Velebit 26.-27.08.2017.

Veliki Kozjak (1629 m), Krajačev kuk (1659 m) i Zečjak (1622 m)

Posljednjih dana pratim vijesti oko požara i nažalost situacija nije dobra… Gori diljem gora i planina lijepe naše. Nekako se pribojavam da ćemo trebati mijenjati plan ili čak odgoditi odlazak na područje sjevernog dijela Velebita. Tek nakon telefonskog poziva i razgovora sa dežurnim planinarom na PK Alan usuđujem se reći… momci, možemo krenuti…

Većina stvari je bila pripremljena već nekoliko dana prije… a ekipa za poželjeti.. moj David i moj kum Mitch. To su ti momci željni akcije i baš zato ih zasigurno očekuju još mnoge slične avanture.

Stižemo na Alan. Brojna vatrogasna vozila jurcaju ovim inače mirnim predjelom. Iscrpljena lica i čađom zaprljane uniforme gasitelja govore dovoljno o ozbiljnosti situacije na terenu. Miris paleži već nam je nekoliko puta nadražio nosnice, a pogled preko Buljme i može se uočiti tanak, ali gusti oblak dima. Ehh, dečki to je stvarno blizu. Taman kad smo se malo pribrali, malo povrh tog dima pojavljuje se kanader i ispušta značajnu količinu vode. Kasnije tijekom večeri, saznali smo da je veći dio požara pod nadzorom i da se glavni dio nalazi prema jugu, odnosno na području središnjeg dijela Velebita, tako da je naša planirana ruta za sutra izvediva i da nema dodatne opasnosti.

Nakon dobro prospavane noći (konačno nije bilo hrkanja… hehe) i laganog doručka spremamo ruksake i idemo u šetnjicu od nekoliko sati… Nekoliko sati mira i slobode. Nekoliko sati opuštanja i uživanja u prirodi. Uh, koliko je to nedostajalo. Vidim David isto uživa. Ne želim mu previše kvariti njegov pogled na ovakve izlete, ali ipak povremeno gorim od želje i moram ga upitati kako je, kako mu se čini sve oko njega…. Naravno, odgovor je uvijek pozitivan i drago mi je zbog toga. Vidim da mu ispočetka malo možda nedostaje netko njegovog uzrasta, ali dečko se brzo uklopio u pjesmo-recitirajuće gluposti koje smo nadalje izgovarali…

Veliki Kozjak. Slikoviti vrh ili vrh za slikanje, svejedno. Sigurna ruka našeg najboljeg fotografa iskoristila je trenutke za povijest. Sve je zabilježeno na digitalnom zapisu i preneseno će biti na papir, print-foliju ili kaj već. Ali zabilježeno je i u našim mislima i u srcima.. i svaki put ćemo se sjećati tih slika (…naravno sve do posjete onog gospodičića Alzhia… hehe).

Polje na Velikom Lubenovcu. Zastajemo, odmaramo i dišemo punim plućima. Hajdučki i Rožanski kukovi jednostavno nas prizivaju iz ove krške udoline. Zamišljam kako su ti isti stjenoviti vrhovi nekad prizivali pastire. Kako su o njima pričane mnoge priče… Pa idemo onda… Idemo ovaj put barem na jedan od tih kukova…

Prilaz prema vrhu Krajačevog kuka otvara sasvim nove poglede i sasvim nove dimenzije ove riznice prirodnih ljepota. Visoke kamene gromade i strmoglave jame, te neobično carstvo krša sasvim očaravaju. Tu se pronalazim i takva mjesta obožavam.

U predvečerje uživamo ležeći na travnatom proplanku Buljme gledajući promjenu boja one magične lopte na horizontu. Lica su nam radosna, a duša ispunjena… Zbog toga čovjek i treba ovakve avanture!

C.

P.S. Nikad nećemo zaboraviti ni varivo od povrća …

You may also like...

1 Response

  1. Frenki says:

    Bravo Mambe (Bravo Davso), uzivam citajuci tekst, fotke su odlicne a video fenomenalni…u tom periodu,bio sam dio druge planinarske avanture, ali ostaje mali zalac za ovim velebitom. Afkors, covjek ne moze biti na dva mjesta, tim vise uzivam u ovom predivnom opisu…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *