Veliki Rajinac 14.02.2021.

Kao jednom od mlađih članova kluba, bila mi je čast pridružiti se predivnoj tradiciji kićenja bora na Velebitu. Doduše zakasnili smo 2 mjeseca zbog situacije koja nam nije to dozvoljavala za vrijeme Božića, ali tradicija se svejedno nastavila čim je to bilo moguće.

Okruženi masom “COVID“ planinara posljednjih mjeseci, nedostajalo nam je osjetiti divljinu, planinu u svojoj punoj raskoši, drugim riječima nedostajao nam je osjet sjedinjenja s prirodom bez buke i galame u pozadini.
Pogodili smo savršeni vikend. Jak vjetar i osjet temperature koji se spuštao do -30 stvorili su savršenu podlogu, s obzirom da je bilo preko 120 cm snijega. Kako bi mi rekli “dereze, cepini i deri“, a tako je i bilo.

Uvjeti su bili ludi, ali osjećaj potpune slobode u divljini ubio je bilo kakvu negativu u nama. Dodatan izazov predstavljao je divlji, nemarkirani put do vrha, no u društvu lude ekipe koja ne poznaje prepreke, to je bilo dodatno zadovoljstvo. Krenuvši kroz šumu, odmah nas je dočekao dobar uspon za zagrijavanje. Izlazak iz šume na Krasanska jezera bio je čaroban. Okruženi predivnim panoramama i beskrajnom bjelinom, uživali smo u svakom koraku. Igra vjetra i suhog snijega na površini stvarala je posebnu čar krajolika zimi.

Posljednji uspon do vrha Velikog Rajinca bio je moram priznati najizazovniji, ali meni osobno najdraži. Na žalost ekstremno vrijeme je omelo rad kamera da bi zabilježili neke od trenutaka, no uspomene se bilježe u srcima. Minimalno smo se zadržali na vrhu da bi okitili bor, te se uputili prema planinarskoj kući Apatišan.

Nebo se počelo otvarati i zrake sunca sve su više obasjavale prirodu. Velika većina bi to shvatila kao normalnu pojavu, no ja to shvaćam kao nagradu prirode, s obzirom na cjelodnevno okruženje akromatskim tonovima. Zrake sunca bile su kao “punjači naših baterija“. Došavši do odlično opremljene kuće Apatišan, prvo smo naložili vatru, te onda nastavili druženje uz okrjepu.

Nema boljeg osjećaja od druženja u divljini bez utjecaja današnjeg modernog svijeta. Za odličnu večeru bio je zaslužan naš kuhar “Gospon Cvajo“ i kanapei majstor “Čvrglin“. Oprema je već bila spremna za sljedeće jutro. Nakon noći provedene u Apatišanu, uputili smo se natrag, ali malo pristupačnijim putem. Dolaskom do kombija avantura je završila, tradicija Božićnog Velebita nije stala usprkos situaciji s COVIDOM-19.

Bio je ovo jedan predivan izlet i na kraju bi se htio zahvaliti članovima ekipe “Tommy-ju“, “Gosponu Cvaje“, “Čvrglinu“ i mom ocu “F3“ što su mi priuštili to iskustvo. Vjerujem da će se tradicija kićenja bora na Velebitu nastaviti i ove godine i da ćemo se ubrzo upustiti u neku novu avanturu.

F4