Prenj (BiH) – 22.-25.06.2013.

prenj-2013-1

Godinu dana nakon lutanja po Velebitu, na Dariov poziv odvažio sam se na slijedeću jaču avanturu, naravno opet u dobrom društvu prekaljenih (Tomi, Cvajta, Dario) i još više prekaljenih (Hrki) Mambi.

Naš cilj:
Bosna i Hercegovina općenito, te Prenj sa vrhovima Zelena Glava i Otiš. O visinama, dubinama, nagibima, geomorfološkim karakteristikama, flori i fauni će vam dragi čitatelji, drobiti Dario ili netko drugi, a ja ću samo ukratko navesti nekoliko dojmova…
Konačna ocjena obično dolazi na kraju, ali moram reći – ovaj izlet zaslužuje čistu desetku. Tko nije bio neka mu bude žao!

Putovanje:
Cvajta se pokazao kao odličan vozač i turistički vodič, o skoro svakom gradiću i selu je imao nešto za reći, a najčešće “Vidiš onu crkvu? Tam smo delali.” Zahvaljujući njemu, boravak na bosanskim krivinama prošao je brzo, sigurno i prije svega zabavno. Tome su sigurno doprinijeli gemišti koje smo trusili na putu tamo i pivice na putu natrag, ali Cvajtine zasluge ostaju neupitne! Osim malog nesporazuma na granici prilikom ulaska u RS, na putu nismo imali nijedan incident. Naime, sasvim logičan upit policajca “dajte mi zeleni list i saobraćajnu”, ja sam preveo kao “i kako je danas u saobraćaju?”, pa sam započeo lagani ćit-ćet “pa zasad nije loše…” No Cvajta je bio prisutan, trknuo me u rebra da koji mi je vrag pa sam se ipak probudio prije nego je policajac podigao obrve i razvalio nam kombi.

Odabir glazbe tokom puta svakako zaslužuje nekoliko riječi. Eto, prvi put sam čuo apsolutno sve pjesme Zabranjenog pušenja, a neke i po nekoliko (desetaka) puta. Pratile su nas cijelim putem, pogotovo one prigodne, pri prolasku kroz opće poznata mjesta (Balada o Pišonji i Žugi u Bradini, Zenica blues u Zenici…). Sve sam to podnio stoički i u vrlo pozitivnom raspoloženju. No moram reći da, kad sam pokušao osvježiti atmosferu sa malo etiopijskog Jazza iz 1960-ih, ekipa nije bila spremna surađivati.

Zemlja:
Bosna je vrlo, vrlo zanimljiva zemlja. Prekrasni krajolici, planine, vijugave ceste kroz duboke kanjone. Naselja svakakva, negdje kao da ih je voda naplavila, negdje simpatična, negdje prljava i naočigled siromašna. I nakon dvadeset godina ima puno razrušenih kuća i zgrada. Industrijski pogoni u Zenici, Maglaju, Tešnju, Doboju, brrrrr! S jedne strane prljava i zagađena rijeka Bosna, a s druge prekrasne, tirkizne, vijugave, s uzgajalištem riba na svakom zavoju Vrbas i Neretva. Prenj, zbog kojeg smo na kraju i krenuli na put, također prekrasan, i pitom i surov, s vrhovima kao u Alpama, zelenim dolinama, snježnim padinama, visokim prevojima, kamenom, šumom i travom. Oduševljavao nas je od prvog do posljednjeg trena provedenog na njemu.

Ljudi:
Također za deset, svi s kojima smo imali priliku razgovarati bili su odlični domaćini, ljubazni, susretljivi, spremni za zafrkanciju. Od konobarica i konobara, trgovkinja, do domaćih planinara – pozdrav Saši iz Mostara, Hasanu iz Tuzle (koji me naučio kako se radi pekmez od jabuka), Jasminu iz Zavidovića i ostalima iz skloništa na Jezercu čija imena na žalost nisam upamtio.

Običaji:
Nisam ih imao prilike previše upoznati.

