Sjeverni Velebit – Božić 2008.
Gledaju?i slike ovog fenomenalnog planinarenja u toplini svojeg doma, osje?am ispunjenost, ali i tugu jer je sve prebrzo prošlo. Dok toplina grije bolove u miši?ima, svijest mi poput playera interpretira isje?ke ove predivne avanture. Hladno?a, snijeg, bura, vjetar u lice sa tisu?u sitnih kristali?a leda koji bodu obraze i o?i. U takvim okolnostima mala je razlika izme?u uživanja i bola. Doživljaj isprepleten zavjerom na?ina života protiv onog iskonskog u nama, zavjerom protiv milijuna godina evolucije skrivenih u tom jednom jedinom trenutku otkrivanja gole istine o nama samima, o našim istinskim roditeljima. Ja sam ih upoznao na Velebitu… I vjerujte, nisu bili baš dobre volje. Ina?e sam najneiskusniji ?lan ?rnih Mambi, i ovo planinarenje je moj svojevrsni ekvivalent “vatrenog krštenja”.
Avantura je po?ela u petak ujutro oko 4. 00. U Goranovu ajkulu nagurali smo ruksake, na krovu thule i neizostavni bor, ?ije postavljanje na planini ?ini osobnu iskaznicu našeg pl. društva. Goran vozi, Ljubo poja?ava vijesti o lošoj prognozi, Marek vadi energetski napitak br. 1 obljubljenu Medicu (kasnije od Mareka prozvana „medena Mambica“, op. Admin), Darijo nas u kratkim crtama upoznaje sa rutom a Toomy mojoj malenkosti pokazuje napuknuti nokat kažiprsta od zadnjih vrata sharana. Naravno, vrata sam ja zatvarao. U Senju odustajemo od planirane rute radi zatvorene ceste. Senjska bura…
Kre?emo natrag na autoput, pa prema Oto?cu, u selu Oltari ostavljamo auto, kre?emo pješke cestom za Zavižan pa u šumi desno prema domu. Nakon pola puta moja kondicijska nepripremljenost, te sama težina ruksaka rezultiraju gubitkom snage i planirane aktivnosti ostalih ?lanova postaju upitne. De?ki preuzimaju dio tereta, a Dariju i Tomiju je posebno draga CBA vre?ica sa 5 litri teku?ine. U jednoj ruci cepin a u drugoj vre?ica, no?na mora svakog planinara. Po dolasku u dom predbacujem sebi usporavanje cijele ekipe, i polako nazirem granicu izme?u želje i mojih stvarnih mogu?nosti. Dobar podsjetnik za ubudu?e. U biti, prvi dan je prava katastrofa za mene…
Ustajemo u 7, doru?ak, vani nevrijeme, obla?imo jakne, ?izme, dereze, samo nužna oprema u ruksak i oko 8 otvaramo ledena vrata doma. Plan je Premuži?evom stazom prema Rossijevoj kolibi i natrag, te usput ispenjati Gromova?u. Za potpuni dojam najprije pogledajte galeriju slika. Vjetar, led, snijeg, duboki snijeg, opet led, propadanje, nemogu?e lijepa okolna priroda okovana ledom sa temp ispod -10. Naspram ju?erašnjeg dana osje?am neopisivu snagu. Ali i strahopoštovanje jer opasnost vreba na svakom koraku. Nažalost, najve?u opasnost za mojeg brati?a Tomija predstavljao sam upravo ja, a ne ova divlja i opasna okolina. Naime, prilikom spusta sa Gromova?e neoprezno sam mu derezom napravio rez od nekih 10 cm dužine i skoro 1cm dubine na butini. Ako bih svojeg brati?a usporedio sa recimo, vukom, sada je bio ranjeni vuk. Svaki korak boli cijeli ostatak ove istinite pri?e zahvaljuje upravo meni. Taj tren neopreznosti koštao me pogleda i ostalih ?lanova ekipe, ali suvišno je trošiti rije?i o nenamjernosti toga poteza. U Rossijevoj kolibi mali predah uz postavljanje bora, te zamjena ?arapa i majica. Toomy kre?e prvi uz malu prednost pod pretpostavkom da ga stignemo za dvije tri minute. Ali mi ga ne stižemo, jer moj brale je i ranjen brži, od recimo mene. Usporedba sa vukom je sasvim na mjestu. Tek na samoj ?istini prije kapelice podno Zavižana vidio sam mu obrise kroz snježnu me?avu šibanu vjetrom preko 100 km/h. Taj prizor ne?u nikad zaboraviti. Pri samom zadnjem usponu prema domu tame sjene postale su mutne. Tih zadnjih 10-15 min nije se vidjelo doslovno ništa. Pod naletima vjetra zastajkujem, lovim zrak, Marek se okre?e i prati moje oklijevanje, Goran pokazuje 5 prsta (još 5min). U tim trenucima svjetla doma ?ine se poput svjetionika brodolomcima u oluji. U tim uvjetima ?ovjek lako gubi orijentaciju, vjerujte na rije?.
