Područje slapa Šokot, vrh Kanclin, Križni kamen 21.05.2011.

Sokot-05-2011

Unatoč čestim posjetima Kalniku i kalničkom gorju iznimno me veseli činjenica da još ima područja koja me mogu totalno očarati i ponovo istaknuti pitanje – “Pa zašto nisam tuda prošao prije?”. Područje slapa Šokot definitivno je jedan od takvih lokaliteta.

 

Iako sam se na desetke puta samo provezao pored oznake za skretanje prema slapu Šokot u Gornjoj Rijeci, ove subote prijepodne sam to ispravio i u okviru malog obiteljskog izleta odlučio istražiti taj dio. To je ujedno bio i prvi ozbiljniji test nove Ivine nosiljke koja se pokazala punim pogotkom, kako za nju, tako i za tatu.Do slapa Šokot nas vodi odlično markirani put koji počinje oštrim lijevim skretanjem na cesti prema Gornjoj Rijeci iz pravca Novog Marofa cca kilometar prije centra naselja. Makadamski put je dosta dobar, a već nakon cca 300m nalazimo odlični prostor za parking, u dubokoj sjeni drveća. Tu ostavljamo auto i dalje krećemo pješke prateći markacije, koje nas uskoro vode do prvog zvuka žubora vode i informativne ploče da smo došli na početak staze u području slapa Šokot.

Prvih par minuta uopće nisam bio impresioniran jer markacija vodi dalje širokim makadamskim putem uz korito potoka koje je dosta obraslo gustim zelenilom koje je progutalo čak i klupice za odmor uz stazu. Ipak, već za nekoliko trenutaka sve se u potpunosti mijenja i staza nas vodi u čudesan kanjon potoka prema pet metarskoj kaskadi samog Slapa Šokot.
Iako nije bilo previše vode, tu sam bio već potpuno zadovoljan izletom vidjevši oduševljenje na licima Ivane i Ive koja je odmah iskoristila priliku provjeriti da li je i ta voda mokra i da li je kora okolnog drveća pogodna za penjanje. Malo smo se zadržali na tom dijelu fotografirajući i uživajući u svježini kanjona, no želja za novim vizurama je bila jača pa smo nastavili dalje kanjonom koji nas je naprosto oduševio.

Staza vodi uz i kroz potok i vrlo je dobro koncipirana, ali i potencijalno opasna kada je veći vodostaj pa je kamen vrlo sklizak, a cijelo vrijeme postoji mogućnost pada u potok. Naravno, uz standardni oprez može se proći bez problema, čak i sa djetetom u nosiljci na leđima, iako su hodački štapovi tada neizostavni dio opreme radi boljeg balansiranja ravnoteže. Zaista je neobično imati “živi ruksak” na leđima, ali Deuter je savršeno prilagodio svoj koncept i djetetu i onom tko ga nosi, pa je obostrana uživancija zagarantirana.
Svakih idućih par metara penjanja donosilo nam je i nove detalje, špilje, jezerca, slapiće, kamenje obraslo mahovinom, fascinantnu svježinu vode i pjev ptica koji je čak uspavao Ivu u nosiljci.
Nakon 45min smo izašli iz kanjona i odlučili još malo nastaviti stazom br 10 koja nas je za desetak minuta dovela na raskršće desno nazad prema Gornjoj rijeci ili lijevo prema Križnom kamenu. Kad smo već bili tu, odlučili smo posjetiti Križni kamen prethodno se popevši na vrh Kanclin (421m) koji nam je bio usput.

Iako smo mogli napraviti potpuni krug spustivši se u selo Deklešanec (ili još prethodno popeti se na Mali Kalnik), ovaj put smo se odlučili vraćati nazad kroz šumu do skretanja za Gornju rijeku zbog hladovine imajući u vidu našu Ivu. Osim toga, treba nešto ostaviti i za ubuduće.

Na izlet smo potrošili oko 3 i pol sata jer smo zaista uživali u svakom koraku i fotkali svaku sitnicu kojima taj krajolik stvarno obiluje, a kalničko gorje se još jednom pokazalo kao odlična destinacija pogodna za kraće jednodnevne izlete čak i za malu djecu.

 

You may also like...