Jezerska kočna (2540m) / Ledinski vrh (2108m)

JezKocna

Još uvijek nisam spreman povezati sve događaje sa ove alpske avanture. Ali moram napisati par rečenica, bar sam tak obećal svojim Mambama i održal budem riječ.

Kak početi? Ima li uopće smisla nabrajati sve moje nedoumice i eventualne strahove pred sam pokret? Da možda nisam dovoljno spreman i da budem samo uteg ekipi? Te sve misli i osjećaje stiral sam lijepo k vragu i odlučil da krenem u taj svijet kamenih ljepotana pa nek vidim i sam, ima li još u meni špirita za dalje. Petorica nas, Pegi, Cvajta, Dario, Toomy und ich, nagurali smo stvari u starog škodilaka i gas prema Slo u Kamniško Savinjske Alpe, cilj Jezerska kočna.

Da ne duljim, sa parkirališta Ravenske kočne, krenuli smo put ferate prema Češkoj koči, našem prenoćištu i polazištu na vrh. Ja sam kod prilaza ferati odmah odlučil odustati od iste, i uskoro mi se pridružuju Pegi i Cvajo.

Dvije alfa Mambe Toomy & Dario dokazuju svoje alpinističke sposobnosti usponom za manje od 1h (markacija 90 min) do Češke koče. Nas troje smo planirali izbjeći prvi dio ferate po lakšem lijevom dijelu, ali smo došli do dijela bez sajle i (ispravno) zaključili da se bolje spustiti niže do dijela puta koji vodi prema Kranjskoj koči pa se odvaja desno na put Češke koče i obilazi kompletnu feratu. Je, ali to je potrajalo pa su za to vrijeme kumeki češkali jaj.., pardon brade i od ozbiljnih alpinista postali neozbiljni dramaturzi. Nema veze, volimo ih radi toga.

Sam uspon na Jezersku kočnu predstavljal mi je najbolji dosadašnji uspon u mojem životu. Ne radi visine. Jednostavno sam užival u njemu. Svakim korakom. Svakim dodirom kamena, klina, sajle. Svakim pogledom. Ne lažem, nikad nisam tak užival, bila je to prokleto dobra čarolija koja mi se sad, dok ovo pišem, čini nekak nestvarna i čak pomišljam da je to bil samo san, utvara, ili neka vrlo dobra predstava nepoznate dimenzije. Bez obzira na ogromnu vremensku razliku uspona između nas, ipak smo napravili jednu zajedničku gore na 2540 mnv. Na vrhu Jezerske kočne.

Drugi dan, nakon (ne)prospavane noći u udobnoj i zarazno lijepoj Češkoj koči, pičimo prema Kranjskoj koči od kud bi trebali ispenjati Ledinski vrh. I spenjali smo ga. Onak za dušu. Lagano i bez brzih udaraca srca. Milina, uspon za uživanje. Vikend za pamćenje. Izlet za povijest. Škola za ubuduće.

Ledinski_2015

Moram odati pohvalu Slovencima na njihovom uređenju staza i osiguranja, kao i za nesebičnu susretljivost te način života. Pa tu se našlo roditelja sa malom djecom, djedova i unuka, baka, cijeli naraštaj. To me fasciniralo i dirnulo, sjetil sam se svoje familije, osjetil potrebu da su tu kraj mene, našlo bi se stazica koja bi sigurno bila prolazna, a onda dalje malo, po malo… ljudi žive svoj san, a moj je ponekad neuhvatljiv i potrebno je puno energije i truda da bar na trenutak osjetim taj magični dodir.

Toomy je bil neprikosnoveni motor ove ture i videl sam ga samo pol vure uspona kao točkicu kak visoko gore nezaustavljivo grabi prema vrhu. Sve manju i manju točkicu dok nije skroz nestal u kamenom labirintu. Nevjerojatno kojom brzinom piči i ne staje. Mamba i pol. Druga Mamba i pol je Dario kojeg žderu koljena ali njegova ljubav prema bregu čini od njega vrhunskog planinara, čovjek koji je prohodal cijeli Velebit, i koji bude to opet napravil(nadam se da budem na godišnjem). Ni njega nisam uskoro videl jer Cvrghl voli biti ili prvi ili među prvima.
Cvajta, zlatna sredina ovog izleta, najjednostavniji čovjek kojeg poznam ogromnog srca i još većeg karaktera, za njega ne postoji problem, kak on veli, uvijek ima rješenje. Ako se ikad bude išlo na Mt. Blanc, Cvajo se možda ne bude prvi ispenjal na njega ali se bude sigurno prvi spustil s njega. Tu je car. Zvijezda večeri, po meni, je Pegi, koji je ovim izletom napravil svojevrsni comeback u velikom stilu, jer taj čovjek ima prokleto čvrstu volju i vjeru u sebe. Nakon teških problema s kičmom, radi koje je btw. moral napustiti profesiju vozača, mogu samo zamisliti kak puno mu ovo znači. I nadam se da budemo suputnici na predstojećim avanturama.

Iako sam užival u izletu neopisivo, ipak to nije izlika da farbam sam sebe. Kondicijsku letvicu treba podići na viši nivo, prolaske, uspone markacijama treba bar uskladiti unutar vremena istih. Više Vuglenišča na Ifku našu dragu, a i više Kalničkog grebena. Fali mi penjanje, zato sam i odustal od ferate, i za buduće izlete ovakvog tipa, alpinistički pristup se podrazumijeva. Radi ekipe, i radi sebe, treba uvijek biti realan i znati gde su granice. Alpe sigurno ne opraštaju nonšalantnost.

Ali Alpe imaju moć… i zato jedva čekam sljedeći izazov.

Frenki

Ferata Češka Koča:

You may also like...