Kasnije tu no? prepri?avamo doga?aje uz tamnu Velebitsku pivu i grah. Sutra napuštamo sigurnost doma i spuštamo se prema Oltarima gdje nas ?eka naš auto. Nakon ovakve avanture mnogima bi se planinarenje svelo na dvije rije?i: nikad više! Možda bi i meni to bilo najpametnije nakon svega. Ali, kvragu, preživjeli smo. I ne mislim tu stati. Mislim nastaviti u okviru svojih psihofizi?kih mogu?nosti.
Frenki
Ekipu ne treba previše hvaliti, sve su to carevi i umanjenica je kad se za bilo koga od njih kaže da je ljudina. Uigrani tim u sastavu Ljubo, Marek, Goran, Dario te moja malenkost sa dodatkom velikog (i kao pojave i kao osobe) Frenkija – naše uzdanice za budu?e ekspedicije i ultra izlete. Nije ni ?udno da nam je vrijeme toliko brzo preletjelo, iako se u fazi priprema ?inilo da ?e to biti tri duga Velebitska dana (zapravo, još uvijek ponešto duže no?i).
Frenki je manje-više sve opisao u svom raspisu, no ja sam htio i osobno izraziti osje?aj zadovoljstva zbog još jednog odli?nog vikenda u surovim, ali prekrasnim Velebitskim uvjetima, iako od samog po?etka stvari nisu išle kao što je bilo planirano. Kasnije se pokazalo da je i bolje tako, pa ne mogu a da se ne priupitam – je li sve to bio samo slijed slu?ajnosti, ili možda sudbina…
U sudbinu ne vjerujem, a isto tako znam da ni slu?ajnosti ne postoje pa ?u pustiti da mi sje?anje na ovaj Boži? još malo golica um. A eto i zašto;
Da nije bilo olujne Bure sa orkanskim udarima koja nam je zatvorila cestu južnije od Senja, prvi dan bismo penjali od Velikih Brisnica do Rossijeve kolibe što je izuzetno zahtjevan i strm uspon ?ak i u ljetnim uvjetima. Sada znamo da bismo tu imali pove?ih problema sa dijelom ekipe unato? potpunoj opremi. ?ak da smo i to uspjeli, na 1600mnv bi nas do?ekao negostoljubiv, iako prekrasan, prizor smrznutih stabala pod hrpom zale?enog snijega i hladni zidovi Rossijeve kolibe u kojoj bismo proveli zahtjevnu i prohladnu no? bez previše sna i odmora. Nosili smo i drva za ogrjev (koja su zbog ad-hoc promjene plana ipak ostala u autu), no to ne bi bilo dosta za sušenje opreme i novog ogrjeva kojeg smo planirali skupiti u okolici kolibe. Idu?i dan bismo tako promrznuti i sa bitno manje snage zbog nedostatka kvalitetnog sna krenuli prema Zavižanu, usput penju?i na Gromova?u, pa vjerujem da bi to dodatno utjecalo na raspoloženje. Ekipa je sjajna, ali nisu svi zaslužili takvo mu?enje, (Darija i sebe ne ra?unam) hehe! Te no?i bi na Zavižanu povratili snagu i idu?e jutro se spustili prema Kladi, pa zavinuli na Plan?ice i od tamo se spustili do auta. Bila bi to sjajna kružna tura koju ?emo svakako odraditi jedne zime, no ipak u malo blažim uvjetima i sa boljom kondicijskom spremom svih ?lanova tima.
Upravo zbog toga smatram da je ovaj vikend bio fenomenalan, krasan i nezaboravan, a odra?ena ruta ukupne dužine 40 km, najprimjerenija psihofizi?kom stanju sudionika s obzirom na vremenske uvjete, baš kao da je tako moralo biti.
Dodatak – by Ljubo
Nema rije?i, nema slika, nema ni?ega što može opisati i do?arati ovakve avanture. One su u meni, duboke su i neizbrisive. Ja ih stvarno ne mogu nikome do?arati, mogu samo sa Vama dragi prijatelji prepri?avati doga?aje, trenutke, osje?aje….. ma ne, mi više ni to ne?emo raditi, naši me?usobni pogledi ?e o svemu tome govoriti i naravno pozivati u nove avanture. Sa par rije?i iz jedne novele pokušat ?u do?arati svoje osnovne osje?aje u Boži?noj avanturi 2008.
