Putopis – Novi Marof – Vukovar – biciklistička AvanTour-a 03.06.-06.06.2010.

Avanture nas zovu…

članovi planinarskog kluba Črne Mambe su oduvijek bili svjedoci onih prigušenih glasova u glavi koji, nekad ja?e, a nekad slabije, utje?u na percepciju stvarnosti i naginju na odabir, po nama, ispravne odluke. Odluke da je dobro zamijeniti sigurnost doma sa uzbuđenjem što nam prirečuje nepoznato, udoban krevet sa grbavom zemljanom podlogom, topli obrok sa usputnim zalogajom i činjenicu da je upravo sam put naš cilj.

Da, svi smo mi planinari, biciklisti, avanturisti, istraživa?i, zaljubljenici u prirodu, ekscentrici usijanih glava i mješavina najzahtjevnijih karaktera, no u nama se krije čak i više od toga… Ta ipak smo Črne Mambe…

Novi Marof – Vukovar – biciklisti?ka AvanTour-a
03.06.-06.06.2010.

Ideja o ovom projektu dugo je kolala našim krugovima sve dok konačno kap nije prelila ?ašu i na jednom neformalnom klupskom druženju potekla u bujicu koja je nezaustavljivo lomila sve tehni?ko-logisti?ke probleme pred sobom, a negdje usput ponijela čak i one članove koji su u po?etku možda sumnjali u realizaciju iste.

(Osvrnuvši se unazad, mogu to usporediti sa dunavskim vodenim valom koji je neposredno nakon nas posjetio ista mjesta i ostavio neizbrisiv pećat na nezaštićenim obalama, podsje?aju?i nas gdje zapravo spadamo i da Priroda ipak ima zadnju riječ. Badava zidovi i bedemi u kojima se, kao, osjećamo sigurnije – do?e voda, izbriše sve kao da nikad nije postojalo i za sobom ostavi plodno tlo za novu priliku, za one koji će znati gledati Nebo, disati Vjetar, osluškivati Zemlju i osjećati Vodu.)

Sama ruta je bila pomno planirana od samog po?etka s ciljem da biciklima prođemo kroz što više interesantnih krajeva, a opet uz čim veći odmak od glavnih prometnica, da smanjimo uvijek visoki rizik neželjenih kontakata sa motornim vozilima.

U startu smo se nadali odvoziti oko 350km, no srećom Mambe nikad nisu išle linijom manjeg otpora pa je u kona?nici ispalo gotovo 440km.

Cijelim putem imali smo i logisti?ku podršku u vidu dva kombija sa prate?om kamping opremom i rezervnim dijelovima, te kao opciju za brzu intervenciju u slučaju nezgode, ?ega na sreću nije bilo.

Ne trebam ni govoriti koliko sam sretan bio kada se na zadnjem brifingu dva dana prije polaska potvrdilo da nas je ukupno dvanaestorica sigurnih u ovom projektu, unatoč izrazito nepovoljnoj vremenskoj prognozi.

Deset Mambi-biciklista i dvije Mambe-logistika. Svatko od nas sa svojim razlozima i individualnim shva?anjima ove avanture, a opet zajedno – jedan klub, jedan tim, jedan cilj!

Nestvarno… već smo tada svi znali da je ovo u najmanju ruku avantura godine. – Krenulo nas je dvanaestero, a došli smo kao jedan!

03.lipnja smo se sastali u 06:30 i već za 15ak min prisustvovali blagoslovu biciklista i bicikala ispred župne crkve. Nakon kratkog obreda, napravili smo zajedničke snimke u centru Novog Marofa, te bez ikakvog ispra?aja od strane gradske vlasti ili sugra?ana po prvi put smo zajednički  tiho okrenuli pedale prema cilju.

Ispratili su nas tek oni kojima zaista nešto znaćimo, Mambe koje su nas u mislima i pozivima pratili cijelim putem, jer nisu mogli sa nama, kao i obitelji koje smo ostavili u našim domovima pamte?i njihove osmjehe podrške i neizostavnu sjenku zabrinutosti u pogledima. I bolje je tako! Ipak ovo radimo za nas i one koje volimo, a ne za promidžbu tu?ih ideja i raznoraznih stavova preko naših le?a.

Kilometri su se počeli nizati, a nebo zatvarati pa smo već u Tuhovcu navla?ili zaštitu od kiše na sebe i ruksake. Prvu stanku smo napravili u Ludbregu gdje smo popili ?aj i pozdravili se sa kolegom Dobricom koji je u znak podrške taj dio odvozio sa nama.

Nastavili smo kroz sela Slokovec, Apatiju, Sveti Petar i Martini? do Lunjkovca gdje nas pozdravima podrške zaustavlja dobra duša i nude?i nas doma?om rakijom želi sretan nastavak puta. Hvale vrijedna gesta… Ljubazno se zahvaljujemo i nastavljamo dalje prema planu. U međuvremenu se u vrijeme smiruje i daje naznake poboljšanja prema kraju dana. Nešto kao zatišje pred oluju…

Dogovor je bio da pauzu za ručak napravimo na jezeru Šoderica gdje ćemo se i prvi put susresti s logistikom. Tu smo ih malo iznenadili svojim tempom jer smo se do njihovog dolaska najeli, odmorili, napravili nekoliko fotografija, te čak i pribavili šarana za večeru.

Jezero Šoderica umjetno je jezero udaljeno od dravske obale oko 400-500 metara. Smješteno je na prvoj dravskoj terasi i raspolaže sa šljun?anim slojem debljine oko 15 metara. Iskop šljunka ne utje?e na razinu podzemnih voda kao niti na razinu vode u jezeru. Podzemlje Šoderice prihranjuje rijeka Drava, a tijek podzemnih voda u tom značajnom šljun?anom kolektoru paralelan je tijeku rijeke Drave.

