Južni Velebit – Božićna priča 2010.
Dok nas petorica junaka u Goranovom Sharkiju napuštamo svoj dosadašnji na?in života, osje?am nervozu i stotinu pitanja prolazi mojom dušom. Ne tako davni Boži? na Zavižanu nije ispal baš najbolje za mene te bi zasigurno mnogi na mojem mjestu zauvijek odustali od takvih poduhvata. Isplivale su tada na površinu mnoge zablude i pogreške lišene one drage romantike dok uz ispijanje pivca u krugu prijatelja dobiješ snagu koju, ustvari, nemaš…ili možda imaš…
Nakon po?etnog zagrijavanja ubrzavamo tempo, po?inje stepeni?asti uspon a pod svjetlom naglavne lampe sijevnula je i pokoja snježna pahulja. Na pola puta tog prvog dijela de?ki me upozoravaju da sam ve? 5put izjavil kak je dobro i da nek nekaj drugo izmislim. De?ki, fenomenalan po?etak avanture, ajde kad ve? inzistirate. Huk slapova, okolne sjene tj. stijene, sve više snijega na putu, svjetlost lampi, sve se to izmiješalo u neki, meni sasvim nov doživljaj prirode, i nema dvojbe, osje?am neopisivu snagu za dalje. Nakon dva i pol sata hoda obilazimo planinarski dom i tražimo putokaz za Rami?e, naše preno?ište prije sutrašnjeg uspona.Doma?in Ante, ina?e prijatelj gazde Marija, do?ekao nas je zaista prijateljski i od srca. Pohvalivši našu to?nost pokazuje nam staru kamenu ku?u, drvenih stropova i izblijedjelih slika na zidovima, utisnutu podno samih staza, ho?eš Lipu stazu, Bukovu ili stazu prema Strugama preko Buljme. Prve dvije imaju pravce lijeve i desne prema Vaganskom vrhu, najvišem vrhu Velebita. Nakon odli?nog gulaša, luka i Pegijevog ?rnog vin?eka , vrijeme je za po?inak. Istina, Marekova druželjubivost je poznata stvar, no ovaj put ga je koštala drugog dana, kak bi Slovenci rekli -„pihanja“! No, ta no? je za mene bila prava katastrofa. To je bilo sve samo ne spavanje. Nervoza pred uspon, neugašene motorne pile bez auspuha, ne znam, ali no? je bila duuuuga. A ni snijeg nije prestao padati….
Subotnje jutro ustajem prvi, izletim do wc-a i umivam se iz ledenog lonca. Želio sam ?im prije zaboraviti neprospavanu no?. I zaboravio sam. Ubrzo. Ostaci mesnog nareska još se nisu slegli u želucu kad smo se pod punom ratnom spremom opraštali od doma?ina Marija i Ante. Potonji nas je izveo nekih par stotina metara do raskrš?a putova. I za?udio se kad smo krenuli desno prema Lipoj stazi a ne lijevo prema Strugama. Taj po?etni dio staze stavlja u zaborav tešku no? i uživam na po?etku kolone. Ubrzo gubimo markacije i sasvim slu?ajno pod 30-40cm snijega nogom stajem direktno na kamen gdje se nalazila. To mi daje krila i zamišljam da sam pravi planinar, ha, ha..
Dakle, nalazimo se na samom po?etku planiranog uspona Rami?i-Lipa staza-Liburnija-Brundo-Vaganski vrh-Struge (pl. sklonište ). Uspon postaje sve strmiji sa kamenim ravnim plo?ama sakrivenim ispod snijega te otprilike ide nešto kao: 2koraka naprijed, 4natrag! I to na sve ?etiri, ha, ha. Vo?a skupine, Dario, preuzima ?elo i ne daje primirisati nikome naprijed tokom cijelog uspona. Ina?e u takvim situacijama pr?enja staze su ili on ili Tomi, ali koljena našeg tajnika proizvode neke ?udne zvukove ovih dana, pa trenutno ovisi o svojoj mentalnoj snazi. Ili kak to on voli re?i: „sve je to u glavi“!! Nakon jedne tre?ine uspona , postaje sve gore i gore. No, Dario izmišlja neku pri?u o ravnom brijegu i uskoro se nalazimo uslijed šetnjice tipi?no ravni?arskim krajem Lijepe naše. Izmišljanje svakakvih gluposti u trenucima kad tijelo svira onu svoju bolnu ariju koja svakako nije kora?nica, ?ini mi se pun pogodak.