-“više puta kad izgubimo vjeru u samoga sebe, iznenada opazimo da nas drugi još cijene; to je prigoda da se opet uspravimo i zakora?imo naprijed”-
Pozdrav Mambama
Ljubo
Dodatak – by Dario
E
Na peto po redu ki?enje Boži?ne jelke na Velebit krenula je zna?i sjajna šestero?lana ekipa od kojih neki ve? postaju stalni ?lanovi ovih naših avantura, dok je Francu ovo bio prvi Velebit i drago mi je da mu se i dopao.
Uvjeti koji su nas do?ekali bili su onakvi kakve ja i Toomy priželjkujemo ve? nekoliko godina, temperatura od -15, s olujnom burom koja je davala osjet hladno?e od -40 stupnjeva celzijusevih.
Dario
Dodatak – by Goran
Iako je sve uglavnom ve? i napisano (ako je to uop?e mogu?e opisati, a mi znamo da nije) pokušao bih Vam barem do?arati osje?aje, volju, htjenje, hrabrost i naravno neograni?eno povjerenje, poštovanje i nadasve prijateljstvo me?u nama.
Svatko od nas kre?e u svom filmu, sa svojim mislima i svojim križem, no svima nam je zajedni?ki cilj (od Darija i Tomija pripremljena ruta sa nebrojeno puno mogu?ih varijacija na temu), Zavižan, Gromova?a, Rossijevo sklonište i natrag. Ovaj put je naglasak na „natrag“ (do mog SHARANA:), a tko je pregledao slike može i uvidjeti zašto.
No krenimo redom.
Nakon ugodne vožnje (svaka ?ast šoferu – malo se hvalim) i dolaska u Senj stvari postaju nešto manje ugodne, poga?ate, zbog dobro poznate senjske bure. Policija kaže da ?e cesta još neko vrijeme biti zatvorena, a Dario i Tomi ne bi bili što jesu, ve? imaju plan „B“, te se vra?amo do Oltara, parkiramo auto i kre?emo put Zavižana. Naravno da nas uvjeravaju da je to puuuno lakši put od prvoplaniranog, i mi im naravno vjerujemo. No nakon kojih sat-dva stižu nas prvi problemi. Frenki ima želu?anih tegoba, no Tomi mu je izuzetna moralna podrška te ga uspijeva motivirati da je prebrodi. Mene mu?i koljeno koje kao da govori „dosta ti je“, no Ljubo ima steznik viška koji rješava bolove – hvala Ljubo.
Po dolasku na Zavižan po?injemo rješavati stvari iz preteških ruksaka. Kao nagradu za uspješno ispenjan prvi dio puta za okrjepu biramo Pegijevo crno vino.
D
Poslije uobi?ajenog hrkanja, na koje su se ve? svi oglušili, obavljamo doru?ak i spremni smo za novi pothvat, mi bi rekli „avantura zove“. Temperatura se spustila do -15 stupnjeva, a bura je u najmanju ruku pretjerala sa povremenim udarima. Ono što se dalje doga?alo i u kojim uvjetima smo se našli ne mogu do?arati ni slike, koje ste vjerujem pregledali, a kamoli ja sa svojim opisom. Više sam pratio gdje i kako stajem i za što ?u se uhvatiti, a da ne odskližem ili bolje re?i odletim od naleta bure, nego što sam bio svjestan da smo upravo ispenjali Gromova?u.
Ostatak puta (prema Rossijevoj) nije bio nimalo bezopasan, no kako sam gore naveo, me?usobno povjerenje i pouzdanost jednih u druge dalo nam je i snage i hrabrosti za svaki slijede?i korak koji je sve teži i bolniji.
U predve?erje, ve? po mraku, vra?amo se iscrpljeni i promrzlih lica na Zavižan gdje mi je novi poticaj, za novu avanturu, ve? tada dala CRNA VELEBITSKA, CRNA VELEBITSKA…
A što više re?i, povratak do auta. Ovo je dio avanture koji, barem desetak minuta, volim pro?i sam sa sobom. Odvrtiti u glavi film. Prisjetiti se što smo prošli, uvjete koje smo imali, dionice koje smo prošli i suo?iti se sa ?injenicom da se vra?amo u stvarnost jer za mene je boravak u planini drugi život pogotovo sa ovakvim ljudima.
Pozdrav Mareku, Frenkiju, Ljubeku, Tomiju, Dariju te njihovim obiteljima do slijede?e avanture ?RNIH MAMBI.
Goran
