Božićni Velebit 2011. – Badanj

Vremenska prognoza naklonjena je našim željama, a predvi?a se zahla?enje i padaline, pa se nadamo pravom zimskom usponu. U zadnji ?as od izleta odustaje Toomy, zbog ispita za pilota parajedrilice. Okupljamo se oko pola dva i kre?emo po bor kod Igora, koji nam još jednom želi uvaliti najve?i bor kojeg ima, samo da imamo što više za nositi. Ipak razumno uzimamo manji bor, kojeg još i prikra?ujemo i pakiramo u auto.Na put kre?emo to?no u 14 sati. Na Veliki Vaganac dolazimo prije šest sati, spremamo se i kre?emo stazom prema Velikom Rujnu. Na Rujno je u 2010. godini probijena makadamska cesta, ali mi se, kao pravi planinari ipak odlu?ujemo za pješa?ki pristup. Veliko Rujno nalazi se u srcu Velebita i poznato je svetište Majke Božje ili Velike Gospe koju štuje cijeli podvelebitski kraj. Zajedno s Malim Rujnom, najprostranija je velebitska visoravan koja se pruža u dužini od sedam i širini od jednog kilometra. Smješteno je u Parku prirode Velebit na nadmorskoj visini od oko 900 metara. U davnoj prošlosti tu je bio gle?er. Posljednjih godina to je podru?je bilo zahva?eno velikim požarima, ?ije se posljedice vide i danas.

Dolaskom na Rujno spušta se i magla i po?inje lagano kišiti, najava za jake padaline koje su predvi?ene. Tu malo i lutamo, jer nas u toj magli bune brojni ispresijecani putovi, ali se uz pomo? GPS-a vra?amo na pravi put i dolazimo do našeg odredišta kod Peke. Spavamo u ljetnom stanu, gdje nas do?ekuje servirani stol uz svije?e s loncem sarme i kuhanog krumpira. Stvarno predivni do?ek od Peke i njegove supruge.

Vani taman zapo?inje pljuštati i kiša tako da ovaj ugo?aj donosi veliki smiraj u našim srcima. Nakon obilne ve?ere želimo se malo i ugrijati kuhanim vinom, kojeg kuhamo po našem receptu, te uz manjak cimeta i klin?i?a kao za?in dodajemo na?ene iglice od bora. Rezultat nažalost ne možemo preporu?iti ostalim gurmanima.

Bu?enje u subotu uz brzi pogled van donosi nam lagano razo?arenje, naime nema snijega. Ali bar nema ni kiše i po?inje se vedriti, pa ne?e biti problema za dalje. Ina?e u dvorištu ljetnog stana Peke Marasovi?a još uvijek se nalazi oltar stare crkve. Nedaleko je i nova crkva, sagra?ena 1930 godine, a podiže ju “S pomo?u Boga i Starigraca na ?ast Velike Gospe don Ante Adžija godine 1930”. Ovo mjesto Rujna zauzima jedan posebni dio mog srca, jer smo tu još 2005. godine, no?ili na otvorenom u dvorištu crkve, uz veliku logorsku vatru i zvukove no?nih bi?a koji su nas okruživali. A iznad nas zvjezdano nebo. I kada se toga sjetim još više žalim zbog ove ceste koja je sagra?ena do Rujna i koja ovdje dovodi i one koji to nikako ne zaslužuju. Sve to se i vidi po sme?u koje se baca u vrta?e nedaleko od ceste, a uz samu planinarsku stazu. Definitivno mislim da tu nema nikakve konstruktivne kontrole od strane uprave parka i odgovornih u Starigradu, pa mogli su onda bar postaviti neki kontejner i odvesti ga nekoliko puta godišnje. Ali Rujno je još ipak predivno i naše, planinarsko.

Pozdravljamo se s našim doma?inom Pekom i kre?emo put Struga. Prolazimo pored Goli?a, pa kroz Stražbenicu, gdje je sada izvor koji nas oduševljava koli?inom vode. Nakon okrijepe kre?emo prema Buljmi, koja nas ponovno oduševljava svojim pogledima na Veliku Paklenicu. Ubrzo smo i na planinarskoj visoravni Struge, mjestu koje meni nosi neku posebnu ?ar. Moram re?i da me na Velebitu posebno oduševljavaju takve visoravni koje su skrivene izme?u vrhova i šuma i na kojima nije baš prometno kao na Rujnu.

Sklonište na Strugama zati?emo u neredu koje je ostavila ekipa koja je tu boravila dan ranije. O?ito nisu planinari i ne vole istinski planinu, jer ovo stanje koje su ostavili bio je pravi svinjac. Žalosno za ovako lijepo sklonište u kojem bi neki i htjeli napla?ivati no?enje po 25 kuna. Da ga drže urednog prvi sam za to, jer sam položaj tog skloništa zaista zaslužuje najbolje. Tu se primamo metle i krpe i zajedni?kim radom ipak sre?ujemo stanje. Ložimo vatru i vadimo suvišne stvari, te produžujemo prema Badnju.

Ubrzo nakon Struga dolazi raskrižje putova, a mi idemo lijevom stazom, uz koju je odmah i obavijest o opasnosti od mina, te se ne preporu?uje hodati van staze. Penju?i se ovom stazom razmišljam o liniji razgrani?enja koja je bila na potezu od Badnja do Viso?ice i žalim što se tim podru?jem ne smije lutati i istraživati zbog te opasnosti od mina, za koje nitko ne zna gdje su, pa ?e nažalost ovo podru?je valjda zauvijek ostati minski sumnjivo. Sam uspon na vrh me oduševljava, valjda i zbog surovosti vremena (snijeg pada), jakog vjetra, a i težinom terena, gdje se po izlasku iz šume penjemo prvo siparom, a onda po kombinaciji trave i kamenja. A sve to je obloženo sa nekoliko centimetara snijega.

Dolaskom na vrh slijedi onaj najsve?aniji trenutak ovakvih naših pohoda, ki?enje Boži?ne jelke. Pronalazimo savršeno mjesto i dodatno osiguravamo jelku, te stavljamo ukrase. Tu se svatko prepušta svojim mislima i jedno vrijeme samo uz huk vjetra stojimo na jednom predivnom Velebitskom vrhu. Mislim da su mnogi ovakvi vrhovi podcijenjeni i da se takvima pridaje premala pažnja. Ve?ina se drži najrazvikanijih vrhova, a ovakve koji imaju i svoju ljepotu i povijest zanemaruju. Ali bar ta mjesta zadržavaju svoju ?ar i donose više radosti nekim drugim ekipama. Volim Badanj i opet ?u se vratiti.

Jak vjetar i hladno?a tjeraju nas na povratak prema Strugama. Na povratku imamo još jedan zadatak, posjetiti Marasovac i nato?iti tri kanistra s vodom. Kanistre smo ostavili uz put, a i napomena da na Strugama nije bilo nimalo vode. Valjda je i to zadatak za one kojima se želi napla?ivati  no?enje.

U skloništu nas do?ekuje ekipa iz ?iste Velike. Otac, sin, sinovac, a ?ekaju drugog brata i sinovca. Pa ti to sve poveži. Ekipa je ina?e odli?na i nadam se da ?emo se još sretati na Velebitu. Nakon zajedni?kog druženja slijedi (ne)spavanje, a rano ujutro i spust prema Rujnu i povratak ku?ama.

A u 2012. slijedi deseti uzastopni pohod na Boži?ni Velebit s nekom novom pri?om i nekim novim Velebitskim divom.

D.K.

[mudslide:picasa,0,hpk.chrne.mambe,5688617971340147473]