Južni Velebit – Božićna priča 2010.

bozic-2010-1

Dok nas petorica junaka u Goranovom Sharkiju napuštamo svoj dosadašnji način života, osjećam nervozu i stotinu pitanja prolazi mojom dušom. Ne tako davni Božić na Zavižanu nije ispal baš najbolje za mene te bi zasigurno mnogi na mojem mjestu zauvijek odustali od takvih poduhvata. Isplivale su tada na površinu mnoge zablude i pogreške lišene one drage romantike dok uz ispijanje pivca u krugu prijatelja dobiješ snagu koju, ustvari, nemaš…ili možda imaš…

 

Odlična atmosfera tijekom putovanja začinjena gomilom zdravog humora daje naslutiti dobar početak avanture. Noćni ulazak u Nacionalni park Paklenica za ostatak ekipe predstavlja rutinu, no, meni je ovo prvi put. I odmah se rađa ljubav na prvi pogled. Jeka slapova odbijena od smrknutih okolnih stijena stvara lažni osjećaj vlastitog položaja i na trenutke sumnjam u ono što vidim. Tako dobar početak ne može pokvariti ni početna nervoza a ni onaj mali 70+10 lit. ruksasić napuhnut i načičkan svakakvim drangulijama.
Nakon početnog zagrijavanja ubrzavamo tempo, počinje stepeničasti uspon a pod svjetlom naglavne lampe sijevnula je i pokoja snježna pahulja. Na pola puta tog prvog dijela dečki me upozoravaju da sam već  5put izjavil kak je dobro i da nek nekaj drugo izmislim. Dečki, fenomenalan početak avanture, ajde kad već inzistirate. Huk slapova, okolne sjene tj. stijene, sve više snijega na putu, svjetlost lampi, sve se to izmiješalo u neki, meni sasvim nov doživljaj prirode, i nema dvojbe, osjećam neopisivu snagu za dalje. Nakon dva i pol sata hoda obilazimo planinarski dom i tražimo putokaz za Ramiće, naše prenoćište prije sutrašnjeg uspona.Domaćin Ante, inače prijatelj gazde Marija, dočekao nas je zaista prijateljski i od srca. Pohvalivši našu točnost pokazuje nam staru kamenu kuću, drvenih stropova i izblijedjelih slika na zidovima, utisnutu podno samih staza, hoćeš Lipu stazu, Bukovu ili stazu prema Strugama preko Buljme. Prve dvije imaju pravce lijeve i desne prema Vaganskom vrhu, najvišem vrhu Velebita. Nakon odličnog gulaša, luka i Pegijevog črnog vinčeka , vrijeme je za počinak. Istina, Marekova druželjubivost je poznata stvar, no ovaj put ga je koštala drugog dana, kak bi Slovenci rekli -„pihanja“! No, ta noć je za mene bila prava katastrofa. To je bilo sve samo ne spavanje. Nervoza pred uspon, neugašene motorne pile bez auspuha, ne znam, ali noć je bila duuuuga. A ni snijeg nije prestao padati….

Subotnje jutro ustajem prvi, izletim do wc-a i umivam se iz ledenog lonca. Želio sam čim prije zaboraviti neprospavanu noć. I zaboravio sam. Ubrzo. Ostaci mesnog nareska još se nisu slegli u želucu kad smo se pod punom ratnom spremom opraštali od domaćina Marija i Ante. Potonji nas je izveo nekih par stotina metara do raskršća putova. I začudio se kad smo krenuli desno prema Lipoj stazi a ne lijevo prema Strugama. Taj početni dio staze stavlja u zaborav tešku noć i uživam na početku kolone. Ubrzo gubimo markacije i sasvim slučajno pod 30-40cm snijega nogom stajem direktno na kamen gdje se nalazila. To mi daje krila i zamišljam da sam pravi planinar, ha, ha..