Usporedno s oblikovanjem umjetnog jezera, od 20-tih godina, a naro?ito od 1960.-tih godina počinje se širiti turisti?ka aktivnost, koja danas stagnira. Najznačajnija je na najstarijem sjevernom dijelu jezera, a na približno 1500 metara sjeverne obale jezera više ili manje urečena je plaža. Obalni pojas je osrednje razvedenosti i nasut šljunkom. U zale?u je smješteno vikend naselje od približno 400 objekata, nekoliko ugostiteljskih radnji, neophodne prometnice, nasadi zelenila (prevladava visoko raslinje) i zimzeleni šumarak veličine 1,1 ha. Površina jezera je oko 150 hektara, ?ime se već danas ubraja u najveće umjetno nastale vode stvorene iskopom mineralnih sirovina.

Uskoro nastavljamo dalje prelaskom Drave te se upučujemo prema selu Gola (što u prijevodu znači „roda“) odakle smo svojevrsnom prečicom planirali do sela Repaš i ponovo preko Drave do Molvi. Plan bi odlično funkcionirao da nismo došli na rampu i ogradom blokiranu cestu koja nam je u principu predstavljala hipotenuzu zamišljenog trokuta, pa smo bili prisiljeni vratiti se mali dio i do Repaša doći po dvije preostale katete. Ipak, nitko se nije žalio jer smo zaista uživali u pogledima i krajolicima ispred nas.

U Molvama smo se opet susreli sa našom logistikom koja nas je dočekala sa spremnom okrjepom, a neposredno prije se okrenulo i prvih 100km rute što nas je dodatno motiviralo za nastavak.

Ime Molve dolazi od mlinova na rijeci Dravi i njenim pritocima. Iako se posrednim putem može saznati da su Molve postojale u 13. stoljeću, prvi put se pouzdano spominju 1330. Kapela Blažene Djevice Marije se spominje od 1501. Iz srednjovjekovne kapele sa?uvao se drveni goti?ki kip Majke Božje, nastao oko 1470. godine. ?udotvornost kipa je Molve pretvorilo u Marijansko svetište i središte hodo?aš?enja vjernika. Župa je osnovana 1665., a crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije gra?ena je od 1853. do 1862.  riječ je o jednoj od najvećih i najreprezentativnijih crkava podignutih u Hrvatskoj u 19. stoljeću uop?e.

već iz daljine, sa prilazne zapadne ceste panoramom ovog slavnog podravskog prošteništa dominira svećano oblikovano prođelje i vitki i visoki crkveni toranj nove župne crkve Blažene Djevice Marije na pjeskovitom brežuljku zvanom Krbuljin. Iako po svojim dimenzijama smiona gradnja, nije neobi?na za staro i slavno marijansko svetište, u kojem su vjera i zavjet ?udotvornom kipu Majke Božje Molvarske, gotovo pet stotina godina stare zaštitnice sela i župe, činili sastavni i uvijek prisutni dio molvarske svakodnevnice.

Nakon kratke stanke okrečemo prema istoku prethodno dogovorivši idući susret s logistikom u Podravskim sesvetama. Putem prolazimo kroz Novo Virje, povrh Ferdinandovca i kroz Brodi?, a nakon Podravskih sesveta odlučujemo potražiti mjesto za kamp i završetak rute za prvi dan. Logistika se zaputila u Starograda?ki Marof, dok smo mi odlučili provjeriti situaciju na Dravi oko Križnice iznad Pitoma?e, gdje smo i prvobitno zamislili kamp, što se na kraju pokazalo punim pogotkom.

Nakon uskla?ivanja logistika se ubrzano Vraća da bi se stigli ukrcati na skelu i priječi na drugu stranu gdje se nalazi kamp.

Križnicu s jugozapadne strane omeđuje rijeka Drava, a sa sjeveroistočne ma?arsko-hrvatska granica koja djelomi?no prolazi starim tokom Drave. Važno je napomenuti da ova granica datira još od prije nekoliko stoljeća. Prometna komunikacija Pitoma?e i Križnice odvija se skelom i pješa?kim Visećim mostom. Skela ne može prometovati pri niskom i visokom vodostaju Drave, a Viseći je most širine manje od 2 metra, tako da preko njega mogu prelaziti pješaci i biciklisti.

U novije vrijeme na ovom dijelu Počeo se je razvijati lovni i ribolovni turizam što je rezultiralo otvaranjem prvog obiteljskog hotela u Križnici. Prema popisu iz 2001. godine živi 207 stanovnika u 39 domaćinstava.

S obzirom da škola u Križnici ima samo tri učenika, postoji bojazan da ćemo u budu?nosti imati zatvorena vrata na toj skromnoj zgradi u kojoj se danas odvija nastava. To bi bila velika šteta za ovaj cijeli kraj koji je, geografski gledano, i danas prili?no izoliran od ostatka Hrvatske, jer nalazi se s druge strane rijeke Drave, kopnom spojen s Ma?arskom a veza s Hrvatskom je skela i pješa?ki most. Križnica ipak predstavlja i ono što danas polako ali sigurno dolazi na cijenu a to je netaknuta priroda, “Raj za ribi?e i izletnike”, u što smo se i sami uvjerili.

Poslovi su bili dobro rasporečeni pa je tako dio ekipe pripremao kamp za noćenje, a drugi dio večeru, te smo ubrzo svi zajedno uživali u grahu s tjesteninom, ?aši dobrog vina i šaranom ulovljenim na Šoderici kao poslasticom. Nakon gotovo 150km odvoženih tog dana i ugodnog druženja polako smo se spremili na počinak razmišljaju?i što nas čeka sutra.

Miran san je pokvarila samo potvrda vremenske prognoze da nas idući dan očekuje ciklona pra?ena jakom kišom većim dijelom puta, u što smo se uvjerili već tokom no?i.

Ipak, zadali smo si cilj i odlučili ga ostvariti, pa nije bilo ni govora o odustajanju ili promjeni plana.