Uspon, uspon i samo uspon, na mjestima snijega do pasa, naizgled nemogu?e prolazni kameni labirinti, kratkotrajno pokazivanje sunca, opet uspon, uspon, uspon…. gdje je kraj? Ispred nas samo sivilo i o?igledna oluja na vrhuncima. Na trenutke se pokazuju velebitski ljepotani i izgledaju još nemogu?e i neuhvatljivo daleko. Dario poput ratraka prti stazom i po?inje se lagano odvajati od skupine. Otkud mu snaga, otkud mu energija, otkud mu i osmijeh na licu dok krpljama stvara put. Istina, i ja se osje?am superiorno, nikad spremniji, nikad ja?i i zahvaljujem svakom proteklom treningu. Sve me to uzdiže i trenutno ne postoji ništa da me pokoleba u naletu entuzijazma. No, je li tome tako??
Izbijamo iz šume na pretežno kameniti teren išaran tu i tamo grupicama klekovine. I dalje uspon. I dalje mozaik nepoznanica. Snijeg, vjetar, sivilo poja?avaju nelagodu stvorenu naglim gubitkom markacija. Tomi prelazi naprijed i ?ujem da Goranu i Mareku objašnjava mogu?a odstupanja našeg skupog GPS-a. I onda mi dolazi bol u želucu. Koncentracija naglo slabi a gubim i snagu. No, ne gubim razum. Skidam se uslijed snježne oluje podno Liburnije na nekih 1600 mnv te obavljam fiziološku potrebu. Ostatak ekipe pronalazi stazu dok sam ja poluspreman za dalje. Svi smo iscrpljeni, ali mene ovaj prokleti proljev baca na 20% snage. Poražavaju?e. Užas.
Snagom volje kre?em dalje, naravno uvis, me?u stijene i klekovinu. Ubrzo lovim priklju?ak i mada ne želim pokazati nedostatke, to se vidi. No, pažljivo odvažem svaki korak, prstima pažljivo ispitujem kamen, mislim na svoju djecu, mislim na svoju ženu, mislim na…opet bol. Drugi put, istina na višoj poziciji nego prvi put, skidam prokleto teški ruksak, skidam hla?e i kunem ljudsku nesavršenost. Nakon olakšanja, vidi ?uda, snaga se vratila. I volja. Jer nismo daleko od vršnog grebena gdje prestaje ubita?ni uspon. Ponovno pokazujem da sam živ i da ra?unaju na mene.
Pogledom pratim Daria i Tomija. Pa imate li vi op?e loše trenutke, pitam se dok slijedim njihove obilazne tragove jer nemogu?e je slijediti markaciju po zale?enim stijenama kud vodi stvaran put, no njihovo iskustvo i kvalitetan pristup na pojedinim mjestima jednostavno zadivljuje. Bez obzira na moj 30 minutni pad napona nisam ni u jednom trenu prestao vjerovati u njih. I to me vratilo. Pa taj uspon mora imati kraj. Blizu smo. Prokleto blizu da bi odustali. I kak to na kraju biva-morali smo odustati. Jednu visoku stijenu, doduše sa sajlom, zale?enom sajlom, nije bilo mogu?e savladati. Dariu i Tomiju još bi i to uspjelo, ali ne i nama. Ne sa ovim znanjem. Ne bez opreme.