Dakle, nalazimo se na samom početku planiranog uspona Ramići-Lipa staza-Liburnija-Brundo-Vaganski vrh-Struge (pl. sklonište ). Uspon postaje sve strmiji sa kamenim ravnim pločama sakrivenim ispod snijega te otprilike ide nešto kao: 2koraka naprijed, 4natrag! I to na sve četiri, ha, ha. Vođa skupine, Dario, preuzima čelo i ne daje primirisati nikome naprijed tokom cijelog uspona. Inače u takvim situacijama prćenja staze su ili on ili Tomi, ali koljena našeg tajnika proizvode neke čudne zvukove ovih dana, pa trenutno ovisi o svojoj mentalnoj snazi. Ili kak to on voli reći: „sve je to u glavi“!! Nakon jedne trećine uspona , postaje sve gore i gore. No, Dario izmišlja neku priču o ravnom brijegu i uskoro se nalazimo uslijed šetnjice tipično ravničarskim krajem Lijepe naše. Izmišljanje svakakvih gluposti u trenucima kad tijelo svira onu svoju bolnu ariju koja svakako nije koračnica, čini mi se pun pogodak.

Uspon, uspon i samo uspon, na mjestima snijega do pasa, naizgled nemoguće prolazni kameni labirinti, kratkotrajno pokazivanje sunca, opet uspon, uspon, uspon…. gdje je kraj? Ispred nas samo sivilo i očigledna oluja na vrhuncima. Na trenutke se pokazuju velebitski ljepotani i izgledaju još nemoguće i neuhvatljivo daleko. Dario poput ratraka prti stazom i počinje se lagano odvajati od skupine. Otkud mu snaga, otkud mu energija, otkud mu i osmijeh na licu dok krpljama stvara put. Istina, i ja se osjećam superiorno, nikad spremniji, nikad jači i zahvaljujem svakom proteklom treningu. Sve me to uzdiže i trenutno ne postoji ništa da me pokoleba u naletu entuzijazma. No, je li tome tako??

Izbijamo iz šume na pretežno kameniti teren išaran tu i tamo grupicama klekovine. I dalje uspon. I dalje mozaik nepoznanica. Snijeg, vjetar, sivilo pojačavaju nelagodu stvorenu naglim gubitkom markacija. Tomi prelazi naprijed i čujem da Goranu i Mareku objašnjava moguća odstupanja našeg skupog GPS-a. I onda mi dolazi bol u želucu. Koncentracija naglo slabi a gubim i snagu. No, ne gubim razum. Skidam se uslijed snježne oluje podno Liburnije na nekih 1600 mnv te obavljam fiziološku potrebu. Ostatak ekipe pronalazi stazu dok sam ja poluspreman za dalje. Svi smo iscrpljeni, ali mene ovaj prokleti proljev baca na 20% snage. Poražavajuće. Užas.

Snagom volje krećem dalje, naravno uvis, među stijene i klekovinu. Ubrzo lovim priključak i mada ne želim pokazati nedostatke, to se vidi. No, pažljivo odvažem svaki korak, prstima pažljivo ispitujem kamen, mislim na svoju djecu, mislim na svoju ženu, mislim na…opet bol. Drugi put, istina na višoj poziciji nego prvi put, skidam prokleto teški ruksak, skidam hlače i kunem ljudsku nesavršenost. Nakon olakšanja, vidi čuda, snaga se vratila. I volja. Jer nismo daleko od vršnog grebena gdje prestaje ubitačni uspon. Ponovno pokazujem da sam živ i da računaju na mene.

Pogledom pratim Daria i Tomija. Pa imate li vi opće loše trenutke, pitam se dok slijedim njihove obilazne tragove jer nemoguće je slijediti markaciju po zaleđenim stijenama kud vodi stvaran put, no njihovo iskustvo i kvalitetan pristup na pojedinim mjestima jednostavno zadivljuje. Bez obzira na moj 30 minutni pad napona nisam ni u jednom trenu prestao vjerovati u njih. I to me vratilo. Pa taj uspon mora imati kraj. Blizu smo. Prokleto blizu da bi odustali. I kak to na kraju biva-morali smo odustati. Jednu visoku stijenu, doduše sa sajlom, zaleđenom sajlom, nije bilo moguće savladati. Dariu i Tomiju još bi i to uspjelo, ali ne i nama. Ne sa ovim znanjem. Ne bez opreme.