Otvorivši o?i, dočekalo nas je kišno i tmurno jutro pa smo ubrzano raspremili kamp, navukli na sebe kišne kabanice i krenuli dalje u nadi da će se nebo ipak malo smilovati našem naumu.

Došavši u Okruglja?u, najudaljenije naselje u sklopu župe sv. Roka u Virovitici, smješteno između Bušetine i Nete?e, gotovo na rijeci Dravi, napravili smo pravu malu pomutnju među mještanima. U Okruglja?i danas živi oko 300 stanovnika u 90 obitelji, pa je deset biciklista sa hrvatskim obilježjima i po vremenu kad se i žabe utapaju, bila prava atrakcija u tom selu.

Tu smo doručkovali i u lokalnoj kr?mi kod izuzetno ljubazne gazdarice popili ?aj s kojim nas je počastio umirovljeni hrvatski branitelj oduševljen našim pothvatom.

Nastavljamo dalje preko Bušetine prema selu Rit, čisto zbog činjenice da možemo reći da smo tog dana i po takvom vremenu „z biciklima bili v Riti“. Vjerujem da smo se tada baš svi tako i osje?ali… Promrzli i mokri do kože, ali velikog srca koje ne odustaje od nauma.

Kiša nezaustavljivo lije, pedale se vrte, a kotači dižu vodu sa ceste oblijevaju?i već ionako mokra lica. Misli mi lutaju prema domu, razmišljam o prekrasnim plavim o?ima moje tromjese?ne kćerke, njenim osmjesima i njenoj majci. Nedostaje mi obitelj, no i sama pomisao na njih mi daje snagu za idući zamah pedale… One su sa mnom…

Gledam lica ostalih Mambi i nalazim onu iskru prkosa i odlu?nosti… Sad smo i mi obitelj, posebna, jaka… Idemo u Vukovar, grad koji je sinonim za zajedništvo, upornost i ustrajnost – pa što li je tek malo kiše u usporedbi sa svime što je obilježilo taj grad. Ovo je naš mali doprinos, simboli?ni poklon, osobni križni put u znak sje?anja na neko tamnije vrijeme…

Prolazimo kroz Gradinu gdje se konsolidiramo s logistikom, prema Sopju, opčini koja se nalazi se na sjeveroistočnom dijelu Viroviti?ko-podravske Županije. Reljef tog dijela je nizinski s nadmorskom visinom od 98-116mnv, jedan dio pridravske ravnice i jedan dio otvorenog panonskog prostora. područje se stepenasto spušta prema rijeci Dravi, koja dominira opčinom kao glavni vodotok tog područja te vodotoci brdsko- ravni?arskog sliva kanala poput kanala ?a?avica i Županijskog kanala.

Kilometri se nižu, a mi stižemo u malo slavonsko selo ?a?avica, smještenom u Viroviti?ko-podravskoj županiji 15 km sjeveroisto?no od grada Slatine i 2 km južno od rijeke Drave, na cesti koja povezuje Slatinu i Donji Miholjac, a poznatu po ergeli arapskih konja.

Uzgoj arapskih konja na ergeli ?a?avica zaPočeo je 1995. godine, a po?etno mati?no stado postupno je nabavljeno od 1995. do 1998. godine iz ergele Višnjica i iz susjedne Ma?arske.

Putem prema Podravskoj Moslavini i kiša jenjava, pa se tu nalazimo sa logistikom koja nam diže moral spremnom okrjepom u vidu medice, kanapei sendvi?a i savija?a raznih vrsta, kupljenih po povoljnoj cijeni kod lokalne pekarice.

Podravska Moslavina smještena je na lijevoj obali rijeke Drave, te je sjeverna granica ujedno i dio državne granice prema Republici Ma?arskoj.

Provalama osmanlija mjesto je više puta opustošeno, a 1543. godine ga je osvojio Mehmed-beg Jabjapaši?. Osmanlije su u mjestu imale vojnu posadu sa izgrađenom ?etvrtastom kulom od tvrdog materijala, džamijom i hambarom za hranu. Sigetski kapetan Nikola Zrinski je 26. ožujka 1562. godine porazio kod Moslavine vojsku Arslan-bega te razorio i spalio utvrdu koju su Turci iste godine obnovili. Moslavina je oslobo?ena od osmanlijske vlasti 1686. godine.

Pauza za ručak je dogovorena u Donjem Miholjcu gdje nas čekaju spremni šarani na rašljama, pa logistika hita naprijed da nas dočeka i usmjeri. Dio od Podravske Moslavine do Donjeg Miholjca prolazimo po vrlo prometnoj magistralnoj cesti, gdje još jednom do izražaja dolazi sva kultura i nekultura vozača motornih vozila. Dok neki poštuju bicikliste koji se voze desnom stranom desnog kolni?kog traka u skupinama od dvoje, troje ili ?etvero s razmakom između skupina dovoljnim za dva šlepera, drugi se odlučuju na preticanja u rizi?nim situacijama i oduzimanje prednosti manjem prometalu. srećom, sve je prošlo bez nezgoda i za?as smo ušli u Donji Miholjac.

Donji Miholjac je smješten u samom srcu ravnice, 3 kilometra od ma?arske granice, na desnoj obali rijeke Drave. Pogodan zemljopisni položaj i prirodne osobitosti kao što su blizina rijeke Drave, guste šume i drugo davale su povoljne uvjete za život na području Donjeg Miholjca od paleolita do danas.

Propašću Zapadnog Rimskog Carstva, a posebno velikom seobom naroda krajem 6. i po?etkom 7. st. mijenja se struktura i raspored stanovništva ovog kraja. Tada se na ovom području prvi put spominju Hrvati. Do 8. st. ovo područje bilo je pod vlašću Avara, a krajem 8. st. započinje vladavina Franaka.

