Jesenje boje Velebita, 19.-20.10.2013.

Jesenski2013-0a Davne 2003. godine krenuli smo prvi put. Bez prijevoza i s malo novaca odvažili smo se na put u nepoznato – od Oltara do Baških Oštarija. Od tada smo ipak malo sazrjeli kao planinari i s puno više iskustva krenuli smo na naš deseti, jubilarni jesenski pohod našim Velebitom.

A da ovo vrijedi doživjeti potvrđuje i to da nas je ovaj put bio rekordni broj koji se odazvao na ukupno 2 dana noćenja i hodanja.

Ovaj put na Alanu nije bilo mjesta za noćenje zbog neke čudne planinarske škole (kasnije više o tome), te smo morali tražiti alternativni smještaj za prvo noćenje – u petak.

Tako smo i mi konačno završili u najnižem planinarskom domu u Hrvatskoj – onom u Jablancu. Njime inače upravlja PD Miv iz Varaždina, a od 30.9. otvoreno je samo sklonište s 10 ležajeva. Sasvim pristojno za prespavati, ne samo za nas nego i za propalog karlovačkog studenta koji ovdje valjda troši novac namijenjen studiranju u Zagrebu. Bilo bi zanimljivo u ovom domu naći mjesto za noćenje preko ljeta, hm?!

Naš, ne baš luksuzni kombi s Pegijem za upravljačem doveo nas je u Jablanac oko pola 11 uvečer, te smo nakon malo traženja doma i skloništa brzo bili u krevetima. Tu je počelo nadmetanje u hrkanjima i ti komentari pratili su nas oba dana u planini.

Ujutro smo već u 7 na putu prema Alanu, gdje imamo i prvi kontakt s polaznicima ove smiješne planinarske škole. Dok još nismo ni pravo izašli iz kombija do nas dolazi neki čudni lik (malo pijan, malo napušen?) i ide priča: „Vi ste kao neki planinari ? Jedan naš je slomio ruku i GSS neće doći po njega, a nas je samo 50 i nitko ne može ostati s njim. Možete ga voziti do Lubenovca?“

Dok smo se ipak malo snašli (najeli) i ustvrdili da ako netko od njih 50 ne može posvetiti svoje vrijeme svojem kolegi onda to ne možemo ni mi. Pogotovo jer bi nam u tom slučaju i kompletni plan morao biti mijenjan. Ali da je bila neka teža ozljeda i to bi napravili. Na kraju su ipak našli neko rješenje, a mi smo se brzo pokupili i krenuli u divljinu, daleko od ove ekipe (bar smo tako mislili).

Nakon što smo krenuli Premužićkom, moram reći prvi put u ovom smjeru (prema Zavižanu), svježi zrak je pokrenuo moždane vijuge, te se i Igor sjetio da je ostavio mobitel na punjenju u kombiju. Slijedi povratak po neizostavnu tehnologiju, ali Igora štedimo pa po mobitel idu spremniji članovi.

Predivno vrijeme i malo drugačiji pogledi dopuštaju nam uživanje u svakom koraku. Ovdje jesen već polako prepušta svoju vladavinu zimi koja je sve bliže, gotovo se osjeti u nosnicama (velike su).

Na putu prema Rossijevom skloništu, lagano se penjemo na Seravski vrh i Crikvenu, te malo iza podneva dolazimo do mjesta za noćenje – obnovljene Rossijeve kolibe. Tu slijedi ručak i mali odmor, a nakon pažljivog planiranja zaliha za ostatak puta (vino nismo ostavljali) jedan dio ekipe kreće u šetnju preko Rožanskih kukova do Vratarskog kuka (1676 m).

Vratarski kuk se nalazi unutar granica strogog prirodnog rezervata Rožanski i Hajdučki kukovi. Radi zaštite, pristup na njega, prema odluci uprave Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, je ograničen i markacije se više ne obnavljaju. S jedne strane rekao bi da je to šteta, jer jedan normalni planinar ne može ovdje napraviti neku trajnu štetu, ali…

Uspon na ovaj kuk planirali smo već nekoliko godina i sad je konačno došao na red. Ipak sam uspon ne preporučam onima koji pate od vrtoglavice i visine, jer se gotovo cijelo vrijeme hoda po samom rubu litice. Za ovaj krug, s povratkom kroz Fabin dolac trebalo nam je tri sata. Za vrijeme našeg uživanja u stijeni, naši dečki koji su ostali u skloništu su vrijedno naložili vatru, popili rakijicu i veselo dočekivali 40-tak izmučenih planinarki, polaznica već spomenute planinarske škole.

Vatra koju su naložili mnogima od njih osušila je majice i potkošulje, a oni su stoički podnosili pogled na njihova izmučena tjelesa i nisu krenuli za njima put Zavižana, bez obzira na razne ponude i primisli.

Bez obzira na zajednički plan i mi smo ih pokušali poslati prema Zavižanu, ali strašno odani ostali su dosljedni ekipi. Bravo!!

Nakon teške noći u kojoj su neki imali problema s tuđim hrkanjem, a neki s tekotima koje su ih htjele pojesti krenuli smo s spustom na Primorsku terasu sjevernog Velebita. Spust je dosta naporan i težak za koljena, ali tješili smo se time da bi uspon bio još teži.

Staza Primorskom terasom svakako je jedan izuzetan i neponovljiv dio Velebita. Jesenje boje lišća ovdje se miješaju s gustom borovom šumom i kamenim vrhovima koji izranjaju iz tla poput davnih divova, a travnate čistine, iliti plane, proplanci, plančice jednostavno Vas zovu da spustite ruksak i izvalite se uživajući u pogledu i toplom jesenskom Suncu.

Ipak bez koračanja nema i povratka, tako da smo oko 15 sati opet kod Alana, te nakon što rješavamo preostale zalihe hrane i popijemo dva hladna okrepljujuća gemišta krećemo natrag u civilizaciju.

Predivan vikend uz predivno vrijeme na predivnom mjestu.

Nadam se da će ovako nešto slično biti i na skorom, 10 Božićnom Velebitu.

 D.K.

Jesenski2013-a



I još par Igorovih fotki s ove avanture:

You may also like...