Otok Vis – Viška šetnja 16.08.2013.

Vis08-2013Tog sam kolovoškog jutra odlučio krenuti stazama svojih predaka te sredinom Visa (putem kojim je vjerojatno moj pokojni nono išao iz svojeg rodnog sela krajem vikenda u školu u Komižu, a početkom ponovno kući) otpješačiti do vrha otoka (Hum, 587m).

Analizirajući kartu procijenio sam da mi za taj pothvat treba do dva i pol sata. To mi je nažalost bila jedina smjernica budući da mi nitko koga sam pitao nije znao reći točno koliko za taj put treba i kako izgleda. Bio je to, dakle, izlet u nepoznato za mene, nešto najbliže što se poluozbiljna šetnja može približiti avanturi.

I tako sam se, malo prije 7 sati ujutro (da izbjegnem dnevnu vrućinu) otpravio iz Podselja  ( poznato međuotočno marijansko središte koje se nadvija nad Velo polje na kojem se i danas mogu vidjeti tragovi aerodroma iz 2. svj. rata) u pratnji Koko (naša kujica, jedva zašla u pubertet) u nepoznato.

Prvih dvadesetak minuta slijedio sam blagi uspon na vrhu kojeg sam stigao do raskršća gdje se desno ide za grad Vis, a lijevo prema Humu i dalje, prema Komiži. Prvo što mi je zapelo za oko bio je putokaz na kojem je uredno pisalo: Hum- 3,15h. No, to se nikako nije slagalo s mojom procjenom od maksimalno 2 sata preostala do vrha. Malo sam si zgruntal i zaključil: „ Ma, to se sigurno odnosi na dalmatinski korak“- pa sam neustrašivo nastavio dalje.

Slijedećih cca 1,15h slijedila je uglavnom lagana valovita šetnjica s jednim malo ozbiljnijim usponom do sela Žena glava. Koko je lovila fazane i zečeve, dok sam ja promatrao vinograde, voćnjake i maslinike koje nikako nisam očekivao na tom zabačenom dijelu otoka (jedini čovjek kojeg sam vidio vozio se u poluraspadnutom neregistriranom automobilu i izgledao je kao da ide u ranojutarnju berbu marice). Na toj etapi korisno je spomenuti jednu stvar ( za buduće entuzijaste). Naime, dobar dio puta vodi makadamom po kojem mogu ići i automobili i bicikli. Na negdje otprilike pola etape do Žena glave od tog makadama se odvaja planinarska staza koja prečicom opet izbija na taj isti makadam. I tu je nastao problem: na mjestu gdje se odvajao put od makadama na makadamu je iskočila ogromna barikada, dok je planinarski put također bio propisno zagrađen ogradom, a ja sa čežnjom promatrao markaciju na neka dva metra od iste. Kao Gandalf pred Morijom ( umjesto pušenja lule ja sam trošio nokte) sjeo sam i razmišljao što dalje ( je li možda put miniran? To nije tako nemoguće obzirom na povijest otoka. Valjda bi bila neka oznaka? A što ako ju je netko maknuo, otočka posla itd.? Hoće li me neka beštija možda napasti?). I baš kad sam odustao od daljeg puta, u meni se javio neki inat. Pa nebum se valjda vratil doma podvijenog reba, nemrem od sramote-pomislih odvažno. Preskočio sam ogradu, Koko je prošla ispod hrabro krenuvši prva u izvidnicu, a ja za njom s kamenčugom u ruci.

Ispostavilo se da razloga za brigu nije bilo, jer je eto neki „dobronamjerni“ otočanin odlučio jednostavno zagraditi svoj maslinik od „nepoželjnih“ uljeza, a pogotovo od putnika namjernika koji bi bili toliko „drski“ i htjeli proći po markiranoj planinarskoj stazi.

U selu Žena glava izgubio sam na kratko markacije pa sam upitao za pomoć mještanina koji me ljubazno vratio na pravi put. Ali kad sam ga upitao koliko još ima do vrha, slegnuo je ramenima i zaključio kako zapravo nikad u životu nije prošao tu dionicu u jednom komadu.

Uglavnom radi se o nekih 40-tak minuta laganog uspona s prelijepim vidicima koji se pružaju prema Splitu i prema otvorenom moru s pogledom na Hvar, Brač, Pelješac, Korčulu, Lastovo i Sušac. Vrijedi napomenuti i da se nekih 10-tak minuta od samog vrha može skrenuti u posjet poznatoj Titovoj spilji. Nisam išao pješke tim smjerom, ali ne vjerujem da do tamo ima više od 5-10 minuta hoda. Radi se zapravo o dvije špilje gdje su se, tako kaže povijest, održavali sastanci najužeg rukovodstva NOP-a u vrijeme kad je Tito s Vrhovnim štabom NOVJ i NOPOJ boravio na Visu (lipanj-rujan 1944.). Za ljubitelje povijesti obavezno. I tako, korak po korak, stigao sam s Koko do samoga vrha. Zapravo, ne baš zapravog samog vrha. Do njega je nemoguće doći pošto se na njemu nalazi ograđeni vojni objekt. Međutim, paralelno s tim vrhom, ali nekih dvadesetak metara niže nalazi se jednako atraktivni vrh s kapelom Sv. Duha.

Odande puca pogled na Komižu, obližnje Biševo sa svjetski poznatom Modrom špiljom. U daljini se također vide otok Sveti Andrija te vulkanski otoci Brusnik i Jabuka. A oni rijetki sretnici koji nalete u vrijeme savršene vidljivosti imaju privilegiju vidjeti i obrise prekomorskog nam susjeda Italije.

I za kraj, da se malo pohvalim, za cijeli taj pothvat trebalo mi je 2h i 20 min, što je bilo daleko brže od onog što su mi prognozirali „dalmatinski zlobnici“ na putokazu s početka puta.

Matija

You may also like...