Frana?ka vlast započela je s pokrštavanjem do tada poganskog slavensko-hrvatskog stanovništva. Po?etkom 10. st u Panonsku nizinu dolaze Ma?ari, no pokušaj prodora preko rijeke Drave nije im uspio. Poraženi su od hrvatskog kralja Tomislava, i tada su ujedinjene Posavska i Dalmatinska Hrvatska. Utjecaj hrvatskih vladara u Slavoniji bio je vrlo slab, što zbog perifernog položaja, što zbog stalne borbe za dalmatinske gradove protiv Bizanta i Mle?ana.

Uskoro Slavonija dolazi pod vlast Ma?ara (dinastija Arpadovi?a, ma?arski kralj Ladislav). Godine 1102. Hrvatska i Ma?arska spojene su u personalnu uniju i ma?arski kralj Koloman okrunjen je hrvatskom krunom. Da bi se Slavonija i u vjerskom smislu udaljila od Dalmatinske Hrvatske, Ma?ari su osnivali župe i biskupije uglavnom na području Ma?arske, koje su pokrivale i najveći dio Slavonije.

ručak nas je čekao spreman u poznatom izletištu Stara drava. Izletište pored Stare Drave najpopularnije je rekreacijsko područje stanovnika Donjeg Miholjca. Ovaj prostor, sjeverno od grada, ?esta je destinacija obitelji i mladih koji naro?ito u vrijeme blagdana uživaju u ?istoj prirodi, šetnji i druženju.

Nedavno je asfaltiran prilaz prema izletištu, a gradski turisti?ki ured obogatio ga je funkcionalnom i estetskom turisti?kom signalizacijom. Stara Drava često je i mjesto doga?anja različitih sportskih, kulturnih i rekreacijskih priredbi.

Voda staja?ica bogata raznim vrstama ribe puževa, žaba , kornja?a i ostalih životinja koje obitavaju u blizini vode. Na obali je smješten dom ribi?a, tek mala i neugleda kuća koja se svojim izgledom stopila u okolnu prirodu. Ono što daje ?ar staroj Dravi i gostioni uz nju je jedna doma?a atmosfera nerijetko okružena mirisima fiš paprikaša, pećene ribe, janjetine, delikatesama ispod peke , po zimi mirisom pećene kobasice i krumpira na starom selja?kom šporetu.

Pauzu za ručak iskoristili smo za odmor, sušenje mokre odjeće i dogovaranje lokacije za kamp na kraju dana. Kao što obično biva, uvijek se na?u dobri ljudi dobrih namjera koji od teških dana naprave dane za pam?enje, pa smo i ovaj puta imali sreće biti dio te priče.

U susret nam je izašla ekipa iz kajak kluba Belišće, velikodušno nam ustupivši klupske prostorije, pa nam nije preostajalo drugo no krenuti i odvoziti tih 30ak km do konaka.

Belišće se nalazi na desnoj obali rijeke Drave, sjeverozapadni je rubni dio Pridravske nizine Osijeka, kao jedne od regija Istočne Hrvatske. Na zapadu grani?i s regijom Slavonske podravine, na sjeveru pretežno riječnim tokom Drave odijeljen je od južne Baranje, a na liniji jugozapad-sjeveroistok ima granicu s područjem grada Valpovo.

Belišće je nastalo krajem 19. stoljeća kao naselje za radnike u drvoprera?iva?koj industriji ma?arskog veletrgovca i tvorni?ara koji je godine 1884. ovdje otvorio veliku pilanu (jednu od najvećih u Europi za prorez hrasta), a kasnije i tvornice za proizvodnju parketa, tanina i drvno-destilacijskih proizvoda i ba?ava, te privatnu prugu za potrebe tvornice.

Došavši na dogovoreno mjesto ostali smo bez teksta – dobrodošlica kao da smo došli k starim prijateljima. Nezaboravno iskustvo nakon napornog dana.

Raspakirali smo se, otuširali se pod pravim tuševima nakon cjelodnevnog tuširanja iz oblaka, te priredili večeru dostojnu ekipe. Uz par riječi zahvale prionuli smo na hranu, te se uz fotografiranje, pogled na Dravu i ?ašu crnog vina ostali družiti još sat-dva. Ipak, umor je potiho odra?ivao svoje pa je žamor utihnuo, a mi se povukli u prostorije gdje smo no?ili. Neki u hangaru, neki u teretani, neki u veslaoni, a neki na podu blagovaone. Bio je to dug dan, ispunjen emocijama, zalijevan kišom, obasjan ekipom dobrih ljudi pa ga je trebalo nagraditi i snom pravednika.

Odmah nakon prelaska počeli smo uživati u nesvakidašnjim vizurama i igrama refleksija sunca, oblaka, okolnih šuma i Drave pa smo ubrzo shvatili zašto je Baranja na takvom glasu.

Doručak smo odlučili napraviti u „Petardi“, kako dio lokalnog stanovništva naziva Baranjsko Petrovo Selo. To je staro naselje koje je zabilježeno prvi put 1276.god. pod imenom Peturd i 1332.god. kao Peterd. U 19.st. u ovom naselju je živjelo oko 900 stanovnika, po vjeri katolici, poljodjelci (sto?ari). Vlastelin je u ono doba bio Kazimir Esterházy. Stanovnici su Hrvati. Veliki broj stanovništva je tijekom srpske agresije prešao Dravu i nastanio se u Valpovu i Belišću. U Baranjskom Petrovom Selu je poginulo 5 civila i 3 vojnika.

Dan nas je mamio na put pa smo nastavili u pravcu Belog Manastira prolaze?i kroz cijelu opčinu Petlovac, smještenu u trokutu između rijeka Drave, Dunava i državne granice prema Republici Ma?arskoj.

Ubrzo smo došli i do samog Belog Manastira ?ije ime se odnosi na nekadašnji samostan (manastir) Sv. Mihajla izgra?en u blizini Branjina vrha, a kasnije se ime počelo upotrebljavati za čitavo naselje. Prodefilirali smo trgom bez veće zadrške i zatim se ponovo otisnuli na put vo?eni zovom baranjske ravnice.