Iće i piće:
Ćevapi u slanini i kajmakuuuuu, pite sirniceeee, pite zeljaniceeee, meso s roštiljaaaa, bureeeeek, jagnjetinaaaa, meso s roštiljaaaa, pastrve iz jezeraaaa, ćevapi u somunuuuu, meso s roštiljaaaa, Jelen pivoooo, Sarajevsko pivoooo! Poseban osvrt na teletinu na lešo koju nam je poslužila gospođa Seka kad smo se u ponedjeljak spustili u Rujište – taj je obrok došao direktno iz raja. Dosta! Gladan sam.

Planinarenje:
Planinarski dio bio je taman kako treba, ne previše težak, s dosta odmora nakon težih uspona. Mislim da bi ona manje prekaljena trojica, kad bi okolnosti bile drugačije (da je Tomi imao zdrav gležanj) nabili jači tempo i da ne bi bilo baš tako lako pratiti ih, no ovako je bilo taman.
Dakle, ta lagana šetnja kroz divan Prenj bila je melem za oko i dušu. Krenuli smo u subotu popodne sa Rujišta prema Bijelim vodama. Tokom puta sreli smo više grupa koje su se vraćale prema Rujištu i koje su nas propitivale jesmo li mi sa Korčule, da nas u domu čekaju sa “lešom”. To nas je isprva malo zbunilo, ali snalažljivi kakvi jesmo, brzo smo se prilagodili, pa smo ubrzo umjesto ma ne, mi smo Zagorci, počeli odgovarati a jesmo, vala, sa Korčule dakako! Do doma smo došli, dočekao nas je Saša, leša nije bilo, valjda su ga već pojeli. Umjesto skromne večerice, opet dernek. Gemišti su tekli dok ih je bilo, izvadile su se kobasice, špek, sir… Potrajalo je to do duboko u noć skoro do poslije devet sati. Po dobrom starom običaju, spavanje u istoj prostoriji sa ostalima pokazalo se nemogućim, ubrzo sam preselio u drugu sobu. Ali izgleda da me gore visoko netko ne voli baš previše jer je pred jutro vani po plehnatom krovu nešo počelo ritmički lupati, a nije bila kiša. Pretpostavljam da se skupila rosa, pa je cijedeći se kapala po žlijebu.

I tako, rano u nedjelju ujutro polako smo krenuli prema Zelenoj glavi. Put do tamo vodio nas je kroz već spomenute prekrasne šumarke, livade, padine i brežuljke. Sam uspon na Zelenu glavu za mene je bio djelomično razočaranje, pošto mi se kad smo stigli do zaleđene dionice nedaleko samog vrha, moram priznati, malo stisla guza. Tako da sam penjanje sa derezama i cepinima ipak prepustio iskusnijima, a ja sam se spustio natrag do Hrkija koji nas je čekao udobno izvaljen na livadi zelenoj. Istina, prije nas je na vrhu bilo dvoje slovenaca, oni su bez dereza penjali po grebenu, ja sam za to bio preveliki trtaroš. Svoj cilj sam ipak donekle ostvario, popeo sam se iznad dvije tisuće metara. Dok sam se spuštao prema Hrkiju, pomislio sam evo, kaj ti je to trebalo, sad si dobil i visinsku bolest, počelo ti se priviđati. Naime, dolje ispod Otiša, iz smjera Bijelih voda odjednom se pojavilo četrdesetak prikaza odjevenih u izletnike, razmililo se po vidikovcu ispod Otiša, malo posjedilo i nakon dvadesetak minuta nestalo. Ispalo je da je to bila jedna od grupa koje često organizirano planinare Prenjom u pratnji vodiča. Fora.
Dok smo čekali naše alpiniste da se na vrhu popiju svu rakiju, Hrki i ja smo na našoj lijepoj livadici čak i malo ubili oko. Okupivši se, krenuli smo prema Jezercu i tamošnjem skloništu. Sklonište je na lijepom mjestu, svaka čast ekipi koja je na rukama dopremila sav građevni materijal i izgradila ga. Nedaleko skloništa nalazi se izvor gdje smo se opskrbili vodom, a u vezi kojeg nam je Hasan ispričao crticu – naime, tamo su se 29.8.1949 u velikom nevremenu smrznule dvije mlade cure, slovenke. Do starog skloništa koje je tada postojalo nisu imale niti 200 metara, pokušavam si zamisliti kakvo je to nevrijeme bilo kad ga nisu uspjele pronaći.

