Hochsengs 1838, 27.07.2017.
Njema?ka, 26. 07. 2017., turisti?ka ludnica, sudar kod Limburga, sudar kod Frankfurta, stajem popodne oko 14:30 kod mjesta Montabaur na devetosatnu pauzu (50km iznad Frankfurta), nema smisla gubiti vrijeme na zastoje, iako imam još vožnje, no? je moj najveći saveznik. Problem je što čovjek ne može spavati po danu, ali ?vrst sam ja orah. Ukoliko želim sutra iskoristiti dan u Alpama, spreman sam na ovakve kompromise. I nije bitno da sam sam zaspao negdje oko 20:30, a alarm me zveknul već oko 23:20, pa gas u mrklu no?.
U 9:05, nakon cca 600km no?ne vožnje, stajem na mojem dragom Sankt Pankrazu. Obla?im unaprijed spremnu opremu, ubacivam hranu iz frižidera, vadim srebrnu pilu sa labudice, šaljem sms o startu mojem vjernom suputniku u mislima, brati?u Toomyu, i oko 9:30 šibam poznatom stazom do ulaska u nacionalni park Kalkalpen. Vrijeme je na pragu prihvatljivosti, obla?no, lagano kišno, malo depresivno, uglavnom meni najtaman (kad sam već tu he he). rjeđica Teichl je postala goropadna, ledena i mutna , jednom riječju: neprepoznatljiva! Usporedba sa normalnim uvjetima bila bi kao Fi?o i Ferrari 599 gto. Puno kiše je palo u posljednja 24h…
Plan mi je voziti bajk uz sam rub nacionalnog parka do zadnjeg mogućeg okretaja pedale i križanja sa pl. stazom. Taj plan mi u potpunosti uspijeva(10km) , no moram priznati da sam dobar komad uspona (razrovani makadamski put) gural Garrya i razmišljal o spustu nakon uspona (uza svo ono poveće kamenje koje treba izbjegnuti da ne zvekneš). Svu tu kombinaciju, da se slobodno izrazim, bike&hike tehnike začinjava svojom full HD izvedbom jedan pritok rijeke Teichl kojeg u ovom mjesecu, i na toj visini, je zaista rijetkost vidjeti.
Nakon ostavljana bicikla, (nisam ga posebno sakrival) pičim jednim skra? puteljkom kroz šumu koji vodi prema markiranoj stazi 461 za Hocher Nock, ali ja okrečem ulijevo na nemarkirani Jagasteig, pl. stazu opisanu u austrijskim glasilima kao pl. staza za entuzijaste i individualiste. He he, taj sam. Priznajem da sam prije stupanja na istu imao pribojavanja u piksi oko snalaženja i orijentacije. Dobro sam prou?io stazu iz svih mogućih dostupnih el. izvora, skinuo kartu i naoružao se voljom. Staza je ispala milina, iako nema markacija, ljudi prije mene (individualci, entuzijasti…) su se svojski potrudili oznaćiti kamenjem svaki enigmatski dio staze. A susret sa ?uvaricom staze, prekrasnom ri?ovkom, pamtit ću do kraja života. Po dobrom…ta naizgled spora i opasna zmija(ri?ovke su vrlo debele ali brze) maknula mi se metar od mene u stranu i dozvolila da mirno nastavim svoj PUT u planinu. Hvala joj na tome, ipak je to njezino carstvo…
Jagasteig nakon cca 1:45h vijuganja po iskonskoj i divljoj prirodi izbija na markiranu stazu koja prati cijeli hrbteni dio Sengsengebirgea. Ubrzo ispred mene izviruje svijetlosiva silueta malenog Uwe Anderle Biwka na ?ijoj klup?ici radim 30 minutnu ručak pauzu i odluku za dalje. Onako sa strahopoštovanjem, pogledavam iza ?oška kontejnera prema onoj velikoj hrgi koja dosta prijete?i nadvisuje okolinu, Hochsengsu. Nisam zamišljao tu scenu, obla?no vlažno vrijeme sa puno vjetra, a ja pomalo već umoran. U takvim uvjetima osjetio sam se neopisivo sam. I možda tužan. Kao da postoje dvojica karaktera u meni. Jedan divlji i neobuzdan, koji misli samo sa sebe, na avanturu, na uspon i zadovoljstvo. Onaj drugi, opet, je sputan, trezven, pomalo strašljiv, uvijek sa mislima na obitelj, na prijatelje, na ispravno. I taj potonji mi nudi 30 minutni uspon na Gamskogel (1710) …
Iz misli me prene zvuk padaju?eg kamenja, toliko autenti?nog za Alpe. Dajem naredbu onom dvojcu u meni da mi daju ono najbolje iz sebe, osmjehnem se i krenem na završni uspon prema toliko željenom vrhu. Snaga mi se vratila, misli su stabilne, kao da znaju da me čeka ipak malo teži uspon u odnosu na bilo koji dosadašnji solo izlet a koji opet sa druge strane u ovim vlažnim uvjetima pretpostavlja maksimalnu koncentraciju. Letim gore prepun energije, divim se prizorima, nije mi jasno kud ide staza jer ispred mene ogromna kamena plo?a zaklanja pogled na vrh. Malo gimnastike, ostavljam štapove da mi ne smetaju, koristim sajle za osiguranje, i na kraju, nakon nepunih 40min, stojim podno križa Hochsengsa (1838). Možda nekog visina ne fascinira(mene definitivno ne) , ali više od bilo koje visine mene fascinira moj pogled na taj vrh. U mislima tražim sebe u onom ludom zimskom pothvatu, znajući koliko mi je malo trebalo sa kontra strane od Schillerecka. I koliko puno…Hvala ti Planino, uvijek postoji druga šansa. Uvijek postoji ispravan Put. Na vrhu se zadržavam 10 min. jer udari vjetra sa sitnom kišicom postaju vrlo neugodni. Taman dovoljno za pogled u daljinu, i za smiraj duše. Ali i za nove planove…
Spust od vrha Hochsengsa do kamiona trajao je ukupno 3h , vožnju biciklom nema potrebe opisivati (imam u planu skalupiti neki video) ali recimo samo da su mi V brake ispuštale dimne signale ?udnog mirisa. Cijeli krug trajao je 8:30 h, ali više od te brojke vrijedi iskustvo uspona po nemarkinoj pl. stazi (Jagasteig) i činjenjica da mi je ovo prvi uspješni (kompletan) bike&hike izlet u Alpama. Zaista neobi?na avantura, sa neprocjenjivim iskustvom za dalje. Sad otprilike vidim koliko treba trenirati na biciklu ako mislim u budu?nosti realizirati još neke zamisli vezane za moje voljene Alpe. No, ovi solo izleti više od tjelesnog donose jednu druk?iju psihološku dimenziju u moj život koju doživljavam kao nematerijalnu vrijednost i sav uložen trud na kraju puta postaje opravdan. Uspon prema vrhu kao cilju apsolutno gubi smisao prvenstva. Naglasak mi je sve više na cjelokupnoj slici cijelog izleta. Sve je bitno, a ne samo vrh kao dokaz uspona. Jer što znači vrh ako nisi sreo neku životinju, ako nisi sreo i pozdravio neznanog planinara, ako se nisam zaustavio na ne?ijem vječnom po?ivalištu, ako ne uživaš i dok ti tijelo trpi… to me ispunjava kao planinara i u budu?nosti dok god će moje noge držati tijelo a um kontrolirati onog dvojca u meni ja ne?u prestati hodati ovim putevima…
Berg Heil
Frenki
[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6456816231486359809]