Ništ, Marek vadi bor, postavljamo ga na 1640 mnv, podno Liburnije, 100 m od izbijanja na hrbat, 100 m od visoravni, 100 m od…. Dobro, razočaranje ubrzo zamjenjuje prihvaćanje situacije i prilagodba psihe za povratak. Jer čeka nas ponor. Doslovno ponor sa hiljadu opasnosti. A čekaju nas i moje mine, postavljene direktno na stazi, jer u napadaju slabosti i nisam razmišljal o mogućem povratku. To razorno oružje ipak prolazimo uspješno no meni na jednom dijelu ostaje kamen u rukavici a ja se zaustavljam koljenom u malu piramidalnu izbočinu isto kamenog porijekla… otrpim bol, ali moglo se to i gore odigrati.

Spust, spust, spust i spust. Koljena klecaju, ruksak ubija, spušta se noć. Marek usporava radi koljena koje je nedavno operiral. No, polako ali sigurno naziremo svjetla planinarskog doma. Ajde sad, na kraju drugog dana da popijemo i koje pivce pa da košta cijelo bogatstvo. Nakon virtuzne majstorije našeg uvijek kulinarski raspoloženog Mareka punih želuca zavlačimo se u vreće za spavanje na katu pl.doma. I nitko nije čuo razgovore dvaju bratića duboko u noć… dugu velebitsku noć…

Povratak kroz kanjon Velike Paklenice vremenski smo produžili i dali si oduška za razliku od proteklog  napornog dana. Zaista, predivni prizori se izmjenjuju na toj stazi prema Starigradu. Mislim na djecu, ženu i svoje najmilije kak moraju ovo vidjeti. Život je kratak. Prekratak. A ja ne mislim ovdje stati…

 

Sretan Božić!
Frenki


______________________________________________________________________

Osvrt na opisanu avanturu by Toomy

Kratki vremenski odmak od svake ine situacije uvijek daje potpuniju sliku o nekom događaju. Barem kod mene… Zvali mi to nesvjesnim slaganjem i taloženjem dojmova ili ishlapljivanjem one nezaobilazne euforije koja stalno nastupa kod čovjeku bitnih stvari da bi ostale kristalno jasne činjenice – u konačnici je rezultat otprilike isti. Bitno je iz svake životne situacije naučiti nešto novo i izvući pouku.

Frenki je sve napisao o našoj posljednjoj prošlogodišnjoj avanturi i ostavio malo prostora da se bilo što doda. Ipak, dano obećanje se mora ispuniti pa ću se u idućih nekoliko redaka osvrnuti na sitnice koje mi ostaju mentalni lajtmotivi ove božićne priče;

Svjesnost i aktivna priprema… Psihologija planinarstva… Moby Dick…

Razmotrimo načas svaki od navedenih pojmova;

Iako se čini nepotrebnim objašnjavati pojam svjesnosti, uvjeren sam da ga svaka osoba tumači na ponešto drugačiji način. Da ne dođe do pogrešne interpretacije, objasniti ću o čemu govorim.

Svjesnost sebe kao jedinke i člana tima bitan je korak uspješnog prolaska puta avanture. Svjesnost svega oko nas čini nas budnim za prilike, ali i opasnosti, navodi na razmišljanje i rezultira boljom posvećenosti samom cilju. Brže reakcije na promjenjive uvjete, predviđanje, odabir pa i sama mentalna snaga direktno ili indirektno proizlaze iz svjesnosti. Iako je mnogima urođena, svjesnost je ipak potrebno trenirati istraživanjem, edukacijom, razgovorom i aktivnom pripremom.

Aktivna priprema se ne odnosi samo na fizičke treninge snage i izdržljivosti, i premda je i to obavezno, bilo bi prejednostavno da tu pojam završava. Aktivna priprema osim toga mora obuhvaćati i sve druge aspekte ostvarenja zadanog cilja, od poboljšanja vještina u kojima pojedinac ne briljira, a neophodne su za funkcioniranje čitavog tima i realizacije misije, preko poznavanja mogućih opasnosti i spremnih rješenja za iste, mentalne vizualizacije avanture prije samog polaska, do pridržavanja unaprijed zadanih termina i planova.

Svaki lanac je onoliko jak koliko i njegova najslabija karika pa je cilj da se svjesnošću i aktivnom pripremom svaka karika ponaosob ojača.

