Višerujna 1632m, Božićni Velebit 16.-17.12.2017.
Ova lijepa tradicija se nastavlja, Mambe se ne predaju i nastavljaju s ovakvim svećanim završetkom planinarske godine, istodobno u druženju i veselju planiraju?i i novu. Nažalost neke poslovne obveze smanjili su ovogodišnju ekipu na četiri člana, pa nije bilo B teama koji bi bio zadužen za loženje i pripremu slastica u kući našeg starog prijatelja Peke Marasovi?a pored crkvice na Velikom Rujnu. Također i prognoza vremena nije bila idealna, pa se je na put krenulo u subotu ujutro, a glavni uspon i kićenje jelke pomaknuto je za nedjelju.
A zašto Višerujna, brdo koje se proteže duž Velikog i Malog Rujna, najprostranije velebitske visoravni koja se pruža u dužini od sedam i širini od jednog kilometra na nadmorskoj visini od oko 900 metara?! 2014. godine smo prvi put ispenjali Višerujna na našem jesenskom pohodu preko Buljme, pa grebenom i sa spustom preko Korovilja, a pohodom preko grebena uo?ili smo jedan prirodni usjek koji vodi direktno sa Rujna na najviši vrh Višerujna – Debelo brdo sa 1632 m. I kakvi jesmo, odmah smo zaklju?ili da to jednom treba probati, a koji je bolji termin i način od uspona na Božićnom pohodu, po snježnoj stazi i sa snažnim udarima bureč
Sam put prema polaznoj to?ci na Rujnu ide glatko, nakon no?nih padalina ceste su o?iš?ene i nema nikakvih problema u prometu, pa se stignemo zaustaviti i u Oto?cu na laganom hamburger/piva doručku. Nakon još jednog kratkog zaustavljanja u Starigradu lagano se penjemo cestom i makadamom na jedno predivno mjesto našeg Velebita, srcu priraslo mnogim Mambama, mjestu gdje se nekad živjelo od prolje?a do jeseni, sadilo se i sijalo, držala se stoka. Danas se obnavlja i prima planinare, sportaše, hodočasnike, turiste, sve ljubitelje prirode, a Podgorci su se okrenuli novim izvorima života, ali su stare kuće (stanove) obnovili. Dočekuje nas naš Peko i njegova Milka, zajedno ložimo vatru i smještamo se u srednju kuću koja budi uspomene na dane kad smo tek počinjali s planinarenjem, a više vremena provodili na druženja. Danas to pokušavamo držati nekako u jednom jednakom omjeru. Pošto smo na Rujno stigli relativno kasno, plan je krenuti u laganu šetnju i pokušati naći put izlaz iz šume i ulaz u Crvenu planu, a istodobno isprobati i izdržljivost mojeg koljena, mjesec dana nakon operacije i mjesec i pol nakon zadnjeg planinarskog uspona. Ulaz u planu nismo pogodili, ali je zato koljeno izdržalo test, te je time i službeno ukinut B team ovog pohoda. Sve prave Mambetine spremne su za nedjelju i za neistraženu direktivu na Višerujno…
Nedjeljno jutro dočekuje nas u pravom zimskom ambijentu s laganim prši?em i nekoliko centimetara novonapadalog snijega koji je zabijelio i Rujansko polje. Pakiramo svu opremu koja bi nam mogla zatrebati, od dereza, cepina, užeta i ostale penjačke opreme, pakiramo bor i spremamo Cvaju boronošu, te krećemo lagano prema ulazu u šumu, ovaj put opremljeni i GPS-om i trackom ove rute, iscrtane prema topografskim kartama, te se nadaju?i da će nam donekle i pomOči kod orijentacije, i da neće puno odstupati od stvarnog stanja. Slijedimo tok Bukovih potoka i lagano se penjemo grebenom kroz šumu, slijedeći tragove lovca ili krivolovca u snijegu i nadaju?i se da nećemo mi završiti kao lovina. Vrlo gusta borova i bukova šuma, te zasnježena podloga daju misti?nost ovoj istraživa?koj avanturi i lagano nam razvla?e onaj blesavi, samo nama objašnjiv osmijeh na smrznuto, burom udarano lice.
