Ivanščica 31.01.2010. – Đegijev uspon

Iako je svečano obećao da  će vlastitim vijugama smisliti priču i prožeti je svojim doživljajima i iskustvom prvog uspona na Ivanščicu – naš Đegi to ipak nije učinio…
Upravo smo razgovarali telefonski i opravdanje mu je (nažalost) dobro, pa ću, eto, ja preuzeti i ovu obavezu i nabaciti nekoliko riječi na ovu krasnu podlogu, dok se moj buraz ne oporavi od te opake vojničke viroze koja onemogućava pisanje kratkih članaka. Laughing

Za to vrijeme nek ja napišem kak je njemu bilo prvi put… Ma da! Otkud da ja to znam?! Prva planina je isto ko i prvi seks, svatko to drugačije doživi (dobro, čujem da neki to žele čak i zaboraviti, samo ne znam dal misle na prvi seks s nekim/nečim ili na prvo planinarenje s nama Cool…) Ajde da sam mu držal svijeću – još nekak, ali ovak napamet…
Ipak, ono što mogu reći je da mi je drago da se i on aktivirao iz duugog zimskog sna i krenuo u pravom smjeru. Nek bude primjer i ostalima… A svoje doživljaje će kad-tad opisati u nekim drugim reportažama…

Plan za aktivno provođenje nedjeljnog jutra su već nekoliko dana prije u mailbox dobili svi koji su mi tih dana pali na pamet i koji su se u nekim trenucima pokazali kao potencijalno dobra ekipa za planinarenje i avanturizam (ostali – potrudite se steći tu reputaciju).

Unatoč tome,  ranojutarnji nedjeljni čaj ispijamo samo Đegi i ja dok čekamo Mareka i Draženku koji malo kasne (vjerojatno zbog ljubavi Wink) i pišemo opravdane izostanke Dariju, Goranu, Cvajti i Frenkiju koji su nažalost imali razloga za propustiti ovu avanturu.
Ne razbijajući glavu o ostalima, naše malo terensko vozilo nas je ubrzo dosanjkalo do Belca koji nam je ovaj put bio polazna točka izleta.

Ideja je bila popeti se na Ivanščicu pored Belecgrada, preko Babinog Zuba i Beliga, a spustiti se stazom ispod Brane nazad do auta što je u potpunosti i ostvareno. Uspon je trajao mrvicu više od planiranog zbog obilja snijega u kojem je trebalo uprtiti stazu, no vidjevši zadovoljstvo na licima naše Draženke i Đegija koji su prvi put ovdje, svaki trenutak je vrijedio više.

U domu smo se odmorili kratkih 60ak minuta usput popivši pivo i prezalogajivši, te smo već za sat vremena spusta bili kod auta i na putu kući.

U tom trenu se javlja Pegi koji je s Alenkom također posjetio Ivanščicu, ali s druge strane i s ponešto drugačijim (čitaj zaljubljenim) tempom pa nije ni vidio da sat ne pokazuje 11h u koliko smo se okvirno dogovorili već nešto iza 13h. Nadamo se boljem tajmnigu idući puta.. Smile

I za kraj, zove nas naš Štef koji iz nekog razloga živi u faznom pomaku od Črnih Mambi i koji je također bio na Ivanščici, ali dan prije, pa ga zanima kak se nismo sreli… Cool

Da ne duljim – Đegi je dužan minimalno 2 reportaže za ovo, Štef 2 izleta s nama, Pegi mora Alenku dofurati u Marof na upoznavanje, a oni koji se nisu javili imaju minuse (znaju oni dobro kaj to znači)…

P.S. Mislim da je vrijeme da se i ostali lagano prihvate posla oko stranica sad kad bum je imal manje vremena – letvica je postavljena!

You may also like...