Zaista, krenete li u potragu za istinskim vrijednostima o?uvane prirode, seoskog mirisa i ruralnog ugo?aja, Baranja će Vas zadiviti svojom samozatajnom ljepotom. Na tek nekoliko kilometara od Osijeka, pruža se kao na dlanu, ravnica vječno umivana vodom dunavaca i rukavaca. Tako umivena i ?ista skriva u sebi mir i tišinu, koju naruši pjev ptice, lavež seoskog psa, večernji kreket žaba ili pak rika jelena.

Pravu Baranju u presjeku vremena doživjeli smo u etno selu Karanac. Selo Karanac smješteno je u srcu Baranje, s jedne strane zagrljeno Baranjskom planinom, a s druge ritskim atarima.

Svojom o?uvanošću starih panonskih kuća, jedinstvenom betonskom cestom, sa tri crkve i najduljim drvoredom trešanja spada u pravu kategoriju etno sela. U selu postoji etno restoran u kojem možete kušati sva Baranjska jela spravljena isklju?ivo na otvorenoj vatri i u krušnoj peći.

Karanac je jedino naselje današnje Opčine Kneževi Vinogradi koje je pripadalo nekadašnjem vlastelinstvu Darda. Također je obilovao vinogradima i šumama koji su zauzimali Trećinu područja. Stanovnici su proizvodili izvrsno vino. Kroz mjesto je prolazila kraljevska i poštanska cesta te je u selu djelovalo sedam obrtnika (postolari, kroja?i, ba?vari i tokar) i jedan trgovac. Kako je selo posjedovalo kvalitetne livade imali su dosta stoke koju su prodavali po sajmovima.

Danas je mjesto Karanac drugo po veličini mjesto u Opčini Kneževi Vinogradi s 1065 stanovnika.

Mjesto Karanac nadaleko je poznato kao „etno selo“, te u njega sVraćaju brojni strani i doma?i turisti uživajući u gastronomskoj i bogatoj turisti?koj ponudi.

Ruta nas vodi dalje prema Kneževim vinogradima gdje se nalazimo s logistikom i obilazimo famozne vinske podrume Belje.

Prostor Opčine Kneževi Vinogradi pripada krajnjem sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske, odnosno njegovoj prirodno-geografskoj cjelini Baranji. U okviru prostora Baranje, Opčina Kneževi Vinogradi zauzima isto?ni dio prostora, s tim da joj isto?na granica prelazi i na lijevu obalu Dunava.

Od davnina su na ovim područjima živjeli Hrvati (nekada zvani šokci), Ma?ari, Srbi (nekad zvani raci), a do II.svjetskog rata na ovom području živjeli su Nijemci i Židovi. Od uvijek je ovo područje bilo sjecište različitih kultura i naroda. Danas nakon svih migracija stanovništva (2.svjetskog rata, Domovinskog rata) na ovom području žive Hrvati 34%, Ma?ari 41 %, Srbi 18 %, te ostali 6 %.

Kneževi Vinogradi nastali su kao strategijski važno naselje na jednoj od klju?nih to?aka tog prometnog pravca još u Starom vijeku. već su Rimljani ovdje imali koloniju, a mjesto su nazivali Donatium, o čemu postoje bogati arheološki nalazi. Kneževi Vinogradi koji su nastali kao jedno od najstarijih mjesta u Baranji pod tim se imenom javljaju u popisu iz 1687.godine, dakle prije osnutka vlastelinstva Belje, što navodi na zaklju?ak kako je selo u Srednjem vijeku pripadalo obitelji Herceg.

Podrumi Belje nalaze se na području vinogorja Baranja. Na nadmorskoj visini od 150-220m južnih padina Banovog brda podrumi Belje imaju zasa?eno ukupno 511 ha rodnih vinograda od kojih je 56 ha crnog sortimenta, a 455 ha bijelog sortimenta u kojem dominira graševina. Pored graševine tu su i sorte rajnski rizling, chardonnay, pinot sivi i muškat ottonel. Dosada je zasa?eno i 103 ha novih nasada i to crnih sorti – pinot crni, cabernet sauvignon, merlot i frankovka, a bijelih sorti – pinot sivi, pinot bijeli, chardonnay i graševina.

Zbog nedavnih poplava i odrona zemlje donosimo odluku da zaobi?emo Batinu, što se na kraju pokazalo kao jedino veće odstupanje od planirane rute. Umjesto toga u Suzi okrečemo put jugoistoka u pravcu Kopa?kog Rita.

Na samom ulazu odlučujemo posjetiti značajni lokalitet Dvorac Tikveš (Tikveški dvorac, Titov dvorac), kompleks gra?evina i uslužnih objekata s manjim, takozvanim lova?kim i glavnim dvorcem na području Parka prirode Kopa?ki rit.

U dunavskom poloju u 19. stoljeću podignut je omanji jednokatni lova?ki dvorac u šumskom i lova?kom kompleksu Tikveš. Do Prvog svjetskog rata služio je kao ljetnikovac, a ponajviše kao lova?ka kuća.

Glavni tikveški dvorac sagra?en je tridesetih godina 20. stoljeća za potrebe dinastije Kara?or?evi?a u klasicisti?kom slogu sa secesijskim oznakama. Prođelje dvorca klasicisti?ki je razigrano i obzidano fasadnom fugiranom opekom, dok su uglovi ožbukani imitacijom kamenih blokova. Dvorac se po etažama sastoji od podruma, prizemlja, prvog kata i tavana. Sredinom 20. stoljeća sagrađeno je nekoliko zgrada i uslužnih objekata. Poslije Drugog svjetskog rata u dvorac je dolazio tadašnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, ugošćuju?i u njemu svjetske državnike i vodio ih u lov.

U vrijeme Domovinskog rata dvorac je oplja?kan i devastiran.

