Šatorina i Laktin vrh – Jesenski Velebit 2015.

Satornia_2015_1
Dugo smo čekali da uhvatimo pravo vrijeme, a ovaj put se čekanje zaista isplatilo. Ovi naši jesenski pohodi na Velebit mogu se opisati kao potraga za savršenom jesenskom vizurom, koju je jako teško opisati riječima, a puno lakše slikom. Zato pogledajte slike u galeriji i odmah će Vam biti jasno kako nam je bilo i da li smo uhvatili jesen na planini.

Uhvatili smo i mi još nešto osim savršene jeseni, a to je savršena peka sa janjetinom, za koju smo zahvalni Pegiju i jednom od njegovih rođendana. Ali krenimo redom, nakon što je prvi termin polaska bio 26.09., skoro mjesec dana kasnije konačno smo uhvatili savršenu prognozu i krenuli.

Nažalost prilikom ovog iščekivanja nekolicini Mambi je prošao godišnji ili bolovanje (zar se hoda za to vrijeme?), pa se nisu mogli priključiti. Put preko Otočca i Krasnog, pa prema Mrkvištu, Štirovači i dalje prema Kuginoj kući prolazi u savršenom raspoloženju. Maknuli smo se od poslovnih obaveza i krenuli na odmor u planini. Dolazak do Kugine kuće bio je već u duboku noć, dijelom zbog lošeg makadama od Štirovače, a dijelom i zbog ukusnog hamburgera kojeg smo morali riješiti u Otočcu.

Kuća je zatvorena, ali sklonište nije. Peć se ne usuđujemo paliti da nas dim ne uguši, pa za zagrijavanje pomaže rakijica. Malo druženja i zavlačenje u vreće na spavanje, ipak je u subotu pravi radni dan….

Subotnje jutro i put prema Šatorini koja proviruje iznad guste šume. Na ovoj ličkoj strani planine jesen je već lagano na odmaku, većina lišća je otpalo i miriše na skori snijeg, ali kako se sve više penjemo na Šatorinu pogledi nam bježe prema primorskoj strani planine i predivnim jesenjim bojama. Sam uspon je trajao neka dva lagana sata, a o samom vrhu ne treba puno govoriti, ukratko, najviši je vrh srednjeg Velebita sa svoja 1622 metra, mjesto gdje smo okitili Božićnu jelku na našem 6. božićnom Velebitu, znači nosi posebno mjesto u našem srcu.

Nakon izležavanja i uživanja na toplom jesenjem Suncu (Cvajta nije biral mjesto za izležavanje…), krećemo preko Matijević brijega prema Koritima i Premužićevoj stazi. Ovaj put pokazuje nam svu raskoš jeseni, zaigranost krošanja sa žutosmeđim lišćem, kombinacija suhe trave i hladnog Velebitskog kamena. Izvor na Koritima radi, pa je pravo mjesto za još jedno izležavanje, jednostavno na ovakvim mjestima treba uživati, treba im se pokloniti i sjetiti što znači svaka kap vode na ovakvom mjestu i koliko nas je puta ovaj izvor okrijepio. Nakon mojih brojnih obilazaka Velebita, uvijek sam govorio da mi je staza ina predjelu iznad Radlovca, pa dalje prema Skorpovcu jedna od monotonijih i napornijih, ali je sad ovo bilo jedno ogromno oduševljenje. Ovo jednostavno nije ljetna staza, ona se mora hodati i uživati u jesen…

Mi nismo krenuli prema Skorpovcu, nego smo skrenuli prema Kuginoj kući preko Smojverske dulibe. Prvi put sam prošao ovim dijelom koje nudi mnogo prostora za uživanje i istraživanje okolnih vrhova. Uživajući u nakupninama otpalog jesenjeg lišća lagano smo završili krug od skoro 8 sati lagane hodnje i uživanja.

A tada dolazi drugi veliki zadatak, priprema peke. Tu smo se također primili posla, skupili suho granje i zapalili 3 vatre, jednu za janjca, jednu za nas na otvorenom i jednu u skloništu. I sve je radilo savršeno, osim vjetra koji nam je malo odgodio završetak slasne večere, ali nam je zato zadovoljstvo pripremljenim bilo neopisivo. Konzumacija večere nije bila dostojna restoranskog hranjenja, ali kad vidite sliku pripremljene peke znati ćete da bi i Vi tako postupili… Janjac nije dugo patio.

Nedjeljni rani mraz i -5 celzijusa zove nas na novi uspon, cilj je Laktin vrh (1504 m), jedan osamljeni vrh u ličkom nizu s kojeg se pruža predivan pogled na Bačić kuk i Dabarske kukove. Pravo mjesto za jednu planinsku kolibu….

I to je to, ili… Spustom s vrha kod Kugine kuće staju dva planinara (ili što već) od nekih 60-tak godina i pričaju svoj doživljaje s ove planine. Sad su tu već 10-tak dana i malo lutaju od jednog doma do drugog, jednog brijega do drugog, jedne dulibe… Da li ćemo i mi moći tako uživati, bezbrižno i zdravo? Ali, idemo dan za danom, od jednog jesenka do drugog, od prve Velebitske peke do druge….

A tko će onda, ili sad uživati, to je na svakome od nas i na svima nama zajedno.

D.K.

Video je ispod, a fotke su u nastavku…

You may also like...