Ništ, Marek vadi bor, postavljamo ga na 1640 mnv, podno Liburnije, 100 m od izbijanja na hrbat, 100 m od visoravni, 100 m od…. Dobro, razo?aranje ubrzo zamjenjuje prihva?anje situacije i prilagodba psihe za povratak. Jer ?eka nas ponor. Doslovno ponor sa hiljadu opasnosti. A ?ekaju nas i moje mine, postavljene direktno na stazi, jer u napadaju slabosti i nisam razmišljal o mogu?em povratku. To razorno oružje ipak prolazimo uspješno no meni na jednom dijelu ostaje kamen u rukavici a ja se zaustavljam koljenom u malu piramidalnu izbo?inu isto kamenog porijekla… otrpim bol, ali moglo se to i gore odigrati.
Spust, spust, spust i spust. Koljena klecaju, ruksak ubija, spušta se no?. Marek usporava radi koljena koje je nedavno operiral. No, polako ali sigurno naziremo svjetla planinarskog doma. Ajde sad, na kraju drugog dana da popijemo i koje pivce pa da košta cijelo bogatstvo. Nakon virtuzne majstorije našeg uvijek kulinarski raspoloženog Mareka punih želuca zavla?imo se u vre?e za spavanje na katu pl.doma. I nitko nije ?uo razgovore dvaju brati?a duboko u no?… dugu velebitsku no?…
Povratak kroz kanjon Velike Paklenice vremenski smo produžili i dali si oduška za razliku od proteklog napornog dana. Zaista, predivni prizori se izmjenjuju na toj stazi prema Starigradu. Mislim na djecu, ženu i svoje najmilije kak moraju ovo vidjeti. Život je kratak. Prekratak. A ja ne mislim ovdje stati…
[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5553608291397178289]
______________________________________________________________________
Osvrt na opisanu avanturu by Toomy
Kratki vremenski odmak od svake ine situacije uvijek daje potpuniju sliku o nekom doga?aju. Barem kod mene… Zvali mi to nesvjesnim slaganjem i taloženjem dojmova ili ishlapljivanjem one nezaobilazne euforije koja stalno nastupa kod ?ovjeku bitnih stvari da bi ostale kristalno jasne ?injenice – u kona?nici je rezultat otprilike isti. Bitno je iz svake životne situacije nau?iti nešto novo i izvu?i pouku.
Frenki je sve napisao o našoj posljednjoj prošlogodišnjoj avanturi i ostavio malo prostora da se bilo što doda. Ipak, dano obe?anje se mora ispuniti pa ?u se u idu?ih nekoliko redaka osvrnuti na sitnice koje mi ostaju mentalni lajtmotivi ove boži?ne pri?e;
Svjesnost i aktivna priprema… Psihologija planinarstva… Moby Dick…
Razmotrimo na?as svaki od navedenih pojmova;
Iako se ?ini nepotrebnim objašnjavati pojam svjesnosti, uvjeren sam da ga svaka osoba tuma?i na ponešto druga?iji na?in. Da ne do?e do pogrešne interpretacije, objasniti ?u o ?emu govorim.
Svjesnost sebe kao jedinke i ?lana tima bitan je korak uspješnog prolaska puta avanture. Svjesnost svega oko nas ?ini nas budnim za prilike, ali i opasnosti, navodi na razmišljanje i rezultira boljom posve?enosti samom cilju. Brže reakcije na promjenjive uvjete, predvi?anje, odabir pa i sama mentalna snaga direktno ili indirektno proizlaze iz svjesnosti. Iako je mnogima uro?ena, svjesnost je ipak potrebno trenirati istraživanjem, edukacijom, razgovorom i aktivnom pripremom.
Aktivna priprema se ne odnosi samo na fizi?ke treninge snage i izdržljivosti, i premda je i to obavezno, bilo bi prejednostavno da tu pojam završava. Aktivna priprema osim toga mora obuhva?ati i sve druge aspekte ostvarenja zadanog cilja, od poboljšanja vještina u kojima pojedinac ne briljira, a neophodne su za funkcioniranje ?itavog tima i realizacije misije, preko poznavanja mogu?ih opasnosti i spremnih rješenja za iste, mentalne vizualizacije avanture prije samog polaska, do pridržavanja unaprijed zadanih termina i planova.