Kopa?ki rit je poplavno područje nastalo djelovanjem dviju velikih rijeka, Dunava i Drave. Sjeverno, južno i zapadno od Parka prirode nalaze se značajne poplavne površine koje se protežu do Batine na sjeveru, Bijelog Brda na jugu i Donjeg Miholjca na zapadu.

Nadmorske visine cjelokupnog prostora Baranje ne prelaze 250 m, a područje Parka prirode nalazi se na njegovu najnižem dijelu, gdje se nadmorske visine terena kreću od 78 m (dno Kopa?kog jezera) do 86 m.

Reljef područja Kopa?kog rita je rezultat rada vode, kako same rijeke, tako i poplavnih voda koje plave područje. Rijeke u svom živom toku stvaraju sprudove i otoke – ade – te rukavce koje ovdje zovu ‘dunavac’ ili ‘stara Drava’. Nasuprot tome, vode na poplavnom području na jednom mjestu talože nanose, dok na drugom mjestu produbljuju teren, te cijelo područje dobiva specifi?an valoviti izgled. Tako nastaju bare (tj. depresije) i grede (tj. povišena područja) koje se pružaju stotinama metara jedna pored druge. Bare i grede su uske i duga?ke i gledano iz zraka imaju specifi?an zakrivljen izgled. Između bara i greda visinska razlika iznosi najviše 8 metara. Bare se na krajevima spajaju i preko jednog prirodnog kanala tzv. ‘foka’ ulaze u Dunavac ili Dunav. Upravo fokovi služe za punjenje i pražnjenje bara. Fokovi su često bili umjetno produbljivani, a Također ima i umjetno iskopanih kanala koji su preuzeli funkciju fokova.

Ovakav raspored bara i greda ovom području daje jedinstveni izgled. Cijelo poplavno područje poprima izgled delte, a jedinstveno da rijeka Dunav u svom srednjem toku, uz pomoć rijeke Drave, stvara tzv. unutrašnju deltu. Takav fenomen kod drugih Europskih rijeka u ovakvom obliku nije poznat te daje ovom području svjetski značaj. Ako Kopa?ki rit ikad bude upisan na listu Svjetske prirodne baštine, biti će upisan prvenstveno zbog ovoga fenomena jer ga i mnoge druge, veće i značajnije rijeke u svijetu nemaju.

Glavni ?imbenik raznolikosti vegetacije u Kopa?kom Ritu je mikroreljef. Dubina vode, visina te trajanje poplava različito utje?u na tipove vegetacije. S jedne strane tu su različiti tipovi šuma, a s druge vodena i mo?varna vegetacija.

U vodama Kopa?kog rita zabilježeno je 44 vrste slatkovodnih riba, ali se pretpostavlja da bi to područje moglo naseljavati 60-tak vrsta riba. Uneseno je čak 9 vrsta riba, dok su ostalih 35 autohtone vrste.

Na području Parka prirode “Kopa?ki rit” zabilježeno je 11 vrsta vodozemaca, odnosno 55% od ukupno 20 vrsta vodozemaca prisutnih u Hrvatskoj. Sve ove vrste svojom su biologijom vezane uz mo?varna i vodena staništa.

U Kopa?kom je ritu utvr?eno 10 vrsta gmazova: jedna vrsta kornja?a, četiri vrste guštera i pet vrsta zmija. Fauna gmazova podrijetlom je uglavnom iz srednjoeuropskog prostora.

Do danas je u Parku prirode Kopa?ki rit zabilježeno 293 vrsta ptica, što čini 78,1% od ukupne ornitofaune Hrvatske (375 vrste).

Prema dosadašnjim istraživanjima faunu sisavaca Kopa?kog rita čini 54 vrste, što je više od polovine ukupnog broja trenuta?no poznatih vrsta sisavaca u fauni Hrvatske.

Na širem području izvan Parka prirode, zapadno i sjeverno na rubu nekadašnje poplavne doline, nalaze se naselja Bilje, Kopa?evo, Vardarac, Lug, Grabovac, Kneževi Vinogradi, Suza, Zmajevac, Batina i Zlatna Greda, od kojih je Bilje prijelazno, ja?e urbanizirano naselje, a ostala naselja su ruralna.

Prošavši kroz Bilje zaputili smo se prema idućoj destinaciji tog dana.

Na desnoj obali Drave, jugozapadno od Parka prirode, nalazi se grad Osijek, makroregionalno središte istočne Hrvatske. Osijek je smješten u ravnici na desnoj obali rijeke Drave između 16-og i 24-og kilometra od uš?a u Dunav. Najveći je grad u Slavoniji, četvrti po veličini grad u Hrvatskoj te sjedište Osje?ko-baranjske županije. Grad je industrijsko, upravno, sudsko i kulturno središte.

Osijek se sastoji od starog grada, Tvr?e, izgrađenog većinom u 18. stoljeću, zatim Gornjeg grada, Donjeg grada i Novog grada (s naseljima Jug I i Jug II) , te Retfale i Industrijske četvrti.

U Osijeku smo srda?no dočekani od strane župnika u župnoj crkvi sv. Mihovila koja je prvobitno podignuta u osje?koj Tvr?i kao crkva isusovaca, a dovršena je sredinom 18. stoljeća. Crkva (42 x 25m) je sagra?ena u baroknom stilu sa širokim prođeljem s dva zvonika. Prođelje karakteriziraju nizovi prozora na nekoliko etaža, što je neuobičajeno za sakralnu arhitekturu kontinentalne Hrvatske toga doba.

Na istom se trgu od ranije nalazila i isusova?ka rezidencija, sagra?ena 1719. godine. Nakon ukinu?a isusova?kog reda, u tu su rezidenciju uselili franjevci, a crkva je postala župnom crkvom.

U crkvi se čuva kalež koji ima medaljone od emajla s prikazima iz života sv. Franje Ksavera.

Nastavljamo dalje prema jugu i jugo-istoku kroz naselja Nemetin, Sarvaš, Bijelo Brdo do Aljmaša koji nam je i cilj za danas. Usput se prisilno zaustavljamo na 15ak minuta kod Nemetina jer je u tijeku razminiravanje tog područja, pa vrijeme kratimo ugodnim razgovorom sa Mungosima.

Ubrzo zatim naša ekspedicija stiže do Aljmaša gdje čekamo logistiku i odlučujemo napraviti kamp uz Dunav koji je prijete?e visok, no saznajemo da će pravu silu i mo? pokazati tek za dva dana dolaskom najavljenog vodenog vala. Aljmaš, ?ije ime dolazi od madžarske riječi alma = jabuka,  je selo u opčini Erdut, smješteno na desnoj obali rijeke Dunav, na obroncima ?vorkovca, na nadmorskoj visini od 93 m.

Aljmaš je i poznato marijansko svetište još od 1704. godine. Na blagdan Velike Gospe ovdje hodočasti velik broj vjernika i turista – godišnje i do 100 000. Crkva Gospe od Uto?išta, s kipom Majke Božje, izgra?ena je 1864. godine, no ona je sravnjena do temelja u Domovinskom ratu, ?etnici su je srušili do temelja. Na mjestu stare izgra?ena je nova crkva, kao moderno arhitektonsko zdanje.

Iako je gotovo 400km odvoženih u protekla tri dana bilo iza nas, nitko nije osjećao umor ni pad morala – baš naprotiv! Prije samog ulaska u Aljmaš, letimi?an pogled na jug otkrivao je prizor od kojeg su nas prolazili trnci – Vukovarski vodotoranj, dominantan i ponosit. Svi smo znali da smo nadomak cilja i volja za nastavak nikad nije bila ja?a.

To smo dokazali i malim ogledom mladih i još mlađih snaga u nogometu na aljmaškom igralištu uz Dunav. Istina, bila je to više kombinacija ragbija, vaterpola i nogometa, no rezultat je još jednom pokazao da smo potpuno izjedna?eni u svemu što radimo.

Uz ugodnu večeru i druženje polako smo se pripremali za sutrašnji dan i zavla?ili u šatore, no planove je izmijenila iznenadna buka nekoliko jednocilindraša. Iako smo znali da se naša MotoDivizija vrzma Baranjom, nismo očekivali kasni posjet, no on nas je i više nego obradovao. Pozdravili smo ih, podružili se kratko i već za?as sanjali o sutrašnjem cilju.

Probudio nas je miris svježe pećenog roštilja… U 5:15h ujutro… Najmlađi član ekspedicije si je zaista dao truda. Znali smo da će dan biti poseban, a našem Frenkiju se ostvarila i naizgled nemoguća želja – dočekati rođendan u Vukovaru. Logistika je za tu prigodu čak pripremila i posebnu tortu, pa smo sigurni da će ovaj rođendan pamtiti zauvijek.

Ipak, nema mjesta opuštanju, cilj je pred nama, nadohvat ruke. Vozimo prema Vukovaru, obu?eni u klupske majice. Zaista je impresivno vidjeti ekipu od dvanaest ljudi, gotovo uniformiranih, sa hrvatskim zastavama na ulasku u grad heroj. Mještani nas većinom prate pozdravima i odobravanjem, no ima i manje podržavaju?ih pogleda. Ma neka, mi Hrvati smo na svome, ovo je oduvijek Hrvatska!

Vukovar je stari barokni grad, poznat po Domovinskom ratu i strašnim razaranjima. Izvan grada na obali Dunava prema Iloku nalazi se Vu?edol, bogato arheološko nalazište. Obredna posudica Vu?edolska golubica smatra se svojevrsnim simbolom grada, pa smo se svi počastili kupnjom jedne replike.

U sklopu grada Vukovara nalaze se naselja: Trpinjska cesta, Borovo naselje, Mitnica, Petrova gora, Sajmište, Supoderica, Lužac, Centar (stara jezgra grada).

Prolazimo Vukovarom, obilazimo Trpinjsku cestu i groblje tenkova te palimo svije?u ispred spomenika Blage Zadre, nastavljamo prema vodotornju, simbolu Vukovara ucrtanome i na našem plakatu rute. Zaista je impresivan, prepun ožiljaka iz prošlog vremena, ali i dalje ?vrst i postojan ostaje stražariti nad gradom podsje?aju?i sve i svakog o tome čemu je svjedo?io. Simbol je to vukovarskog duha, neuništivog stava koji se ne predaje…

Grad Vukovar, prema popisu 2001. godine, ima 31.670 stanovnika, te je drugi grad po veličini u županiji.

Prema narodnosti, većina stanovnika su Hrvati (57.5%), slijede ih Srbi (32.9%), Rusini (1.8%), te Ma?ari (1.2%).Od nacionalnih manjina u Vukovaru još ima Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Slovaka, Crnogoraca, Albanaca itd. U gradu Vukovaru u prošlosti pa do 1991. godine uvijek su većinsko stanovništvo bili Hrvati.

Naseljavanje Hrvata u Podunavlju na današnjem vukovarskom području uslijedilo je krajem 6. i po?etkom 7. stoljeća, kada su Hrvati došli i na ostala hrvatska područja. Trinaest stoljetna naseljenost Hrvata dozvoljava da o njima govorimo kao o starosjediocima na ovom području. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara u 10. i 11. stoljeću već su svi hrvatski krajevi od Drave i Dunava na sjeveru do Jadranskog mora na jugu ujedinjeni u jedinstvenoj hrvatskoj kraljevini. Hrvatsko stanovništvo na vukovarskom području pretrpjelo je najveće gubitke za vrijeme turske vladavine (1526.-1687. godine), ali se uspjelo održati.

