Dinara, 15.-16.02.2020.

Kao čovjek koji putuje krajevima čiji naziv krasi ime mitske kćeri feničanskog kralja Agenora-Europe, trudim se ostati imun na sva politička, vjerska i ostala opredjeljenja! Pogotovo kao planinar, kad stojiš na vrhuncima drugih država, rame uz rame planinara iz drugih krajeva svijeta, politici, vjeri i drugim razlikama među nama tu jednostavno nema mjesta. Tada nisi više samo Hrvat, Srbin, Austrijanac ili katolik, musliman ili nešto treće…tada si planinar, čovjek uzdignut iznad svih prepreka koje nas dijele kao društvo, dio nečeg višeg, sićušan mali sitni dio prirodnog sklada kojeg je povezala planina. I to je taj benefit koji ostaje prisutan i nakon spuštanja sa nje u svakodnevni život. No, ima jedna planina na kojoj se želim osjećati kao Hrvat, kao kršćanin i nikako drugačije. Najviše mjesto države u krvi stvorenoj, moje Hrvatske. Naše Hrvatske. Dinara.

Autor teksta, na njegovu planinarsku sramotu, dosad  još nije stajao na krovu Hrvatske i njegovoj želji u realizaciji tog, usudim se reći, magičnog uspona svakog hrvatskog planinara, oduševljeno se odazvala iskusna ekipa Chrnih Mambi. Sve, ali zaista sve povezano sa ovom dinarskom rapsodijom, sad kad pogledam unazad, kod mene je izazvalo osjećaj testiranja moje duše. Od povratka u ne tako daleku prošlost povezanu sa ovim krajem čije slike mi već godinama poput igle bodu sjećanja do činjenice da pred samu realizaciju izleta imam nemoguću situaciju na poslovnom planu. Beskompromisnu odluku da idem bez obzira na sve,  već su prvim minutama druženja bogato nagradile iskre iz očiju mojih vjernih Crnih Mambi, Daria, Cvajte i Pegija. Frcale su na sve strane pozitivnom energijom, vječitim humorom ali i iskrenoj ljubavi prema Njoj. Domovini Hrvatskoj.

I pitam se, u takvim okolnistima sa takvom ekipom, kako se ne prepustiti i uživati u svakom koraku, svakoj kapi znoja na putu prema vrhu? Kako ne pomisliti na sve naše žrtve dane u stvaranju ovakvog predivnog mjesta za život, nažalost u zadnje vrijeme zatrovanog dvoličnošću i licemjerjem nas samih? Kako ne pomisliti znajući da sve ima početak i kraj, pa tako i naši životi, da li živimo ispravnim životima? Da li zavrjieđujemo da stanemo na krov Domovine ili bolje da se spustimo u mišju rupu i provedemo bez glasa život u njoj?  Dopustio sam si, zajedno sa svojim Mambama, dopustio tu slobodu da ponizno i bez srama, bez fige u džepu, sa ponosom u duši stisnemo jedni drugima ruku na krovu Hrvatske. Ja, iskreno  priznajem,  sa suzom u oku…

Frenki, F3



Total distance: 21473 m
Max elevation: 1835 m
Min elevation: 488 m
Total climbing: 1994 m
Total descent: -1859 m

 

You may also like...