Lipa si Lipa (staza) – u potrazi za Božićnom jelkom 26.-27.03.2011.

LipinKrug

Lipa staza na Južnom Velebitu – neprocjenjivo, Cvajtine nove cipele – neprocjenjivo, super ekipa – neprocjenjivo i svi uvjeti za neprocjenjivu avanturu su tu.

 

Put Paklenice krećemo u subotu u 04:00, već smo drugi put točni s vremenom polaska, valjda od kad nas vozi Qashqai? U 06:30 naručujemo pladanj miješanog mesa kod Macole i 4 Velebitske i nakon tog doručka produžujemo prema odredištu gdje stižemo malo iza 8 sati. Zadnje pripreme i na putu smo prema Lipi stazi koja nas je zaustavila u prosincu pri pokušaju uspona na Vaganski vrh.U Ramićima srećemo naše stare prijatelje kod kojih smo noćili pred Božić i krijepimo se dobrim orahovcem.  I nakon toga smo uskoro na Lipi stazi, jednoj od najtežih i najljepših staza koje sam prošao na Velebitu. Staza ne priznaje nepripremljene, pa Goran na početku ima velikih problema s uvjeravanjem svog tijela da se kreće i napreduje. Uskoro i gospon Cvajta doživljava spoznaju postojanja pojedinih dijelova tijela (mišića) koje do sada nije upoznao. Javljaju se grčevi, ali malo rastezanja i mora se dalje, ovaj put nema odustajanja.

Pošto uviđam da imam nešto malo više kondicije malo prije Babinog kuka odvajam se od grupe i krećem naprijed kako bi vidio mogućnosti i dužinu uspona na vrh kuka (1431 metar). Pošto sam uspon nije dugačak, traje nekih 10 minuta i dobro je osiguran sajlama, na vrh ubrzo penje i Toomy. S vrha su prekrasni pogledi na klanac Velike Paklenice s jedne strane i kamenu ploču prema Liburniji. Tek sad vidimo što je pred nama i što smo morali proći za Božić. Ostatak tima se odmorio pa krećemo dalje.

Ubrzo se izlazi iz šume i prekrasni vidici otvaraju se na sve strane. U takvim uvjetima puno je lakše savladavati teški uspon. Božićnu jelku koju smo okitili u jednom procjepu stijene malo ispod Liburnije nažalost ne nalazimo, otpuhala ju Velebitska bura. Ali tako je uvijek i najbolje, jelku inače nosimo da uzvisimo samo trenutak, a nakon toga priroda se pobrine da ukloni tragove.

Nedugo nakon toga penjemo i vrh Liburnije (1705 m) i krećemo dalje prema Vaganskom vrhu (1757 m). Žalimo jedino što u ovom grebenskom dijelu nema baš previše snijega, pa nam ništa od brojne opreme koju smo nosili ne treba. A tako smo željeli malo hodati u krpljama ili derezama, osiguravajući se cepinom i navezom.

Prolazimo i Vaganski vrh, najviši vrh Velebita, gdje posebno čestitamo Cvajti, koji na svom prvom Velebitskom planinarenju odmah penje najviši vrh i to najtežom stazom. Nakon deset sati hoda i skoro 20 pređenih kilometara u sedam navečer dolazimo u sklonište na Strugama, sretni što tamo nismo sami, pa dolazimo u već topli prostor.

Slijedi večera i okrijepa uz 1.8 litara vina i spavanje. Vrijeme nam se smiluje u nedjelju, pa se držimo plana da se u dolinu spustimo preko Velikog Golića (1265m) i Grabara, tj. grebena kojim se spuštamo prema Njivama. Jedino nije baš poticajno kad se preko Buljme spustite dosta niže od Golića, pa opet trebate penjati s nogama teškim od dana prije.
Ipak uspon nije težak, ali grebenski put s okomitim stijenama i skakanjem s jedne na drugu prilično jest. Tu srećemo i prvu divljač na ovom našem izletu – nekoliko divokoza, kojima je ovo očito idealno mjesto za sakriti se od ljudi. Jer ovo baš i nije staza kojom se previše hoda.

Na turističku stazu koja vodi od ulaza u NP Paklenica do planinarskog doma spuštamo se kod lugarnice i ubrzo stižemo da auta.
Sve u svemu jedan predivni, ali fizički izrazito težak izlet, ponovilo se.

 

D.K.

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5589507009559353553]

You may also like...