Usputna Austrija, Nacionalni park Kalkalpen

AT1

Vožnja kamiona u međunarodnom prijevozu podrazumijeva zabrane vožnje vikendima i praznicima. Upravo me je jedna takva zaustavila subotom popodne u gornjoj Austriji na Sankt Pankrazu, dijelu nacionalnog parka Kalkalpen. Na moj 39 ročkas. Sparkal sam svojeg brumija na omiljenom istoimenom autohofu, snimil ekipu drugih vozača, ima ko poznati, upoznal nepoznate te objavil nekolicini bivših protivnika u nedavnom Domovinskom ratu da nemam namjeru utapati tugu vikenda u uvijek istim jadikovkama i ispijanju piva.

Ima koji borac za istraživanje okolnih brega? Malo su me čudno pogledali a kaj su mislili rekli su si vjerojatno, kakti u povjerenju, nakon 3-4 pive. No, ja sam več cepal kroz maleno selo Hinterstoder Banhof prek rijeke Teichl s ruksakom na plečima i 2l Andrejinoga soka od bazge. Sam, afkors. I patike adidaske umjesto gojzi koje mi doma zauzimaju bezveze mjesto u ormaru.

Subotu sam planirano iskoristil za istraživanje područja podno Sensengebirge, gdje u biti počinje nacionalni park Kalkalpen. Krenul sam tek u 16. 30 jer sam taj dan odvalil 700km za volanom na proputovanju iz Njemačke.

Asfaltirana cestica široka taman za osobni auto vijugavo me vodila kroz gustu šumu čije rubove ukrašuje raznovrsno cvijeće svih boja i oblika. Sa lijeve strane seoski turizam, dječji smijeh, konji na ispaši, magarci, patka i 7. pačića (3. put sam brojal), topli vjetar, zrikavci, krave sa zvoncima oko vrata. Ne mogu vjerovati svojim osjetilima. Baš mi je to trebalo.

Ubacujem u višu brzinu i zapičim desno na makadam u Forststrasse, lovački put koji me diže sve više u mojoj želji da vidim čim više. Prolazim kolibu čiji izgled me vraća u djetinstvo i sjeća na sadržaj pročitanih avnturističkih knjiga. Opet mnoštvo krava na izrazito zelenim pašnjacima. U očekivanju kauboja, mojoj usporedbi sa legendarnim djelima Karla Maya daje svoj prilog žubor brze riječice negdje duboko u dolini.

Penjem prema vrhu Rieser (888mnv), u smjeru sjevera moj cilj za ubuduće Schillereck (1748mnv) a sa kontra strane predivan i neodoljivo privlačni Kleiner Priel (2136mnv) koji nadmočno dominira cijelim krajolikom ne toliko visinom koliko oblikom i svojim sivim izbrazdanim prastarim kaputom. Na kraju od mojeg vrha Rieser nema ništ jer podno samog vrha staza završava a ja nemam volje bez gojzi pičiti po pol metra kombinacije trave, grmlja i kamenja. Na kraju se vračam kružnim putom okolo koji se opet spaja na asfaltiranu cestu prema mojem domu na kotačima.

Topla i poučna večer završava pivcem i planiranjem rute za nedelju unutar 4. limena zida mojeg nizozemskog prenoćišta.

Nedeljno rano buđenje, jaja sa špekom i čaša mlijeka. Negdje oko 8. 30, dok je večina šoferčina spavala dubokim snom, ja se iskradam iz sigurnosti parkirališta u nedeljnu neizvjesnu avanturu. Star 39. godina i 1. dan. Brojke ne lažu.

Za 40. min dolazim do planiranog skretanja u desno prema navigaciji ali ćorak. Zaprta cesta. 3m visoku žicu ne vidi I GO, pa da ne završim na jubitubiju (pod rubrikom smiješno)odustajem od prvotne zamisli. Planiral sam prek lovačkog puta na Habichtkogel (1142mnv) i prek njega izvidjeti mogućnost uspona u nekoj bližoj budućnosti na Klein Priel. Srećom, sretnem ekipu bake/ djedovi&unuci.

Ispalo je da su dedeki i babice prekaljeni planinari i da si unuke umjesto na sladoled vode na roštilj 10 km u divljinu. Pravi austrijanci. Veli deda, a kam ti u patikama??? Nekak sam brzo zaboravil germanski i nekaj izmumljal. Osim toga, kaj fali mojim patikama. Objasnil mi je put i rekel nek zaboravim i Habichtkogel i Klein Priel te nek uživam kroz kanjon između opisana 2. vrha. Gruess Gott.

I stvarno, ono kaj me čekalo, probudilo je dečeca u meni. Mada nikad nisam ni prestal biti to, he. Makadam se pretvoril u usku šumsku stazicu usječenu na nemaloj kosini iznad divlje pritoke rijeke Steyer. Susrećem i drugu ekipu sa kontra strane te dobivam korisne informacije kaj me čeka. Opet prigovor na moje patike. Ljudi dragi, kaj imate protiv mojih patika. Adidaske su to.