Psihologija planinarstva – iako na prvi pogled zvuči dijametralno nerazmjerno, ako rastavimo taj izraz dolazimo do sljedećih definicija kako ih opisuje primjerice wikipedija:

Riječ “psihologija” je sastavnica koja potječe iz grčkog psiha = duh, duša, život, um, dah i logos = govor, studij, rasuđivanje. Doslovno tako psihologija znači studij duha ili duše.

Planinarstvo pak obuhvaća sve čovjekove djelatnosti izravno i neizravno vezane uz vlastonožno kretanje u planinskim predjelima. Planinarstvo nije besciljno lutanje po brdima i “osvajanje” već “osvojenih” vrhova s kojih ćemo ionako ubrzo morati sići; naprotiv, planinarstvo je način i stil života, čitav niz aktivnosti koje suvremenom čovjeku život čine ugodnijim, zanimljivijim i nadasve ljepšim. Biti planinar znači obilaziti i upoznavati ljepote Zemlje, uživati u prekrasnim gorskim vidicima, stjecati nove prijatelje.

Odlazak u prirodu i kretanje na čistom gorskom zraku predstavlja aktivan način odmora, koji unatoč uloženom fizičkom naporu, čovjeka ispunjava novom snagom i zadovoljstvom.

Samo razlaganje pojmova nas navodi na zaključak da planinarstvo itekako ima veze sa psihologijom. Planinarstvo nam na najbolji način omogućava pristup do dubina samoga sebe, preispitivanje vlastitih mogućnosti i njihovih krajnosti, možda čak i životno važnih spoznaja, a sve u najbolje meditativnom okruženju ikad stvorenom, odakle smo svi potekli – u Prirodi. Naravno, ukoliko smo toga dovoljno svjesni…

Moby Dick – svatko od nas se ponekad ili češće nađe u ulozi kapetana Ahaba u potjeri za demonima koji ga progone ili češće u potrazi za samim sobom…

I zato – Liburnija Lipom stazom čak ni u zimskim uvjetima okovana snijegom i ledom nije nedostupna. Uvijek postoji način…

Za kraj još jedna ili dvije paralele:

1. “At last the anchor was up, the sails were set, and off we glided. It was a sharp, cold Christmas; and as the short northern day merged into night, we found ourselves almost broad upon the wintry ocean, whose freezing spray cased us in ice, as in polished armor.”
2.”Ignorance is the parent of fear . . .”

(Herman Melville – Moby Dick)

______________________________________________________________________

Darijev osvrt na Božićni Velebit
Kada gledam ovaj put s ciljem, jasnim ciljem koji znači pokloniti običaj kićenja Božićne jelke jednom dijelu Velebita, naše mitske planine, nemoguće mi je ne sjetiti se onih proteklih šest Božića i prijatelja koji su nam se priključivali na ovim našim tradicionalnim pohodima od 2004. godine. Nemoguće mi je ne žaliti što svi nisu sad ovdje sa mnom, ali istodobno i ne želim razmišljati u ovom trenutku o njima. Želim jednostavno isprazniti sve misli i uživati na ovom mjestu i u ovom trenutku.

Božićna jelka na Velebitu za mene je jedan uzvišeni trenutak bez obzira da li se on dogodi na najvišem vrhu Velebita ili na nekoj bezimenoj kamenoj ploči u podnožju Velebitskih vrhova. Ovaj put planina nam nije dozvolila da napravimo ono što smo željeli, ali isto tako dopustila nam je predivni uspon i silazak bez ozljeda.I sad smo opet pametniji i iskusniji za jednu godinu i drago mi je da i drugi počinju doživljavati planinu na onaj pravi planinarski način i da počinju shvaćati i sve opasnosti i uživati čak i u onim najtežim usponima i u svakom teškom koraku.

Taj vikend bili smo jedni od rijetkih koji su bili u planini, a bili smo na možda najtežoj stazi u Hrvatskoj i preživjeli smo. I vratiti ćemo se na ovu stazu i s velikim poštovanjem proći ju u zimskim uvjetima. Ali samo oni koji će znati prihvatiti svu njenu težinu i opasnosti.

I zato nakon ovog izleta mogu reći samo bravo za sve koji su uživali u ovim Božićnim koračajima Velebitom.

D.K.

You may also like...