Kleiner Priel, 01. 10. 2016

Taman malo prije vrha, zapitao sam se, nisam li pomalo sebičan u odabiru Andrejinog prvog alpskog uspona. Nisu li moji interesi uspona toliko željene planine otupili osjećaj realnosti prema ostalima?

Moja životna suputnica gledala me onim svojim prekrasnim velikim zelenim okicama koje su više prekoravale, a manje se smiješile, jer već 5. sati je na konstantnom usponu. Možda je ovo ipak prevelik zalogaj za prvi put. Otpuhnem tu misao istom brzinom kojom je nadošla u carstvo Totes gebirgea, pred čijom impozantnom pojavom čelična volja moje ženice sigurno neće pokleknuti. Predobro ju poznam. Šapnem joj: sigurno se pitaš čemu tolika muka i znoj, ali zapamti, odgovore će ti dati sama planina, samo joj moraš dopustiti. Gore, kod Križa, gdje više nema gore, znat ćeš sve.

Na vrhu nas čekaju nasmiješeni Ivana i Toomy, pružaju iskreni stisak ruke, grlim Andreju, čestitam ti tvoj prvi 2. somaš, uspijevam izgovoriti, ali malo tko zna kakve se u meni pokreću lavine sreće i ponosa. Stojimo na 2136. m, Malom Prielu, vrhu kojeg snimam već 18. g. Sve ove zadnje pripreme, lutanja, istraživanja ovim krajem, sada donose nagradu koja ispunjava cijelo moje biće. Ali ne nagradu vrha kao ispenjanog vrha koji će jednoga dana pasti u zaborav, nego kao potvrde čovjekove povezanosti sa planinom, kao zahvale za dopuštenje da uopće kročimo po istoj, kao dokaz promjena nastalim duboko u sebi…

Ručkić paše, iako nas vjetar požuruje pojesti zasluženi obrok. Toomy, odsutnog pogleda u daljinu, odluči poletjeti, iako osobno mislim da je vjetar prejak. No, poznavajući ga, držim jezik za zubima, poštivam odluku mojeg bratića da raširi svoja krila. Nakon savršenog starta, ubrzo je na 2400. m, i zaista podsječa na pticu raširenih krila. Ispratili smo ga euforičnim krikovima uz ponešto straha najviše vidljivog, naravno, u Ivaninim očima. Nije prvi put muža ispratila na let, nije ni zadnji, ali uvijek postoji bojazan od starta, pogotovo u graničnim uvjetima sa onom malom ukrajinskom čegrtušom od 16m2. Dok ga je društvance austrijskih pilota promatralo sa zanimanjem, bio sam prokleto sretan i neopisivo ponosan na mojeg bratića.

Ajmo curke, vrijeme je za povratak. Pofotkam još par panoramskih, onako stidljivo, jer ni jedna fotka nije dostojna originala. Totes gebirge, Sengsen gebirge sa nacionalnim parkom Kalkalpen, Haller Mauern, Reichraminger Hintergebirge, Warscheneck masiv, zajedno dio Osterreischische Voralpen, sve mi je to na dlanu. Nekako otužno ostavljam vrh, ali dio sebe u ovom čarobnom mjestu, nesebično ostavljam planini. Zauvijek. Uspon od 1550. visinske znači i spust 1550. m u dubinu. Moje dvije tigrice daju mi veliku odgovornost prilikom spusta, koju ne smijem iznevjeriti ni pod koju cijenu. Ponosan sam na njih i nadam se, usudim se nadati, u tom sastavu ispenjati još pokojeg okolnog ljepotana u budućnosti. Ali, prepustimo odluke njima i realnosti životnih okolnosti.

Ovaj blic alpski izlet u potpunosti je uspio, ispenjali smo vrh, Andreja ima prvog dvijetisućnjaka, Toomy je fenomenalno iz ptičje perspektive guštal ponad Totes gebirgea, Ivana je dokazala da unatoč teškoj upali grla šibne brijeg koji zamisliš, a ja na kraju toliko željeni Kleiner Priel, uz pomoć spomenute ekipe, pretvaram u stvarnost. Toliko za statistiku. Ali prava stvarnost leži upravo u planini i njezinoj neopisivoj snazi da nas privuče na onaj, ma znate, prokleto primamljiv način. I zato, ako ću biti dovoljno pažljiv da osluhnem taj zov, ako ću biti samo dovoljno dobar čovjek na kraju svega, možda mi u budućnosti još pokoja planina bude milostiva i dopusti da zajedno podijelimo tišinu. Možda i mojoj Andreji. I Ivani. I Toomiju. I Mambama. I svim dobrim ljudima. I onima kojih više nema među nama…

Posvećeno prerano preminulom Ivanu Međeralu kao zahvala za sve što Vam u životu nisam uspio reći: Hvala Vam na ukazanom putu, slijedićemo ga i dalje, ustrajno i požrtvovno, baš poput čeličnog stiska Vaše desnice…

Frenki F3

Pješački track:

Hnf track:

I ne jedan, nego čak dva videa! 🙂

[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6338681165311993025]