Putopis – Novi Marof – Vukovar – biciklistička AvanTour-a 03.06.-06.06.2010.

Avanture nas zovu…

?lanovi planinarskog kluba ?rne Mambe su oduvijek bili svjedoci onih prigušenih glasova u glavi koji, nekad ja?e, a nekad slabije, utje?u na percepciju stvarnosti i naginju na odabir, po nama, ispravne odluke. Odluke da je dobro zamijeniti sigurnost doma sa uzbu?enjem što nam prire?uje nepoznato, udoban krevet sa grbavom zemljanom podlogom, topli obrok sa usputnim zalogajom i ?injenicu da je upravo sam put naš cilj.

Da, svi smo mi planinari, biciklisti, avanturisti, istraživa?i, zaljubljenici u prirodu, ekscentrici usijanih glava i mješavina najzahtjevnijih karaktera, no u nama se krije ?ak i više od toga… Ta ipak smo ?rne Mambe…

Novi Marof – Vukovar – biciklisti?ka AvanTour-a
03.06.-06.06.2010.

Ideja o ovom projektu dugo je kolala našim krugovima sve dok kona?no kap nije prelila ?ašu i na jednom neformalnom klupskom druženju potekla u bujicu koja je nezaustavljivo lomila sve tehni?ko-logisti?ke probleme pred sobom, a negdje usput ponijela ?ak i one ?lanove koji su u po?etku možda sumnjali u realizaciju iste.

(Osvrnuvši se unazad, mogu to usporediti sa dunavskim vodenim valom koji je neposredno nakon nas posjetio ista mjesta i ostavio neizbrisiv pe?at na nezašti?enim obalama, podsje?aju?i nas gdje zapravo spadamo i da Priroda ipak ima zadnju rije?. Badava zidovi i bedemi u kojima se, kao, osje?amo sigurnije – do?e voda, izbriše sve kao da nikad nije postojalo i za sobom ostavi plodno tlo za novu priliku, za one koji ?e znati gledati Nebo, disati Vjetar, osluškivati Zemlju i osje?ati Vodu.)

Sama ruta je bila pomno planirana od samog po?etka s ciljem da biciklima pro?emo kroz što više interesantnih krajeva, a opet uz ?im ve?i odmak od glavnih prometnica, da smanjimo uvijek visoki rizik neželjenih kontakata sa motornim vozilima.

U startu smo se nadali odvoziti oko 350km, no sre?om Mambe nikad nisu išle linijom manjeg otpora pa je u kona?nici ispalo gotovo 440km.

Cijelim putem imali smo i logisti?ku podršku u vidu dva kombija sa prate?om kamping opremom i rezervnim dijelovima, te kao opciju za brzu intervenciju u slu?aju nezgode, ?ega na sre?u nije bilo.

Ne trebam ni govoriti koliko sam sretan bio kada se na zadnjem brifingu dva dana prije polaska potvrdilo da nas je ukupno dvanaestorica sigurnih u ovom projektu, unato? izrazito nepovoljnoj vremenskoj prognozi.

Deset Mambi-biciklista i dvije Mambe-logistika. Svatko od nas sa svojim razlozima i individualnim shva?anjima ove avanture, a opet zajedno – jedan klub, jedan tim, jedan cilj!

Nestvarno… Ve? smo tada svi znali da je ovo u najmanju ruku avantura godine. – Krenulo nas je dvanaestero, a došli smo kao jedan!


Po?elo je…

03.lipnja smo se sastali u 06:30 i ve? za 15ak min prisustvovali blagoslovu biciklista i bicikala ispred župne crkve. Nakon kratkog obreda, napravili smo zajedni?ke snimke u centru Novog Marofa, te bez ikakvog ispra?aja od strane gradske vlasti ili sugra?ana po prvi put smo zajedni?ki  tiho okrenuli pedale prema cilju.

Ispratili su nas tek oni kojima zaista nešto zna?imo, Mambe koje su nas u mislima i pozivima pratili cijelim putem, jer nisu mogli sa nama, kao i obitelji koje smo ostavili u našim domovima pamte?i njihove osmjehe podrške i neizostavnu sjenku zabrinutosti u pogledima. I bolje je tako! Ipak ovo radimo za nas i one koje volimo, a ne za promidžbu tu?ih ideja i raznoraznih stavova preko naših le?a.

Kilometri su se po?eli nizati, a nebo zatvarati pa smo ve? u Tuhovcu navla?ili zaštitu od kiše na sebe i ruksake. Prvu stanku smo napravili u Ludbregu gdje smo popili ?aj i pozdravili se sa kolegom Dobricom koji je u znak podrške taj dio odvozio sa nama.