Nastavljam dalje uživajući u picasso razmještaju kamenja sa vrhunskim stereo zvukom ledenih slapova. Oko podne sretnem i treću ekipu T&K mladi bračni par koji su ispred mene upravo istraživali prolazak osiguran sajlama, klinovima i lojtricama. Meni to izgleda ko dječji vrtić. I da ne zaboravim, K mi je tri put rekel da imam patike. Ma da. Fakat.

Da ih ne uvrijedim, pristajem na njihov prijedlog da idemo u troje kao, veća sigurnost i to. On prvi, njegova ženica u sridi, a ja pozadi. Malo sam ih ostavljal pa opet stizal i skoro se na jednom mestu zabil u babsku rit. Bem ti takvu sigurnost kad je mlada žena na sajli ispred tebe. Pak i našem Stipi bi kolena zaklecala.

Na jednom dijelu oni odluče odustati, kao, kršljiva stijena i sl. Po meni je sve bilo prihvatljivo, jer za usporedbe radi, naš Kalnik je vrhunski poligon za izoštriti svoje maximuse u sebi i nudi slične adrenalinske injekcije. Servus dragi moji, pičim ja dalje. Isplatilo se. Dolazim do nemoguće lijepog dijela usporedivog možda jedino sa kanjonom Male Paklenice po ljepoti. Odmaram se, pijem vodicu, kad ono neki zvukovi i tihi govor.

Again T&K sa smiješkom mi prilaze i dankaju mojoj upornosti i vele kad su mene vidli kak prolazim kameni labirint odlučili i oni. Nakon kratkog odmora pitaju me za dalje. Reko, po karti staza vodi do mjesta Steyerling i kaj onda 15, 16km pješke po cesti nazad do kamiona? (njihov škodilak je ipak bil 5km bliže). Odlučim se vračati po istom putu radije nego po cesti. I oni isto. I da idemo skupa, pita K. Ma jok, ja imam patike, kaj si zaboravil, budem vas usporaval. Po drugi put se razilazimo i puštam ih prve. U povratku pronalazim mjesto za sebe i samo za sebe u toj kamenoj galeriji i sklopim oči na vuru vremena uz zvuke slapova.

Na 1/3 povratka miris roštilja pobuđuje moj gurmanski filigranski feeling gladi, nasljeđe mojeg predivnog Hrvatskog Zagorja. Svinjski šniclek se smudi. Prije spomenuti Dedeki babice&unuci uživaju u iskonskim ljudskim osjetilima davno zaboravljenog načina života. Odlučujem ne narušiti taj sklad ljudi i prirode pa ih decentno zaobilazim po nekoj maloj šikarici koja je manje decentno ostavila svojih 5-6 ogrebotina po mojim nogama. Bem ti gojze.

Oko 16. 00 sam već blizu ceste i odlučujem si još malo zapapriti. Slučajno sam skužil lovačku stazicu koja logikom cik cak uspona ludu kosinu pretvara u šetnjicu za 20kg predebelog lovca. Ak je dobra lovcu, bude i šoferu, he, he. Prije samog vrha tj. čeke, šumovi me paraliziraju. Bogme sam se usral, a kad ono krdo srna. Zoomiram ali fotič mi naravno, a nije ni čudo poslije 500okidanja, otkazuje. Šteta.

Nastavim uspon, ali ipak opreznije i sporije. Dolazim do grebena, znam točno gdje sam, taj dio se vidi sa parkirališta. Ispred mene Kl. Priel, a negdje u dubini lijevo, mislim (a možda i griješim) Gr. Priel (2515). I još par prek 2somaša. Naštancali se dečki kaj na izložbi i svaki se gizdavo i neodoljivo osmjehuje mojim željama i nadama. Ko zna, možda mi se sreća osmjehne pa stupim svojim gojzama jenput na neki od njih.

Spuštajući se dolje prema parkiralištu (i mojoj putujućoj izbi na kotačima) nisam uspel ignorirati promjene u sebi. Pustil sam po prvi put u životu nek me prožmu od glave do pete. Nek prođu cijelim mojim bićem. Bez 5. gembaća u sebi i bez lažne nade. Otvoreno i sa 39. karti na stolu. I kaj je najvažnije, SAM i u tišini divlje i neobuzdane prirode. Iskreno i bez serkanja samom sebi. Direktno i u facu. I bez lažnih obećanja. Iskristaliziral sam svoju viziju. Javim se kaj bu dalje…

PS. Ovu usputnu avanturu nisam prvotno zamislil podijeliti sa Vama, ali radi par dragih i nadasve inspirativnih ljudi u mojem životu ipak to činim. Posebno radi jednog od njih koji svojim načinom života čini energetski napitak suvišnim marketinškim proizvodom. No, reklama štima jer taj čovjek mi daje krila (doslovno).

LP
Frenki

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *