9. Božić na Velebitu – tradicija se nastavlja

Tradicija kićenja Božićne jelke na Velebitu nastavljena je bez obzira na bolesti, spriječenosti poslom, lijenošću ili zimogroznošću. Nažalost na ovaj Velebit krenuli smo samo Toomy i ja, a tajming, vremenski uvjeti i sve ostale sitnice ovaj put su se zaista poklopile 100%.
Mjesto predviđeno za kićenje jelke je Zečjak (1622 m) na srednjem Velebitu, a baza za noćenje – planinarska kuća Alan. Polazak je bio u subotu u 04:57, a u 8 smo već u Senju tražili mjesto za doručak. Ovaj put nismo pojeli čevape, odlučili smo se za nešto drugačiji i blaži doručak uz račiće i puretinu. Nakon toga produžujemo prema Jablancu i skrećemo na cestu za Alan.
Odjuga koja je trajala već neko vrijeme otopila je led i snijeg dosta visoko, pa s autom dolazimo relativno blizu doma, dalje je cesta bila pod ledom i ni makac. Prema domu krećemo stazom i već nakon petnaestak minuta moramo montirati dereze jer je snijeg zaleđen i bez dereza riskiramo odklizavanje.
Već u 11 sati smo kod doma gdje praznimo ruksake i nakon gableca krećemo k našem cilju. Snijega ima zaista dosta, te Toomy ima problema s jelkom kroz šumski dio staze. Vrh jelke zapinje na grane drveća, koje su ovaj put jako nisko, zajedno s markacijama. Izgleda da je bura većinu snijega napuhala u šumu.
Izlaskom na čistinu uživamo u igri snijega kojeg bura u raznim smjerovima i načinima nosi prema moru. Sunce i hrpa oblaka koji se približavaju grebenu daju nam prizore zbog kojih nam osmjeh ne silazi s lica. Ovo je ono što si uvijek želimo za ovakvi izlet. Igra snijega i Sunca, udari bure, na nogama dereze i jelka na leđima. Idemo dalje – Zečjak nas čeka. Na putu prema vrhu nekoliko puta izlazimo van staze i propadamo na mjestima niske klekovine – izgleda da nam je klekovina bila sudbina u ovoj godini.
Na vrhu radimo stalak za bor od kamenja koje označava najvišu točku Zečjaka. Bor smo stvarno dobro uglavili i nadamo se da će tamo dočekati proljeće. Nakon kićenja i zdravice u zavjetrini na morskoj strani krećemo dalje prema Kiti. Tu na mjestima gubimo stazu i propadamo nekoliko puta u rupe u snijegu, pa lagano stradavaju i gležnjevi i koljena. Tu nas već lagano lovi i sumrak, pa imamo malo i problema s pronalaženjem markacija i pravog pravca. Ali ipak dolazimo na vrh Kitu, te nakon toga ubrzo i na cestu Alan – Mrkvište. E sad je još problem što veći dio ceste prolazi kroz šumu gdje bura nije smrznula snijeg, pa nažalost imamo otežano kretanje zbog propadanja.
U domu smo točno u 17:00 sati, a tu nas dočekuje još troje planinara s kojima dijelimo naš prigodni domaći Božićni pinklec i u 23:00 odlazimo na spavanje.
Predivno snježno jutro na Alanu ne pušta nas da samo tako napustimo planinu, pa tako krećemo na Alančić (1611 m). Vrh do kojeg brzo dolazimo zbog direktnog penjanja u derezama oduševio nas je svojom širinom i prostranošću. Nepregledne ledene i snježne plohe jednostavno nas zovu da krenemo sve dalje i dalje. Ali ovo moramo ostaviti za jedan drugi put.
I tako još uvijek nakon 9 godina obilaska Velebita još uvijek pronalazimo neka nova područja, neke nove rute za lutanja po ovim nemarkiranim prostranstvima. Slijedi brzi spust do doma i auta i povratak u svakodnevnicu.
I za kraj – bio je ovo jedan od najljepših Velebitskih Božića, s predivnim vremenom, s snijegom i ledom. Žalim druge što nisu bili s nama, ali veselim se što smo mi bili. Duša je odmorena i ispunjena.
Slijedeće godine je 10 godina od kićenja prve jelke na Svetom Brdu, pa će i i taj deseti Božić biti na Svetom Brdu. ,
Uz Mambe i s Mambama.
D.K.
bozicna-2012
Tradicija kićenja Božićne jelke na Velebitu nastavljena je bez obzira na bolesti, spriječenosti poslom, lijenošću ili zimogroznošću. Nažalost na ovaj Velebit krenuli smo samo Toomy i ja, a tajming, vremenski uvjeti i sve ostale sitnice ovaj put su se zaista poklopile 100%.

Mjesto predviđeno za kićenje jelke je Zečjak (1622 m) na srednjem Velebitu, a baza za noćenje – planinarska kuća Alan. Polazak je bio u subotu u 04:57, a u 8 smo već u Senju tražili mjesto za doručak. Ovaj put nismo pojeli čevape, odlučili smo se za nešto drugačiji i blaži doručak uz račiće i puretinu. Nakon toga produžujemo prema Jablancu i skrećemo na cestu za Alan.

Odjuga koja je trajala već neko vrijeme otopila je led i snijeg dosta visoko, pa s autom dolazimo relativno blizu doma, dalje je cesta bila pod ledom i ni makac. Prema domu krećemo stazom i već nakon petnaestak minuta moramo montirati dereze jer je snijeg zaleđen i bez dereza riskiramo odklizavanje.

Već u 11 sati smo kod doma gdje praznimo ruksake i nakon gableca krećemo k našem cilju. Snijega ima zaista dosta, te Toomy ima problema s jelkom kroz šumski dio staze. Vrh jelke zapinje na grane drveća, koje su ovaj put jako nisko, zajedno s markacijama. Izgleda da je bura većinu snijega napuhala u šumu.

Izlaskom na čistinu uživamo u igri snijega kojeg bura u raznim smjerovima i načinima nosi prema moru. Sunce i hrpa oblaka koji se približavaju grebenu daju nam prizore zbog kojih nam osmjeh ne silazi s lica. Ovo je ono što si uvijek želimo za ovakvi izlet. Igra snijega i Sunca, udari bure, na nogama dereze i jelka na leđima. Idemo dalje – Zečjak nas čeka. Na putu prema vrhu nekoliko puta izlazimo van staze i propadamo na mjestima niske klekovine – izgleda da nam je klekovina bila sudbina u ovoj godini.

Na vrhu radimo stalak za bor od kamenja koje označava najvišu točku Zečjaka. Bor smo stvarno dobro uglavili i nadamo se da će tamo dočekati proljeće. Nakon kićenja i zdravice u zavjetrini na morskoj strani krećemo dalje prema Kiti. Tu na mjestima gubimo stazu i propadamo nekoliko puta u rupe u snijegu, pa lagano stradavaju i gležnjevi i koljena. Tu nas već lagano lovi i sumrak, pa imamo malo i problema s pronalaženjem markacija i pravog pravca. Ali ipak dolazimo na vrh Kitu, te nakon toga ubrzo i na cestu Alan – Mrkvište. E sad je još problem što veći dio ceste prolazi kroz šumu gdje bura nije smrznula snijeg, pa nažalost imamo otežano kretanje zbog propadanja.

U domu smo točno u 17:00 sati, a tu nas dočekuje još troje planinara s kojima dijelimo naš prigodni domaći Božićni pinklec i u 23:00 odlazimo na spavanje.

Predivno snježno jutro na Alanu ne pušta nas da samo tako napustimo planinu, pa tako krećemo na Alančić (1611 m). Vrh do kojeg brzo dolazimo zbog direktnog penjanja u derezama oduševio nas je svojom širinom i prostranošću. Nepregledne ledene i snježne plohe jednostavno nas zovu da krenemo sve dalje i dalje. Ali ovo moramo ostaviti za jedan drugi put.

I tako još uvijek nakon 9 godina obilaska Velebita još uvijek pronalazimo neka nova područja, neke nove rute za lutanja po ovim nemarkiranim prostranstvima. Slijedi brzi spust do doma i auta i povratak u svakodnevnicu.

I za kraj – bio je ovo jedan od najljepših Velebitskih Božića, s predivnim vremenom, s snijegom i ledom. Žalim druge što nisu bili s nama, ali veselim se što smo mi bili. Duša je odmorena i ispunjena.
Slijedeće godine je 10 godina od kićenja prve jelke na Svetom Brdu, pa će i i taj deseti Božić biti na Svetom Brdu.
Uz Mambe i s Mambama.

D.K.
Fotke s naše rute su u GALERIJI, a fotke odličnog avanturističkog tima koji je odradio istu rutu netom za nama su OVDJE. GPS track je na kraju članka, a video s ove naše avanture je dostupan ispod i na našem video kanalu. Uživajte!
Download

 

You may also like...