Bovški Gamsovec, 19.07.2025.
Julijske Alpe, 19.7.2025.
Vida Horvat
Bilo je to u petak ujutro. Jela sam doručak, a tata je došao kući od nekog sastanka. ,,Imam ozbiljno pitanje,” kaže on. Iskreno nisam znala što očekivati kad se većinom zeza, a bome se i sad. ,,Hoćeš sendvič?” upita me, a ja sam mu samo pokazala na tanjur pun hrane koji je preda mnom. ,,Dobro, a bi morti u Alpe z menom?” Ovaj mu je put faca bila ozbiljna. Izgleda da se nije zezao. Oči su mi zabljeskale, pogled mi je govorio više od tisuću riječi. Naravno da sam pristala.
Probudili smo se rano ujutro, obukli se, sjeli u kombi i pokupili ostatak ekipe. Bilo nas je šestero: Frenki F3, Frenkić (moj brat) F4, Pegi, Čvrglin i dvije mlade snage, Jakov i ja, Vida. Putovanje je započelo. Mislili smo kako ćemo prvi dio puta prespavati, ali kraj Frenkija, mojeg tate, je to skoro pa nemoguće. Cijelo vrijeme govori neke fore i komentira promet, no zapravo je to i najsmješniji dio izleta. Stali smo na pumpi da uzmemo doručak. Naravno, po običaju, jeli smo masni burek. Krenuli smo dalje, a ne tako dugo nakon toga smo vidjeli prve vrhove Alpa. Svaki puta smo očarani njihovom ljepotom. Kako smo stigli do odredišta, shvatili smo da ne možemo doći do određenog parkinga koji se nalazio kod Aljaževog doma (1015m). Bili smo razočarani, no nismo odustali. Nazvali smo recepciju doma koja nam je rekla kako bus vozi do parkinga svakih sat vremena. Ostalo nam je točno 20 minuta do njegovog dolaska.
Brzo smo se presvukli, uzeli stvari, neki su obavili nuždu i strpljivo čekali bus. Bio je pun ljudi, planinara. Narednih smo se 10km skučeno vozili po uskoj cesti kroz šumu s pogledima na Julijske alpe. Konačno smo stigli na odredište, sišli s busa i krenuli se okretati oko sebe. Bilo je predivno. Okružen si ogromnim vrhovima među kojima je i onaj najviši, Triglav (2863m). Vidjeti ga uživo je nešto posebno, a nedaleko od njega nalazi se i naša meta, Bovški Gamsovec (2392m). Plan je bio popeti se do Luknje (1758m), nastaviti do Bovškog Gamsovca i spustiti se kroz Sovatno do Aljaževog doma. Frenki i ja trebali smo doći do Luknje i po istom se putu vratiti do doma, zbog njegove ozlijede noge, gdje bi čekali ostatak ekipe. Tu je pravi izlet krenuo.
Vrijeme je bilo savršeno, sunčano uz lagani povjetarac. Atmosfera nije mogla biti bolja, pričali smo razne priče i zezali se. Cijelo smo vrijeme zastajkivali i slikali jer su nas planine očarale svojom ljepotom. Na jednom smo se dijelu razdvojili jer smo Frenki i ja bili sporiji, no ubrzo smo pohvatali korake ove četvorice trkača. Prvo stajalište, Luknja. Sjeli smo na travu i analizirali podneblje. Gledali smo tko će od ljudi biti dovoljno lud da krene na Triglav i sanjarili kako ćemo se i mi jednog dana zaputiti na tu rutu. Bilo je predivno, no nismo dugo sjedili jer je neke od nas čekao još dug put do samoga vrha. U trenutku rastanka, Frenkiju je bilo užasno žao što nas dvoje ne idemo dalje. Ostatak ekipe ga je nagovarao da se popnemo još više i nakon, ni manje ni više, od jednog pokušaja, pristao je. Sreća koju sam tada osjetila bila je neopisiva. Ponovno smo krenuli svi zajedno. Daljnji dio puta bio je malo zahtjevniji od prijašnjeg , no mačji kašalj za nas. Drugo stajalište, livada na od prilike 2000m. Našli smo savršeno mjesto za odmor i uživanciju. Legli smo na travu i slušali tišinu. Nakon 10-ak minuta složili smo se kako je vrijeme za polazak, no ovaj put u suprotnim smjerovima. Frenki i ja ostali smo uživati na livadi, a ova su četvorica krenuli prema vrhu.