Sa spavanjem opet problem, većina se smjestila na katu, a ja sam odlučio okušati sreću u prizemlju sa Hrkijem. Em je Hrki nakon pet minuta počeo piliti kao Stihlova motorka, em sam u 21:38 u prvoj komatoznoj fazi osjetio kako mi preko čela trčkaraju mišje pandžice. Odlučio sam odabrati manje zlo i preseliti se na kat. Kozmička pravda ipak postoji – spavalo se na daskama, to Mambama nije baš previše odgovaralo, pa ni oni nisu ništa spavali, vrtili su se cijelu noć i shodno tome osim Hrkijevog kroz daske na podu, hrkanje se nije čulo. Pouka za buduće izlete: kupi si čepiće za uši.
U ponedjeljak smo krenuli natrag prema Rujištu. Pratnja nam je cijelim putem bio jedan neobičan cuko, skoro pa šarplaninac, koji se cijelu noć motao oko skloništa na Jezercu, a drugi dan je hodao ispred nas sve do Rujišta i pokazivao nam put. Naravno da smo ga nagradili salamom kruhom i vodom. U Rujištu se samo okrenuo i nestao. Planina je njegov dom.
U Rujištu smo napokon shvatili da lešo ipak nije ništa morbidno već, u ovom slučaju izvanredno ukusno pripremljena na lešo kuhana teletina koju nam je poslužila gospođa Seka. Uz kuhani krumpir i Sarajevsko pivo, bio je to lijepi uvod u prežderavanje tokom tog i slijedećeg dana.

prenj-2013-2

Turizam:
Nakon spuštanja sa Rujišta, kratkog posjeta Mostaru i starom mostu, krenuli smo tražiti prenoćište. Prvobitni plan je bio da prespavamo u šatorima negdje na Jablaničkom jezeru, no na Hasanov nagovor odlučili smo ići još dvadesetak km do Boračkog jezera. Tih dvadesetaka km se po pretvorilo u skoro sat vremena vožnje kroz gudure po uskoj i zavojitoj cesti, dok su nam u susret suludom brzinom dolazile lokalne kamikaze. Cvajta je taj izazov smireno odradio. Boračko jezero bilo je pun pogodak. Smješteno u dolini direktno ispod planina, sa nekoliko kampova, dosta privatnih kuća i apartmana pored obale, podsjeća me na Bohinjsko. Spremala se kiša, odustali smo od šatora i smjestili se u sobe. Imali smo vremena i za kupanje u jezeru. Aaaah, tuš u sobi. Istina hladan, jer su svi ostali prije mene potrošili toplu vodu. I opet prežderavanje za večerom, pa dernek uz pivu skoro do jedan u noći. Ipak je Cvajti bio imendan!
U utorak smo nestrpljivo krenuli doma, nedostajale su nam naše drage obitelji. Ipak ne toliko da ne bi obilježili uspomenu na Pišonju i Žugu pivom u Bradini, posjetili Sarajevo i pojeli ćevape na Baš čaršiji. Kad smo i to obavili, zadovoljni i siti polako smo krenuli kući…

Na kraju:
Pošto je dogovor prije polaska bio da sve što se dogodi u Bosni ostaje u Bosni, dozvolite da vas pokušam uvjeriti kako je sve što sam ranije naveo obično pretjerivanje i laž. Mi nismo uživali u ovom izletu. Planinarenje po Prenju bilo nam je pravo mučenje. Hrana nije ništa valjala, Sarajevo je dosadan grad a kući smo se vratili umorni i mrzovoljni.
Ako se ikad opet spremimo na nešto slično, nemojte nam se nikako pridružiti, sigurno će vam se zamjeriti.

Pozdrav!

Download

Fotke s rute su u planinarskoj GALERIJI:

Turističke fotke su u drugoj GALERIJI, a kratki videozapis s izleta pogledajte ispod ili na našem video kanalu. Uživajte!


You may also like...