako, jer uz standardnu postavu Črnih Mambi, Darija i Tomija, green light stigao je od Cvajte. Dakle, znao sam da je uspjeh zagarantiran! Osmjeh na lice svakako su donijeli Draženka, Marek te Goran za kojeg, usput rečeno, nismo bili sigurni da ide, te je suvišno govoriti o zadovoljstvu kad je parkirao svoju pilu ispred Prestigea.
Vožnja do pomalo zaboravljenog Ljubeljskog zaseoka Horvati Tomijevom Jeepu predstavljalo je konačno pokazivanje svojih (velikih) terenskih mogućnosti. Taj impozantni radni stroj dogurao nas je snijegom zametenom cestom skroz do same kapelice spomenutog sela. Ostatak ekipe u Goranovom Sharanu morao je ipak odustati cca. 2km prije s obzirom na stanje ceste. Čekajući ih, Tomi, Cvajta i ja vrijeme smo prekratili u razgovoru sa jedinim stanovnikom toga uzvišenja. Izbrazdano lice, neuredna kosa u nekim urbanim sredinama ostavljala bi dojam beskućnika, prljavog i nepoželjnog. Ali starac i njegov žućkastosmeđi pas savršeno se uklapaju u pitoreskno izdanje ljubeljskog zaseoka protkano dojmom zaustavljenog vremena…
Kad smo se svi skupili, počela je i više nego luda avantura, barem meni. Dio puta, tj. početka rute, bio mi je poznat još od jeseni, no to ne znači i manje zanimljiv. Dapače, prolasci kroz kanjon preko potoka predstavljali su pravu malu avanturu, na mjestima i više od toga. U jednom takvom enigmatskom preskakanju, gdje se čulo spominjanje rušenja drva preko potoka, rješenje problema našla je jedina pripadnica ljepšeg spola ovog izleta, Marekova Draženka. Zaista, taj dio staze prava je riznica eksterijernih podloga za stvaranje umjetničkih fotki. Teško je opisati, pa pogledajte sami.
Poslije potoka dolazimo na ravni put kojim, u biti, kružimo oko Kalnika! Naizgled dosadnjikavo obilaženje se itekako isplatilo u vidu iznenađenja koje nam je uskoro pripremila predsjednik/tajnik koalicija. Naime, uspon koji je uslijedio, malčice me podsjetio na onaj predivni božićni Velebit 2008. Paralele svakako imaju podlogu u dosta opasnom direktnom usponu na vrh Škrinja. Negdje podno vrha postalo je jasno da direktiva nema realnu osnovu s obzirom na ledene uvjete. Kružnom linijom manjeg otpora uspješno smo ispenjali predivan vrh i uživali u zasluženoj nagradi adrenalinskog užitka slike pred nama.
Povratak nije bio ništa manje zanimljiv jer dolazak na Kalnik sa kontra strane stvorio je novu dimenziju meni omiljenog odredišta. Usput su pali dogovori za nove ljetne direktnokamenopenjačke avanture koje me unaprijed vesele. Između Škrinje i Kalnika posjetili smo još i sjeverni Vidikovac, čije univerzalno ime govori sve. Mene osobno je podsjetio na bunker koji dominira cijelim krajolikom jedne strane gorja. Negdje ispod kalničke tvrđave isprobao sam po prvi put u životu krplje, čiji učinak zaista iznenađuje.
Spust prema autu brzo je prošao a i cjelokupno druženje još brže. Nisam isprobao neke velike stvari u ovom sportu poput nekih naših članova, ali i ovakve male crtice iznimno me vesele....
_____________________________________
Kalnik - Kamešnica - Škrinja
07. veljače, Godine Gospodnje 2010. - Cvajtini dojmovi
Evo, skoro je godina prošla od moje posljednje (a i prve) avanture Kalnik… i odmah priznam - meni na sramotu! Oko ovog, današnjeg izleta bilo je malo govora, samo jedna obavijest putem elektroničke pošte - i tam' sve piše. Planirana ruta mi se odmah dopala, pa je vrlo brzo uslijedila odluka da neću propustiti ovaj izlet.
Da bi stvar bila malo zanimljivija, dva dana prije izleta uhvatila me neka čudna prehlada, ali želja za izletom bila je velika, pa sam uz malo češnjaka i malo "čvršće" količine kuhanog vina prakticirao staru medicinu. Dobre metode naših starih, naravno uvijek pomažu i na neki način sam se osjećao spremnim za ovaj izlet.