Nastavili smo kroz sela Slokovec, Apatiju, Sveti Petar i Martini? do Lunjkovca gdje nas pozdravima podrške zaustavlja dobra duša i nude?i nas doma?om rakijom želi sretan nastavak puta. Hvale vrijedna gesta… Ljubazno se zahvaljujemo i nastavljamo dalje prema planu. U me?uvremenu se u vrijeme smiruje i daje naznake poboljšanja prema kraju dana. Nešto kao zatišje pred oluju…

Dogovor je bio da pauzu za ru?ak napravimo na jezeru Šoderica gdje ?emo se i prvi put susresti s logistikom. Tu smo ih malo iznenadili svojim tempom jer smo se do njihovog dolaska najeli, odmorili, napravili nekoliko fotografija, te ?ak i pribavili šarana za ve?eru.

Jezero Šoderica umjetno je jezero udaljeno od dravske obale oko 400-500 metara. Smješteno je na prvoj dravskoj terasi i raspolaže sa šljun?anim slojem debljine oko 15 metara. Iskop šljunka ne utje?e na razinu podzemnih voda kao niti na razinu vode u jezeru. Podzemlje Šoderice prihranjuje rijeka Drava, a tijek podzemnih voda u tom zna?ajnom šljun?anom kolektoru paralelan je tijeku rijeke Drave.

Usporedno s oblikovanjem umjetnog jezera, od 20-tih godina, a naro?ito od 1960.-tih godina po?inje se širiti turisti?ka aktivnost, koja danas stagnira. Najzna?ajnija je na najstarijem sjevernom dijelu jezera, a na približno 1500 metara sjeverne obale jezera više ili manje ure?ena je plaža. Obalni pojas je osrednje razvedenosti i nasut šljunkom. U zale?u je smješteno vikend naselje od približno 400 objekata, nekoliko ugostiteljskih radnji, neophodne prometnice, nasadi zelenila (prevladava visoko raslinje) i zimzeleni šumarak veli?ine 1,1 ha. Površina jezera je oko 150 hektara, ?ime se ve? danas ubraja u najve?e umjetno nastale vode stvorene iskopom mineralnih sirovina.

Uskoro nastavljamo dalje prelaskom Drave te se upu?ujemo prema selu Gola (što u prijevodu zna?i „roda“) odakle smo svojevrsnom pre?icom planirali do sela Repaš i ponovo preko Drave do Molvi. Plan bi odli?no funkcionirao da nismo došli na rampu i ogradom blokiranu cestu koja nam je u principu predstavljala hipotenuzu zamišljenog trokuta, pa smo bili prisiljeni vratiti se mali dio i do Repaša do?i po dvije preostale katete. Ipak, nitko se nije žalio jer smo zaista uživali u pogledima i krajolicima ispred nas.

U Molvama smo se opet susreli sa našom logistikom koja nas je do?ekala sa spremnom okrjepom, a neposredno prije se okrenulo i prvih 100km rute što nas je dodatno motiviralo za nastavak.

Ime Molve dolazi od mlinova na rijeci Dravi i njenim pritocima. Iako se posrednim putem može saznati da su Molve postojale u 13. stolje?u, prvi put se pouzdano spominju 1330. Kapela Blažene Djevice Marije se spominje od 1501. Iz srednjovjekovne kapele sa?uvao se drveni goti?ki kip Majke Božje, nastao oko 1470. godine. ?udotvornost kipa je Molve pretvorilo u Marijansko svetište i središte hodo?aš?enja vjernika. Župa je osnovana 1665., a crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije gra?ena je od 1853. do 1862.  Rije? je o jednoj od najve?ih i najreprezentativnijih crkava podignutih u Hrvatskoj u 19. stolje?u uop?e.

Ve? iz daljine, sa prilazne zapadne ceste panoramom ovog slavnog podravskog prošteništa dominira sve?ano oblikovano pro?elje i vitki i visoki crkveni toranj nove župne crkve Blažene Djevice Marije na pjeskovitom brežuljku zvanom Krbuljin. Iako po svojim dimenzijama smiona gradnja, nije neobi?na za staro i slavno marijansko svetište, u kojem su vjera i zavjet ?udotvornom kipu Majke Božje Molvarske, gotovo pet stotina godina stare zaštitnice sela i župe, ?inili sastavni i uvijek prisutni dio molvarske svakodnevnice.

Nakon kratke stanke okre?emo prema istoku prethodno dogovorivši idu?i susret s logistikom u Podravskim sesvetama. Putem prolazimo kroz Novo Virje, povrh Ferdinandovca i kroz Brodi?, a nakon Podravskih sesveta odlu?ujemo potražiti mjesto za kamp i završetak rute za prvi dan. Logistika se zaputila u Starograda?ki Marof, dok smo mi odlu?ili provjeriti situaciju na Dravi oko Križnice iznad Pitoma?e, gdje smo i prvobitno zamislili kamp, što se na kraju pokazalo punim pogotkom.

Nakon uskla?ivanja logistika se ubrzano vra?a da bi se stigli ukrcati na skelu i prije?i na drugu stranu gdje se nalazi kamp.