Izlaskom iz šume i ulaskom u Crvenu planu bura još ja?e pokazuje svoje pravo lice i svojim udarima izbacuje nas iz ravnoteže, posebno ljuljaju?i boronošu koji sa svojim borom predstavlja lijepu površinu za njene udare. Marame i trake smrzavaju se i lede na našim licima, a komadi?i smznutog snijega udaraju nam u lice i o?i, trepavice se priljepljuju i zatvaraju nam o?i, uvjeti idealni za istraživa?ko planinarstvo. Svejedno idemo korak po korak, tražeći najbolje opcije prečenja stijenja i najmanje opasnog uspinjanja. Prednost ovakve direktive je i relativno brz dolazak do vrha, pogotovo kad se pogodi ruta, pa smo na vrhu za otprilike tri sata. A uvjeti na vrhu su zaista dostojni ovog dana, ovakve pionirske rute i hoda koracima starih velebitskih gortštaka koji su na ova gornja polja tjerali svoju stoku na ispašu. Bura i hladnoća nam ne dozvoljavaju duži boravak na vrhu, a snaga tih udara nam mijenja plan kićenja jelke, koju spuštamo nekih 300-tinjak metara niže, na mjesto koje će nam zauvijek ostati u srcima, mjesto koje nosi tu ?etrnaestu to?ku naših Božićnih avantura. Uspjeli smo, opet, u svakom pogledu, jelka je tu, okićena našim ru?no ra?enim ukrasima, posebno za ovo, za Velebit, za Božić, za Mambe.
Šuma u koju se spuštamo daje nam zaklon od vjetra i više vremena za promišljanje i pro?iš?avanje misli od životnih problema, posla, vremenskim stiskama, ovdje caruje samo planina.
I eto nas, korak do 15. Božića naših Mambi. Planiramo li, nadamo se ne?em posebnom, velikoj grupi, druženju svih nas? Možemo li to, možete li, i ho?ete li to?
Planina čeka, i nadam se da će nas i dočekati u prosincu 2018.
D.K.
[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6501545545901271025]
Nijedna predodžba, nijedan sustav, nijedna tuđa životna priča nije vrjednija od jedinstvenosti vlastitog Puta. Velika većina ljudi zadovoljna je slijediti dobro utabane staze i pratiti tuđe korake, gubeći tako iz vida sve mogućnosti koje su u svakom trenutku pred nama. Stara uzrečica kaže “Life begins at the end of your comfort zone” – pa ima, dakako, i onih koji impulzivno samo skrenu u nepoznato tražeći nešto novo i uzbudljivo, pritom se oslanjajući samo na sreću i možda površno znanje, a kad stvari zaguste – nadaju se da će doći netko čije korake će moći pratiti nazad u zonu komfora…
Pripremajući ovu rutu, kao i mnoge druge prije nje, dosta sam razmišljao o gore opisanim slučajevima. U nepovoljnim vremenskim uvjetima planinarenje čak i po dobro označenim i poznatim stazama može biti vrlo opasna aktivnost. U istim takvim uvjetima, kretanje nepoznatim, neoznačenim i neutvrđenim područjima može vrlo lako biti i pogubno. Zato je dobra priprema rute apsolutni imperativ prije prvog koraka u nepoznato. Osim toga, nakon nekoliko sati provedenih nad satelitskim snimkama, slojnicama topografske karte, te uspoređujući sve dostupne pisane i foto materijale iz raznoraznih izvora, u glavi se stvara jedna cjelina koja kasnije na terenu ipak daje dozu sigurnosti i samopouzdanja za slijedeći korak. Jednostavno vjeruješ u svoju pripremu i više nego otprilike znaš gdje si. I to ti daje značajnu prednost…
Konfiguracija terena koji od Velikog Rujna preko Crvene Plane vodi na vrh Višerujna implicirala je da je nekome nekad moralo pasti na pamet poći tim putem. Ipak, prema dostupnim informacijama nije bilo nekih zapisa o tome, a pogotovo ne u obliku digitalnih tragova. Želio sam promijeniti to! Neposredno pred polazak usmenom predajom doznajemo da su djelomično tim putem sredinom prošlog stoljeća na ispašu zelenih padina vođeni volovi, a iščezavanjem stočarstva s tog područja, taj predio ostaje poznat samo lokalnim lovcima – što im je, vjerujem, apsolutno odgovaralo. Koliko dugo će tako biti – ovisi i o drugim znatiželjnim avanturistima, koji su nakon dobre pripreme spremni skrenuti s utabanih staza. Neka im ovaj trag olakša njihov Put. You’re welcome! 🙂
Poučen iskustvom s lokalne Ivanščice kad sam tražio alternativne varijante uspona i spusta, otkrivši tako i upoznavši Klub s Temnim dolom i Vuglenišćem, koje danas uzimamo zdravo za gotovo (ne samo Mambe, već primjetno i sve više drugih planinara), u pripremi rute tražio sam lako ponovljivu varijantu. Vjerujem da je ovaj trag puta upravo takav. Nama je predaleko za česta ponavljanja, no možda ipak zaživi u nekoj manjoj mjeri u krugovima avanturista poput nas, možda kao neka brza ljetna varijanta, pogotovo jer za prolazak u suhim uvjetima ne traži nikakvu specijalnu opremu i dodatna osiguranja. (Zimi je, naravno, kao i svugdje – sasvim druga priča). Dano je svijetu, a vrijeme će pokazati…
Ovu priču smo završili, no u glavi mi je već sasvim nova linija. Na kraju – sve novo počinje upravo tamo gdje sve staro završava…
Berg Heil!
T!