Svaki lanac je onoliko jak koliko i njegova najslabija karika pa je cilj da se svjesnoš?u i aktivnom pripremom svaka karika ponaosob oja?a.
Psihologija planinarstva – iako na prvi pogled zvu?i dijametralno nerazmjerno, ako rastavimo taj izraz dolazimo do sljede?ih definicija kako ih opisuje primjerice wikipedija:
Rije? “psihologija” je sastavnica koja potje?e iz gr?kog psiha = duh, duša, život, um, dah i logos = govor, studij, rasu?ivanje. Doslovno tako psihologija zna?i studij duha ili duše.
Planinarstvo pak obuhva?a sve ?ovjekove djelatnosti izravno i neizravno vezane uz vlastonožno kretanje u planinskim predjelima. Planinarstvo nije besciljno lutanje po brdima i “osvajanje” ve? “osvojenih” vrhova s kojih ?emo ionako ubrzo morati si?i; naprotiv, planinarstvo je na?in i stil života, ?itav niz aktivnosti koje suvremenom ?ovjeku život ?ine ugodnijim, zanimljivijim i nadasve ljepšim. Biti planinar zna?i obilaziti i upoznavati ljepote Zemlje, uživati u prekrasnim gorskim vidicima, stjecati nove prijatelje.
Odlazak u prirodu i kretanje na ?istom gorskom zraku predstavlja aktivan na?in odmora, koji unato? uloženom fizi?kom naporu, ?ovjeka ispunjava novom snagom i zadovoljstvom.
Samo razlaganje pojmova nas navodi na zaklju?ak da planinarstvo itekako ima veze sa psihologijom. Planinarstvo nam na najbolji na?in omogu?ava pristup do dubina samoga sebe, preispitivanje vlastitih mogu?nosti i njihovih krajnosti, možda ?ak i životno važnih spoznaja, a sve u najbolje meditativnom okruženju ikad stvorenom, odakle smo svi potekli – u Prirodi. Naravno, ukoliko smo toga dovoljno svjesni…
Moby Dick – svatko od nas se ponekad ili ?eš?e na?e u ulozi kapetana Ahaba u potjeri za demonima koji ga progone ili ?eš?e u potrazi za samim sobom…
I zato – Liburnija Lipom stazom ?ak ni u zimskim uvjetima okovana snijegom i ledom nije nedostupna. Uvijek postoji na?in…
Za kraj još jedna ili dvije paralele:
1. “At last the anchor was up, the sails were set, and off we glided. It was a sharp, cold Christmas; and as the short northern day merged into night, we found ourselves almost broad upon the wintry ocean, whose freezing spray cased us in ice, as in polished armor.”
2.”Ignorance is the parent of fear . . .”
(Herman Melville – Moby Dick)
______________________________________________________________________
Darijev osvrt na Boži?ni Velebit
Kada gledam ovaj put s ciljem, jasnim ciljem koji zna?i pokloniti obi?aj ki?enja Boži?ne jelke jednom dijelu Velebita, naše mitske planine, nemogu?e mi je ne sjetiti se onih proteklih šest Boži?a i prijatelja koji su nam se priklju?ivali na ovim našim tradicionalnim pohodima od 2004. godine. Nemogu?e mi je ne žaliti što svi nisu sad ovdje sa mnom, ali istodobno i ne želim razmišljati u ovom trenutku o njima. Želim jednostavno isprazniti sve misli i uživati na ovom mjestu i u ovom trenutku.
Taj vikend bili smo jedni od rijetkih koji su bili u planini, a bili smo na možda najtežoj stazi u Hrvatskoj i preživjeli smo. I vratiti ?emo se na ovu stazu i s velikim poštovanjem pro?i ju u zimskim uvjetima. Ali samo oni koji ?e znati prihvatiti svu njenu težinu i opasnosti.
I zato nakon ovog izleta mogu re?i samo bravo za sve koji su uživali u ovim Boži?nim kora?ajima Velebitom.
D.K.
