Jesenski Velebit 14.-15.10.2017.

(Dabarski kukovi, područje Dabrova, Došen Duliba)

Dočekali smo savršeni vikend i krenuli. Odaziv je bio iznad očekivanja i A i B team kreću u rent – a combiju u petak popodne put Baških Oštarija i dalje prema unutrašnjosti Srednjeg Velebita. Ovaj put je naše odredište Došen Duliba i PK-a Ana s domaćinom Stipanom. Stari i prekaljeni Ljubo, neumorni šofer i vođa B team-a bez ikakvih problema savladava zadnje kilometre prašnjavog makadama i parkira nas usred šume ispod najzvjezdanijeg neba koje sam vidio ove godine. Kraj i početak, ovdje prestaje civilizacija i počinje naša avantura, u nekoj drugoj dimenziji, vremenskoj i prostornoj…

Smještavamo stvari u potkrovlje kuće, odabiremo ležajeve i krećemo u zajednički boravak na uništavanje viška teletine i rješavanje nekih tekućih pitanja. Uz priču i teletinu vrijeme nam leti, a subota je radni dan, pa nema predaje, krećemo u krevete pokušavajući uhvatiti nekoliko sati sna i čim manje slušati orkestar hrkanja. U subotnje jutro spoznajemo da je vino koje smo dan ranije konzumirali poticalo neke čudne snove, zanimljivo, vrijedi probati ponovno!?

Subotnje planinarenje bilo je za svaku pohvalu, od savladane rute, do pravilnog donošenja odluka na pravim mjestima. A i B team bili su jedno, zajedno smo zalutali na području Butinovače, pa priječili kroz šipražje prema prijevoju ispred Širokog kuka. Vrijeme je idealno, pa ne žurimo, uživamo u kreacijama koje je priroda stvorila na ovom dijelu Velebita, i uživamo u pogledu na Crni Dabar s jedne strane i morskim ljepotama s druge. Korak po korak i lagano penjemo Dabarske kukove, prelazimo Škrbinu, Vranji kuk, pa Žuti kuk. Na ovom zadnjem je B team dokazao da vrijedi barem za AA team, pa su Žuti kuk ispenjali i lakšom i težom stazom, a skoro još jednom i prilikom spusta na Baške Oštarije.

Na prijevoju ispod Kize jedan dio teama odlučuje se na spust prema Oštarijama i posjet našem prijatelju Prpi, a drugi dio se penje još na Kizu i završno na Grabar (1270 m), te se spušta u Crni Dabar. A tu opet prolazimo kroz nekoliko dimenzija stvarnosti, sadašnjosti u kojoj naše Hrvatske šume sa svojom mehanizacijom gaze i uništavaju sve što im se nađe na putu, pa hodnja planinarskom stazom ovdje nije moguća. Ništa, gazimo po putu i spominjemo ih… A tu srećemo i neke druge duhove prošlosti, gospodina koji se vraća iz posjete svojem starom domu u Crnom Dabru, sa litrom travarice u ruci, razdragano nudeći sve koje sretne na svom putu. Tako je to kad čovjek nakon nekoliko desetaka godina posjeti rodni kraj. U središtu Crnog Dabra obnovljena je kapelica na kojoj zvoni zvono, zna se čije, a nastavak staze prema Ravnom Dabru teškom mukom pronalazimo uz groblje gdje je 15-tak dobro sačuvanih križeva, zadnjih umrlih i pokopanih stanovnika Crnog Dabra. Gazimo dobro sačuvanom, ručno građenom cestom kojom dolazimo do doma u Ravnom Dabru, nekadašnje škole u koju su pohađala djeca svih ovih Dabrova i Duliba. Piva za okrjepu i penjemo prema kombiju, te pravac Prpa, po preostale članove Mambi.

Povratkom u Došen Dulibu slijedi još jedan važan dio našeg jesenskog Velebita, priprema peke. Ove godine za to je zadužen Marek i njegova receptura, ali obećanih 75 minuta pripreme ipak nije uspio ostavariti. Svejedno čekanje se isplatilo i slasna peka zalijana je slasnim vinom i druženjem jedne šarolike, ali jako homogene ekipe.

Nedjelja je dan za aktivnosti po vlastitom izboru, nekoliko je opcija u igri, pa se svatko može priključiti željenoj. Marek, Cvajo i ja krećemo prema Bačić kuku i dalje preko Bačić kose i Visibabe prema mjestu sastanka, Rujičinom kuku gdje drugi dio ekipe (Pegi, Toomy) penje neke od brojnih penjačkih smjerova. A ispostavilo se da je tu i ostatak ekipe, koji je tu odlučio uživati u praćenju aktivnosti drugih članova, ali i jednostavnim uživanjem u ovom carstvu stijena.

Od kupanja u Karlobagu ovaj put nije nažalost bilo ništa. Stara i bolna koljena ipak su malo produžila aktivnosti u nedjelju, a prazni želudac nije dao glavi da misli o bilo čemu drugom osim o ručku, pa je zadnja zajednička aktivnost bilo rješavanje dvije obiteljske pizze u Gospiću.

I to je to, još jedno predivno zajedničko okupljanje je iza nas, osmorica koja su se odazvala u izletu stvarno su mogli uživati u predivnom danu i predivnoj prirodi ovog dijela Velebita, gdje čovjek stvarno može birati brojne planinarske staze za hodnju i šetnju, penjati brojne kratke i duge penjačke smjerove, ili jednostavno uživati u hladu s pogledom na stijenu. Do druge godine.

D.K.



You may also like...