Cjajnik i Košutnikov turn 23.07.2016.

CKT_01Već godinama neopravdano zaobilazim greben Košute. Uvijek je nešto upadalo između i ometalo ideju posjeta ovom fantastičnom kraju. Ponekad loša prognoza, ponekad loš tajming, ponekad nedostatak interesa kod potencijalnih članova ekipe… No ovaj put se konačno sve poklopilo! A kako je prvi dojam često i najvažniji, odlučili smo od čitavog grebena dan zasladiti jednim manjim dijelom – usponom na Košutnikov turn. Preko Cjajnika, naravno.

Čuo sam puno oprečnih mišljenja oko težine i same izvedbe ove rute kojom smo i mi hrabro odlučili kročiti u pozno subotnje jutro. Naime, Cjajnik je dugo godina bila destinacija dostupna samo najspremnijim alpinistima, prekaljenih u dugim sportskim i alpskim smjerovima koji su na vrh ovog markantnog stupa mogli stati tek nakon nekoliko sati uspona klasičnim alpinističkim stilom. Realno, tako je vrh imao možda kakvih desetak posjetitelja godišnje, više manje. Sve se znatno promijenilo od trenutka kada je na Cjajnik i s njega izvedena nova sportska ferata. Odjednom je to postala nova atrakcija među širom planinarsko izletničkom populacijom koja je rezultirala puno većom posjećenosti ovog područja i dodatno je podigla vrijednost lokalnih ruta koje su se sada mogle kombinirati u kružne obilaznice. S jedne strane, planina se komercijalizirala. S druge strane, i “običnom čovjeku” je omogućen relativno siguran pristup na vrlo atraktivnu destinaciju. S treće strane – GSS ima puno više posla jer se često desi da “običan čovjek” podcijeni ocjenu težine uspona ili možda precijeni svoje iskustvo i snagu pa “izgori” prije nego li se može sigurno vratiti u podnožje.

Ferata je ocijenjena težinom B/D, ima 320m visinske razlike i više izvora ju opisuje kao iznimno zahtjevnu. Ne znam mogu li tu biti objektivan, ali apsolutno se slažem da to nije uspon za svakoga. Za nekoga s penjačkim iskustvom ovo je zbilja rekreativna ruta koja je na par mjesta izvedena malo isforsirano ne slijedeći prirodne opcije hvatišta i stopinki, no na taj način su dobili na atraktivnosti i zahtjevnosti uspona. Ipak, za one kojima kretanje u stijeni nije baš prirodno okruženje, ovo bi moglo biti naporno iskustvo. Srećom, na najtežem dijelu, prilikom završnog uspona na sam vrh, postoji i lakša varijanta, koju je odabralo nekoliko ljudi koji su išli tog dana prije nas. Rekli su da su jednostavno potrošeni i da fali snage u rukama.

Budući da smo s parkinga krenuli tek oko 9 ujutro, već sa samog pristupa na siparu vidjeli smo da ima 15ak ljudi ispred nas koji se taman pripremaju ući u stijenu. Nismo žurili jer smo znali da ćemo ih ionako dostići, makar su krenuli skoro sat vremena ranije. Tako je i bilo, uhvatili smo ih taman pri završnom usponu na vrh. Ispalo je da su mladi Austrijanci i izgledalo je da su se poprilično namučili na usponu jer su radili selfije na svakom koraku. Možda su čak i lovili pokemone, tko zna… Uglavnom stupivši na vrh Cjajnika mi smo zaključili da smo se baš lijepo protegnuli, dok izrazi nekih drugih lica nisu bili baš tako opušteni.

Na vrhu Cjajnika, prije silaska je potrebno preskočiti između dva stupa i onda otpenjati nekih 50ak metara nizbrdo do stazice koja vodi na greben i dalje u željenom smjeru. Tih 50ak metara može biti jako nezgodno jer je puno opterećenja na rukama, premda im dovoljno stopinki za noge. Dodajte k tome još i ruksak na leđima u prevjesnim dijelovima i postaje baš zanimljivo. Ponavljam, nije baš za svakoga, ali ako možeš napraviti 50 zgibova, onda možeš i ovo. 😉

Spustom sa Cjajnika pa usponom i izlaskom na sam hrbat ukazala se sva ljepota ovog grebena. S južne strane su prekrasne, ali i poprilično strme zelene livade, dok je sjeverna strana gotovo okomita i sasvim kamena. Dva lica iste planine. Nešto prekrasno! Ostaje nam tu još puno toga za istražiti, pogotovo u smjeru zapada gdje nas čekaju Tegoška gora, Windhoehe, Kladivo, Kofce, Veliki vrh i Košutica. Mi ipak okrećemo u planiranom smjeru, na istok, gdje na kraju čekaju Tolsta Košuta i Mala Košuta, no naš cilj je nešto bliži Košutnikov turn.

Oko podneva radimo pauzu u zavjetrini, ručamo, sunčamo se i dremuckamo jer vidimo da nam je Košutnikov turn pred nosom. Iako zapravo nije bio. Kad smo konačno krenuli dalje i popeli se na tu špicu koja je neodoljivo podsjećala na naš cilj iz daljine, shvatili smo da do njega ipak imamo još dobrih pola sata. Tko radi, taj i griješi (reče jež i siđe sa četke) 😉 pa smo veselo nastavili dalje.

S Košutnikov turna se vraćamo desetak min unazad da bi se spustili preko još jedne ferate do našeg ishodišta. OTK Klettersteig je poseban po tome što je njegovim putem na jednom dijelu izveden viseći mostić duljine desetak metara iznad ponora od pedesetak metara. Pa kad smo već tu – da probamo i to.

Zakoračivši na most desnom nogom u trenu se desila rekalibracija svih žiroskopa u glavi. Naime, promjenom težišta na mostu dešava se istovremeno lateralno i longitudinalno gibanje uz pomak prema naprijed. Totalno neočekivano, moram priznati. Drugi, treći i svaki idući korak je taj osjećaj umanjen i tijelo se privikne, ali onih prvih par sekundi – neprocjenjivo. I zbilja nelagodno. Pogotovo kad vidiš da je most usidren u stijenu koja se i dalje odlama i kruše, ali si misliš “Pa ne bu valjda baš pod menom to sve popustilo”.

Spustivši se na sipar, lagano smo odpeglali do parkinga pri Košutahausu. Već pri spustu smo skovali poneki novi plan o povratku u ovo područje i ponovnom prebacivanju u “uživanje mod”. Ako ne skroz uskoro, onda kad-tad.

You may also like...