Prvo naseljavanje stanovnika pravoslavne vjere na vukovarskom području uslijedilo je u 16. stoljeću. Pravoslavni Vlasi, kao pomoćne turske ćete (martolozi) naseljavaju se u manjim skupinama. Poslije oslobo?enja od turske vlasti krajem 17. i po?etkom 18. stoljeća nekoliko stotina srpskih porodica naseljava se u opustjelim selima i nešto u Vukovaru. Tada je nastala srpska enklava od desetak sela na vukovarskom području i održala se kao relativno zatvorena cjelina. U novijem razdoblju smišljeno naseljavanje Srba u Vukovar uslijedilo je za vrijeme postojanja jugoslavenskih država dijeljenjem obradivih površina i zapošljavanjem. Najveći priljev Srba u Vukovaru uslijedio je poslije 1945. godine i odlaska Nijemaca.

Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine došlo je do otvorene agresije Srbije na Vukovar i Hrvatsku. Nakon što je većina srpskog stanovništva (sva srpska djeca) pobjegla iz grada, počela je bitka za Vukovar, u kojoj su hrvatske snage branile grad protiv vojske JNA, srpskih ?etni?kih i drugih paravojnih formacija i srpske vojske, koja je imala golemu premo? u ljudstvu i tehnici. Srpsko je granatiranje sravnilo grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca ogor?enih borba, Vukovar je 18. studenog 1991. godine pao u srpske ruke.

U agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1739 osoba.

Nakon oslobodila?kih akcija u drugim krajevima Hrvatske 1995. godine, počeli su pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast. Lokalna je samouprava u Vukovaru počela djelovati sredinom 1997. g. Hrvatsko Podunavlje je mirno reintegrirano u Republiku Hrvatsku 15. sije?nja 1998. godine. Otad se mnogo radi na obnovi grada i povratku svih stanovnika, te se oživljavaju kulturni i drugi vidovi gradskog života.

Bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Iako je bitka bila značajan i simboli?ki gubitak za Hrvatsku, koja nije povratila kontrolu nad gradom do 1998. godine, to je, Također, bila pobjeda, koja je koštala JNA i pomogla da Hrvatska dobije međunarodnu potporu za svoju neovisnost. Budu?i da je široko štovana kao klju?ni trenutak u tijeku Domovinskog rata, to je pirova pobjeda Jugoslavenske narodne armije nad hrvatskim braniteljima Vukovara.

Posječujemo memorijalno groblje žrtava iz domovinskog rata odaju?i počast svim umrlima i nestalima, pa nastavljamo dalje prema Ov?ari kao konačnom cilju naše ekspedicije.

Ov?ara je ime farme 5 km isto?no od grada Vukovara, danas poznate po srpskom logoru u vrijeme Domovinskog rata.

Ov?ara, odnosno pokolj u Vukovaru, je bio ratni zločin kojeg su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi između 18. i 21. studenog 1991. tijekom srpske okupacije Vukovara kada je ubijeno između 255 i 264 civila, većinom Hrvata, koji su, dok su još uglavnom tada bili pacijenti, deportirani iz vukovarske bolnice, odvezeni u logor te potom smaknuti u divljini. To je najveći pojedina?ni pokolj Domovinskog rata.

Eto što kaže Turisti?ka zajednica grada Vukovara:

Ov?ara… farma, sasvim obi?na, sli?na tisu?ama drugih, smještena 10-ak kilometara jugoisto?no od Vukovara. Uz ostale dvije, Grabovo i Jakobovac, činila je zaokruženu sliku bogatstva i mOči grofovske obitelji Eltz, a danas pripada vukovarskom poljoprivrednom kombinatu VUPIK. I za nju se ne bi ni znalo ni ?ulo da se nije dogodila 1991.g. Stravi?an čin mržnje, nehumanosti i najnižih ljudskih strasti.

Ov?ara… masovna grobnica, sveto mjesto poznato u cijeloj Hrvatskoj i šire. Mjesto gdje su ubijeni ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. Njih 263. Odatle se preseliše među zvijezde.

Ov?ara… Spomen dom, otvoren 20. studenoga 2006.g. u hangaru gdje su prije 15 godina, oni koji su ovdje ubijeni, proveli svoje posljednje sate života i ostavili svoje nedosanjane snove. Dok nas sa zida promatraju iskrene, za?u?ene, nedužne o?i, ne može se ne pomisliti kako su se osje?ali toga hladnog dana kasne jeseni 1991.g. i jesu li znali da se sa tog puta neće vratiti. Kome su uputili zadnju misao, ?ije im je ime zamrlo na usnama? To će zauvijek ostati nepoznanica i tema za naga?anje. Hvala im za hrabrost, za njihove živote, hvala im za Vukovar i Hrvatsku.

Kad smo se na Ov?ari privremeno rastajali da bi dio ekipe stigao na vlak za povratak svojim kućama, osje?ala se neka nedefinirana tuga u zraku. Misija je završena, Činilo nam se prebrzo…

Krenulo nas je dvanaestero, stigli smo kao jedan… I opet ?emo, ne daj Bože da zatreba druga?ije, ali i tada ?emo…

Jedan Klub, jedan tim, jedan cilj – preko 430km istine!

A u međuvremenu – Avanture nas zovu…

Ruta:

---

Biciklisti?koj AvanTour-i Novi Marof – Vukovar pod motom „Ne zaboravimo“ sudjelovali su:

(navedeno po godini proizvodnje):

	Ljubomir Bregović – Ljubo
	Stjepan Bubnjari? – Štef
	Marijan Magić – Marek
	G.V. Vincek – G.V.
	Franjo Horvat – Frenki
	Dario Krbot – Čvrglin
	Igor Novoselec – Igor
	Marko Ptiček – Marko
	Ivan Bosilj – Cvajta
	Vladimir Hrkovi? – Hrky
	Tomislav Međeral – Toomy
	Tomislav Magić – Tomek

 

Ekspediciju su omogućili te im se ovim putem neizmjerno zahvaljujemo:

Statisti?ki podaci preuzeti su sa Wikipedije.

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5482285699608875377]

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5482253984076865681]

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5482263068485337857]

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5482268421798849265]

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5482281114843162945]