Topli napitak, klipići iz Frenkijevog ruksaka (klipiće je pripremila Andreja!), lagano čavrljanje i okupljanje prave ekipe - kao početak izleta - može čovjeka samo pozitivno nadahnuti! Vrlo brzo nakon tog rituala, dio ekipe; Draženka, Marek, Dario i Goran pakiraju stvari u Šarkija – dok; Frenky, Toomy i ja krećemo u snažnom Jeepiju.
Vjetar i snijeg, od dana i od noći prije, dobro su se potrudili da ceste budu onakve kakve trebaju biti u ovo doba godine. To je i jedan od razloga da nam je prvi dio ekipe bio primoran malo prije potražiti mjesto za parkiranje, dok smo se mi "bratić team" uspjeli probiti do kapele sv. Barbare u zaseoku Horvati. Dok smo čekali ostale i razgovarali o današnjem cilju društvo su nam pravili jedan pas i njegov vlasnik (čini mi se pomalo osamljeni u tom kraju).
Čim smo se kompletirali spuštamo se prema kanjonu kalničkog potoka. Priroda se uvijek pobrine oko svoje ljepote, a u ovom kanjonu je zbilja pokazala svoje čari. Zimska idila učinila je neke dijelove još savršenijima, ali i na neki način opasnijima. Naime, led i snijeg su prekrivali dijelove potoka, kojeg smo trebali prelaziti nekoliko puta, tako da je postojala mogućnost od propadanja u vodu. Bilo je tu zanimljivih, pa i pomalo humorističnih prelazaka, ali sve u vrlo pozitivnoj atmosferi.
Ubrzo smo naišli i na tok Kamešnice, koju smo pratili sve do lovačkog doma, (zaključanog) gdje smo na poluotvorenoj terasi napravili kratku pauzu. Od svih pravih stvari (domaći špek, kosana mast, kobasice, sir, luk…) koje smo doručkovali, ipak je najviše puta bio spominjan prepečeni kruh s sirom i češnjakom, na kojem su svi bili zahvalni mojoj ženici Ivani. Taj kratki predah i unošenje velikih količina kalorija pokazali su se zbilja pravim potezom za ono što će uslijediti.
Ogoljelo granje drveća nije previše skrivalo vrhove ispred nas, pa su svi počeli pomalo razmišljati o najboljem načinu uspinjanja. Budući da su Dario i Toomy krenuli ispred, moje pretpostavke su bile da idemo najtežom mogućom dionicom. Sjeverni dio vrha bio je previše zaleđen (hvala Bogu), pa je odluka ipak bila da se taj dio odradi u nekim boljim uvjetima. Tako smo prema vrhu nastavili po malo pristupačnijim dijelovima i ubrzo stigli do "sedla" ispod vrha. Naleti vjetra su bili poprilično snažni, ali smo ipak – prolazeći preko par opasnijih stijena - uspjeli stati na vrh Škrinju. Tu je uslijedilo pravo oduševljenje i uživanje u pogledu i ljepoti prirode.
Nakon svog tog naleta adrenalina uslijedio je planirani povratak u smjeru starog grada Kalnika. Moram priznati da su mi tempo kojim smo nastavljali, ona od prije spominjana prehlada, a sasvim sigurno i nedostatak kondicije, učinili taj dio pomalo napornim. U nekoliko navrata morao sam uzimati kratki predah, a ekipa se tu pokazala u najboljem svjetlu. Podijelili su sa mnom svoje dragocjene napitke, savjetovali me o držanju tempa, pa do sve do moralne podrške – i sve mi je to ponovno upotpunjavalo izlet i davalo snage za dalje. Svaka čast svima!
…Vratite se pravim stvarima, izvucite se iz gužve i vratite se prirodi - stupite u dodir sa drvećem, travom, kamenjem, životinjama i pticama, sa morem i oblacima, sa nebom i zvijezdama...
P.S. by Toomy - I onda ne bi organizirali ovakve izlete?!?! Ovakvi dojmovi su mi najveća nagrada...
Slike su u GALERIJI, GPS track log za pregledu GE je ovdje, analiza istog je ovdje, a video pogledajte ispod.
