Skuta (2532 m) – Turska gora (2251 m) – Kotliči – Brana (2253 m) – 14.-15.09.2013.

KSA-09-2013-00

Kako je lijepo ponovno prihvatiti sajlu i klin u svoje ruke, krenuti laganom feraticom i koračati suhim kamenom po ponosnim vrhovima , sresti gamse i kozoroge i družiti se u toplom domu na skoro 2000 metara. Nažalost zbog pomanjkanja vremena već dulje vrijeme nismo bili u Alpama bez cepina i dereza, tako da sam ovaj put na početku hodnje cijelo vrijeme imao osjećaj da sam nešto zaboravio… A zaboravio sam ovaj dobar osjećaj u Alpama.

Za ovaj izlet nije bilo nekog dugog dogovaranja, jednostavno smo rekli da je ovaj termin zadnja šansa da iskoristimo lijepo vrijeme prije berbi i krenemo.

Na kraju je bilo ono – spala knjiga na dva slova, ali tako smo i krenuli na našim počecima, a i težina i tehnički detalji ovog uspona nisu za svakoga.

Polazak je bio u 05:00, a na parking na kraju ceste u Logarskoj dolini smo stigli već oko 8 sati. Slijedi spremanje, gutljaj medne rakije i pravac Okrešelj. Na parkingu je bilo stvarno mnogo auta, pa smo se malo uplašili gužve na vrhovima, ali bezrazložno. Gužva je bila jer je vrijedna ekipa obnavljala Zavetišće i bazu Slovenske gorske službe spašavanja, koju je krajem prošle godine uništio požar. Bila je to prava radna akcija gdje su vrijedno radile i muške i ženske ruke. Mi smo im ovaj put pružili samo moralnu podršku i nakon doručka krenuli smo prema Turskom žlebu. Koliko samo puta smo penjali ovaj prolaz po snijegu i ledu, a evo ovaj put idemo prvi put na suho. Na ulasku u stijenu navlačimo pojaseve, stavljamo kacige  i idemo k izlazu iz žleba preko ferate, da izbjegnemo sipar (mada su se neki ipak mučili proklizavajući po tom kamenju).

Pogled kod izlaska iz žleba nas normalno, kao i svaki put ponovno odušeljava. Nakon malog odmora krećemo stazom kojom još nismo hodali, a ispred nas je i cilj – Skuta. Treći vrh po visini KS alpi je već duže u našim planovima, a sad je evo konačno ispenjan. Sam uspon nije previše tehnički zahtjevan, ali treba biti vrlo oprezan, jer Vas svaki pogrešan korak može odvesti u provaliju i time završiti Vaše koračanje po planini. Ali o tome se ne misli. Na vrhu vlada prava idila. Ima nas desetak, a svatko na svoj način uživa u zasluženoj nagradi.

Pošto je pred nama ipak još mnogo posla, ne zadržavamo se previše i idemo na spust istim putem i krećemo prema Turskoj gori. Ovaj vrh je inače vrlo privlačan zimi, a sada samo gledamo i komentiramo pojedine provalije i moguća otkliznuća. Ali po zimi se toga čovjek ne sjeća na taj način, priljubi se s cepinom u podlogu i s pogledom u snijeg pod rukama i nogama ide k vrhu.

S vrha krećemo u našu najveću nepoznanicu ovog izleta – Kotliče, stazom koja spaja Tursku goru i Branu, tj. stazom koja nas vodi na Kamniško sedlo. Staza se cijelo vrijeme drži uskog grebena i treba biti iznimno oprezan, ali u ovakvo suho vrijeme i uz pomoć klinova i sajli na opasnijim mjestima ipak nije prestrašno. Zimi ne preporučam.

Za subotu smo na kraju ipak odlučili preskočiti uspon na Branu i to ostaviti za idući dan, te smo produžili na zasluženi odmor i druženje u dom na sedlu. Dom je inače obnovljen 2012. godine i ovo je pravi planinski hotel s fantastičnim sanitarnim čvorom, tuševima, blagavaonicom… I ovdje Vam jednostavno ne može biti loše.

Dok je slovenska ekipa zdrušno počela bodriti svoju košarkašku reprezentaciju, mi smo nakon treće pive i omamljeni toplinom kaljeve peći odlučili poći na spavanje. Ja sam normalno zaspal nakon 26 sekundi, ali sam se opet probudil prerano i predugo čekal svitanje. Kak veli Toomy – ti si bar nekaj spal.

U nedjelju, šibani jakim vjetrom penjemo Branu, te na silasku preko sipara kratimo put prema stazi koja se spušta na Okrešelj. Ovo ne preporučamo zimi, jer je prostor za zaustavljanje relativno ograničen. I kod ovog spusta je trebalo paziti na izloženim mjestima, ponajviše zbog jakog vjetra. Ali opremljeni pojasevima prolazimo to bez straha od pada.

Na Okrešlju radimo pauzu uz radler, a kod auta smo prije podneva. Uz polazak s Kamniškog sedla oko pola 8 i penjanja Brane, ovo je fantastično brzo.  A nismo se žurili.

Na kraju smo zaključili da barem 2 – 3 puta godišnje moramo otići za lijepog vremena u alpe, jednostavno kako smo to radili kad smo počeli s planinarenjem. Ponekad je problem kada se planira ovakvi izlet za više ljudi, pa se hoće uskladiti termin, pa padne kiša…. Jednostavno treba odrediti termin i otići. A stvarno nam i nije daleko.

d.k.

KSA-09-2013-01

 

You may also like...

1 Response

  1. admin says:

    Video je online… Konačno 🙂