Triglav (2864 m) 17.-18.06.2017.

Konačno opet Alpe i nakon duže pauze – Triglav. Zima nam je jednostavno protrčala i sad kad smo konačno krenuli u gorje, gore je ljeto preuzelo prevlast. Na putu u subotu ujutro smo Cvajta, ja i početnik Blaži, koji se ipak ništa ne mora brinuti u društvu ovako iskusnih vodiča. Pošto je dotičnom Blažiju ovo i prvi izlet uopće u Alpama, za uspon biramo jednostavniji prilaz s južne strane, točnije s Pokljuke. Do Pokljuke dolazimo malo zaobilaznim putem iz smjera Bohinja, jer je zatvoreni pravac iz Bleda. Tu imamo i vječitu dilemu, a to je što uzeti od opreme, koje cipele obuti, da li ljetne, ili zimske, da li nam trebaju dereze, cepin… Poučeni iskustvom uzimamo sve to, ali ipak krećemo u ljetnoj obući, nakon sendviča za koje se pobrinula moja draga ženica.

Staza nas prvo vodi šumskim putem kojeg smo bez problema mogli proći autom i time uštedjeti 10-tak minuta, te imati parking u hladu, ali sad znamo za drugi put. Sama staza kroz šumu neprestano se penje i spušta, pa se često šalimo da ne znamo da li se uopće penjemo, ili spuštamo s razine parkinga. Izlaskom iz šume i kratkim uspinjanjem dolazimo do travnate ravnice Jezerce, gdje je odvojak za Viševnik, a nama započinje konačno malo ozbiljniji uspon do Studorskog prevala na 1892 metra visine. Ovdje se otvaraju predivni vidici na dolinu Bohinja, a staza se ponovno počne spuštati i u dugom luku zaobilaziti Veliki Draški vrh i Tosc. I uskoro smo kod Vodnikovog doma, gdje imamo izvor s pitkom vodom, vrlo dobro za znati, da ne teglite do ovuda velike zalihe vode, kada ih se lako obnovi. Kratka pauza i krećemo dalje. Staza se sve više penje, kao što joj je i red, te dolazimo do prvih dijelova staze koji su osigurani klinovima i sajlama. Iskreno ovdje je to meni više kao malo iz fore, ali pošto se prema Triglavu, ili još više prema Kredarici i domu Planika penje i staro i mlado, mnogima valjda i koristi da ne padnu prema Velom polju ispod Vodnikovog doma. Na putu konačno srećemo i prve životinje, tj. svisce (Marmota marmota – alpski svizac nastanjuje Alpe, Karpate, Tatre i Pirineje) koji nekim čudnim zvukovima valjda igraju igru zavođenja. Inače za svisca se smatra da je bio jedan od nositelja kuge, jedne od najvećih svjetskih pošasti, pa ako primijetite nešto čudno u Marofu u slijedećim danima, bježite!!!!

Na Konjskom prevalu, malo iznad 2.000 metara raskršće je puteva prema domu Planika i Triglavskom domu na Kredarici. Ovdje slijedi konačni dogovor o završnom usponu na vrh Triglava. Malo su nam teški ruksaci, ali ipak se odlučujemo za kružni put preko Kredarice, Malog Triglava i kasnije spustom preko istoga do Planike. Na Kredarici slijedi ručak i lagano drijemanje uz pogleda na stijenu i penjače koji se neprestano izmjenjuju na usponu i silasku. Ipak, prisjećajući se gužve na mom prvom usponu na Triglav, moram reći da je ovo milina. Malo iza 15 h dolazi i red da i mi krenemo. Navlačimo pojaseve i Y zamke te krećemo u stijenu Malog Triglava. Iako s Kredarice izgleda prestrmo za penjanje, kada se nos zapiči u stijenu penje se bez puno napora. Sretni smo što nema prevelike gužve pa se samo nekoliko puta prebacujemo preko sajle s vanjske strane staze, da bi propustili one koji se spuštaju. Opreza nikad dosta, ipak je ispod nas velika strmina, a moji kolege prvi puta u stiji Triglava, pa se zamke koriste i više nego što bi realno trebale, što nas malo usporava. Ali vremena ima dovoljno. Kasnije treba pripaziti na prijelaz s Malog prema Velikom Triglavu, koji vodi po uskom grebenu. Ovaj prijelaz je širok 2-3 metra, s lijeve strane je osiguran sajlom, a zna biti neugodan u slučaju jakog vjetra. I tu smo pred stijenom Triglava, nekoliko minuta u stijeni i dolazimo do vrha. Sreća, olakšanje, to je to, po to smo došli, to smo željeli i to smo uspjeli. Vidici su predivni, a oko Aljaževog stupa snježna ploha koja se brzo. Inače Jakob Aljaž je ispenjao ovaj vrh sa sjeverne strane, 1887. godine, a nakon toga, za 5 zlatnika, otkupio je 16 m2 zemljišta na vrhu, od Dovške župe. Na njemu je izgradio sklonište u obliku stupa, koje se po njemu zove Aljažev Stup.

O osjećajima na vrhu teško je pričati, svatko tu doživi nekoliko samo svojih minuta gdje misli o koje čemu, to svatko treba i zadržati za sebe. Nekoliko slikica vrha i okolice i kreće spust prema Planiki. Spust s Malog Triglava prema Planiki mnogo je lakši od onog prema Kredarici, tako da je ovakav odabir kružne staze bio pun pogodak.

A u domu je prvi radni vikend, pa je domarka malo usporena, ili kako ona kaže malo pune glave, valjda je provjeravala zalihe pijače da se možda nije nešto pokvarilo. A onda večera, nekoliko pivica i skupna spavaona. To je opet doživljaj za sebe, između Čeha, Talijana, Španjolaca (ki) i čudnog Hrvatskog para, jedino što Vam je garantirano je loše spavanje i brzo buđenje.
I to je to, u nedjelju smo za 4 h do auta i pičimo doma, do slijedećeg uspona.
D.K.

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *