Schillereck (1748m), 15.09.2015.

Nedugo nakon slovenske avanture planine su još uvijek na istom mjestu. Ali ja nisam. U svakom pogledu. Jednostavno nisam u stanju više živjeti bez pomisli na brijeg. Na kamen. Na tišinu. Na divljinu. Na samo?u…

14.30, Nacionalni park Kalkalpen, poklopilo se, pronalazim rupu u vremenu , vadim spremni ruksak sa gornjeg kreveta i spremam se za uspon. Obla?no je i sparno. Ostavljam bijelo plavu pilu na poznatom parkiralištu St. Pankraz i odlazim meni već znanim putem prema gore spomenutom nac.parku u lanac planina Sensengebirge koji nudi više vrhova na pladnju. Moj plan danas je Schillereck, nekak najrealniji vrh za cca 6h koliko imam na raspolaganju.

Prilaz do uspona mi oduzima 1h (do tu se može autom ali ne i šleperom, he, he)pa nesvjesno dajem gas i grizem brijeg ko da je iza mene Tasmanijski tigar(?). Uspon (weg.nr.460)varira od teškog do normalnog i tak non stop, vijuga me kroz miješanu šumu, većinom crnogori?nu. Dolazim do izvora (curka) i sa par kapi ledene bistre vode vlažim usnice. Hm, koliko malo treba čovjeku da ugasi že? (na um mi dolaze sve one vrste sokova u du?anima kad ne znaš koji kupiti). Oko 17 izbijam na plato gdje su satelitske antene. Do Schillerecka piše 1,5h. računam, knap bude, jer čeka me dio spusta koji moram svakak po danu. Biti ili ne biti.

Na brzinu se presvla?im, ubacujem mesni narezak u kljun, dopingiram iso sportom i već sam iza ugla prema vrhu. Tu sam skoro krepal od straha jer srel sam se Oči u Oči s divokozom koja me na trenutak promatrala svojim okicama i mislila koji si sad ti. Dok sam podizal foti? nestala je u 3 skoka. Nevjerojatna životinja. Sad kužim od kud onaj miris i od ?ijeg drekeca na mojoj staroj gojzi dolazi.

Vrh koji mi se činil blizu nije uop?e moj vrh nego no name predvrh mojeg današnjeg cilja. Ali, sad više nije i bitno, ak bu frka, imam gps track do Uwe Anderle biwka, malog skloništa na kojem morem dočekati jutro. pičim brzo i apsolutno sigurno, ?udim se od kud mi snaga, inače i nisam neki brzi?. I napokon, križ ispred mene i moj današnji vrh Scillereck ukazuje se poput fatamorgane. To je to, tak izgleda na slikama. Zadovoljan stanem podno križa i zahvaljujem Njemu na današnjem uspjehu. Pogledavam oko sebe i ne vjerujem da stojim na predvorju Alpa, sa sjeverozapadne strane. U smjeru jugoistoka Totesgebirge gdje sa ove to?ke moj sljede?i cilj za ubuduće, Klein Priel (2126) i nije toliko dominantan. Iza njega mnoštvo viših vrhova koji pod poluobla?nim nebom izgledaju misti?no i nedostižno. Ali…

Spust je bil kombinacija sjena sa naglavne lampe, sklizanja, čudnih zvukova, ponekog urlika neke male životinjice iz tamne šume. A i Jeti je mirno i nepomi?no ?u?al sklup?an poput busena trave i nije se pomaknul. A bil je Jeti a ne busen trave, vjerujte mi. I čeka me ponovno na istom mjestu uz nadu da se budem opet sreli. Po asfaltu na povratku do kamiona, su mi stala 2 auta, i pitali dal je sve ok, a vidiš, nisam se sjetil da ih zamolim da me otfuraju do parkinga. Nema veze, bilo je odlično, bilo je pou?no, ponovilo se.

Frenki

[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6195605137464759169]