Put do Bovškog Gamsovca
Jakov Krbot
Put prema vrhu se jako razlikovao od prijašnjeg dijela uspona. Tih posljednjih 400-tinjak metara uspona bilo je poprilično izloženo pa je zahtjevalo puno više koncentracije i opreznosti. Nakon 45 minuta “peglanja”, ušli smo u guste oblake te u njima ugledali Čvrglinove ljubimce – kozoroge. Ja sam ih tada vidio prvi puta uživo i izgledali su stvarno močno s tim ogromnim rogovima. Nakon još kojih 45 minuta hodanja stižemo na skretanje za sam vrh te pomoću zabijenih klinova “osvajamo” Bovški Gamsovec. Čak smo se uspjeli probiti iznad oblaka, no sve jedno nismo mogli ugledati obližnje vrhove. Spust je bio vjerojatno najizloženiji dio rute pa smo se trebali stvarno čvrsto držati za sajlu. Nakon tog prometnog dijela smo stali na raskrižju da prigricnemo ono što nam je ostalo od hrane te da se još po zadnji put podružimo s kozorogima. Nakon fine užine zadnji put pogledavamo na okolne vrhove (Bovški Gamsovec i Razor kojeg nažalost nismo stigli popesti) te započinjemo spust po jako strmom siparu. Na spustu smo se poigrali sa snijegom usred 7. mjeseca što me jako razveselilo. Kroz slijedećih 2 sata deranja naših koljena na spustu razmišljali smo samo o tome kaj bumo spili kad se vratimo u dom. Napokon smo stigli na kraj spusta te se nalazimo s Frenkijem i Vidom kod Aljaževog doma.
Nastavak avanture oca i kćeri
Vida Horvat
Nakon još kojih 20-ak minuta divljenja Triglavu i njegovim “susjedima”, uputili smo se natrag prema Luknji. Spust kroz sipar bio je najteži dio, ali preživjeli smo i to. Nedugo nakon toga stigla je poruka od ostatka ekipe: “Pozdrav s Bovškog Gamsovca!”. Bili smo presretni čitajući to. Kada su se oni spuštali kroz Sovatno, Frenki i ja smo malo skrenuli s puta da istražujemo. Otišli smo do izvora rijeke Triglavske Bistrice gdje smo napunili flaše hladnom i bistrom vodom. Lagano smo krenuli prema domu gdje smo čekali ostatak ekipe. Nije prošlo dugo dok smo ih vidjeli kako dolaze. Svi smo naručili pivo, osim Frenkija i nas “dečurlije” koji ne pijemo, i pričali jedni drugima putovanje nakon rastanka. Jakov i ja smo nakon nekog vremena otišli popeti se na ogromnu stijenu pokraj doma kako bi, po zadnji puta, bolje vidjeli Triglav, a nakon toga smo krenuli do busa koji nas je čekao. Došavši do auta, presvukli smo se u suhu odjeću, sjeli u auto i krenuli kući.
Tu je bio kraj prvom izletu, a tada je krenuo novi, potraga za pizzeriom. Odučili smo otići u restoran Pod Jenkovo Lipo. Hrana nije bila najbolja, ali u onome trenu bi pojeli što god su nam ponudili. Pojeli smo, platili i krenuli put kući. U početku smo još bili puni energije, a nakon nekog vremena je većina utonula u san, osim naravno Frenkića i Frenkija koji su pazili da nas sigurno dovezu doma. Stigli smo oko pola jedanaest, pozdravili se i priveli tadašnju magičnu pustolovinu kraju.
Bilo je to jedno predivno iskustvo, također prvo ekipno za nas mlade. Puno smo naučili, otkrili nove putove, zezali se, bujno maštali i, ono najvažnije, uživali u danu. Jedva čekamo novu priliku za pristup ovakvom putovanju, a do tada se samo možemo prisjećati predivnih momenata s izleta na Bovški Gamsovec.