Križnicu s jugozapadne strane ome?uje rijeka Drava, a sa sjeveroisto?ne ma?arsko-hrvatska granica koja djelomi?no prolazi starim tokom Drave. Važno je napomenuti da ova granica datira još od prije nekoliko stolje?a. Prometna komunikacija Pitoma?e i Križnice odvija se skelom i pješa?kim vise?im mostom. Skela ne može prometovati pri niskom i visokom vodostaju Drave, a vise?i je most širine manje od 2 metra, tako da preko njega mogu prelaziti pješaci i biciklisti.

U novije vrijeme na ovom dijelu po?eo se je razvijati lovni i ribolovni turizam što je rezultiralo otvaranjem prvog obiteljskog hotela u Križnici. Prema popisu iz 2001. godine živi 207 stanovnika u 39 doma?instava.

S obzirom da škola u Križnici ima samo tri u?enika, postoji bojazan da ?emo u budu?nosti imati zatvorena vrata na toj skromnoj zgradi u kojoj se danas odvija nastava. To bi bila velika šteta za ovaj cijeli kraj koji je, geografski gledano, i danas prili?no izoliran od ostatka Hrvatske, jer nalazi se s druge strane rijeke Drave, kopnom spojen s Ma?arskom a veza s Hrvatskom je skela i pješa?ki most. Križnica ipak predstavlja i ono što danas polako ali sigurno dolazi na cijenu a to je netaknuta priroda, “Raj za ribi?e i izletnike”, u što smo se i sami uvjerili.

Poslovi su bili dobro raspore?eni pa je tako dio ekipe pripremao kamp za no?enje, a drugi dio ve?eru, te smo ubrzo svi zajedno uživali u grahu s tjesteninom, ?aši dobrog vina i šaranom ulovljenim na Šoderici kao poslasticom. Nakon gotovo 150km odvoženih tog dana i ugodnog druženja polako smo se spremili na po?inak razmišljaju?i što nas ?eka sutra.

Miran san je pokvarila samo potvrda vremenske prognoze da nas idu?i dan o?ekuje ciklona pra?ena jakom kišom ve?im dijelom puta, u što smo se uvjerili ve? tokom no?i.

Ipak, zadali smo si cilj i odlu?ili ga ostvariti, pa nije bilo ni govora o odustajanju ili promjeni plana.


Otvorivši o?i, do?ekalo nas je kišno i tmurno jutro pa smo ubrzano raspremili kamp, navukli na sebe kišne kabanice i krenuli dalje u nadi da ?e se nebo ipak malo smilovati našem naumu.

Došavši u Okruglja?u, najudaljenije naselje u sklopu župe sv. Roka u Virovitici, smješteno izme?u Bušetine i Nete?e, gotovo na rijeci Dravi, napravili smo pravu malu pomutnju me?u mještanima. U Okruglja?i danas živi oko 300 stanovnika u 90 obitelji, pa je deset biciklista sa hrvatskim obilježjima i po vremenu kad se i žabe utapaju, bila prava atrakcija u tom selu.

Tu smo doru?kovali i u lokalnoj kr?mi kod izuzetno ljubazne gazdarice popili ?aj s kojim nas je po?astio umirovljeni hrvatski branitelj oduševljen našim pothvatom.

Nastavljamo dalje preko Bušetine prema selu Rit, ?isto zbog ?injenice da možemo re?i da smo tog dana i po takvom vremenu „z biciklima bili v Riti“. Vjerujem da smo se tada baš svi tako i osje?ali… Promrzli i mokri do kože, ali velikog srca koje ne odustaje od nauma.

Kiša nezaustavljivo lije, pedale se vrte, a kota?i dižu vodu sa ceste oblijevaju?i ve? ionako mokra lica. Misli mi lutaju prema domu, razmišljam o prekrasnim plavim o?ima moje tromjese?ne k?erke, njenim osmjesima i njenoj majci. Nedostaje mi obitelj, no i sama pomisao na njih mi daje snagu za idu?i zamah pedale… One su sa mnom…

Gledam lica ostalih Mambi i nalazim onu iskru prkosa i odlu?nosti… Sad smo i mi obitelj, posebna, jaka… Idemo u Vukovar, grad koji je sinonim za zajedništvo, upornost i ustrajnost – pa što li je tek malo kiše u usporedbi sa svime što je obilježilo taj grad. Ovo je naš mali doprinos, simboli?ni poklon, osobni križni put u znak sje?anja na neko tamnije vrijeme…

Prolazimo kroz Gradinu gdje se konsolidiramo s logistikom, prema Sopju, op?ini koja se nalazi se na sjeveroisto?nom dijelu Viroviti?ko-podravske Županije. Reljef tog dijela je nizinski s nadmorskom visinom od 98-116mnv, jedan dio pridravske ravnice i jedan dio otvorenog panonskog prostora. Podru?je se stepenasto spušta prema rijeci Dravi, koja dominira op?inom kao glavni vodotok tog podru?ja te vodotoci brdsko- ravni?arskog sliva kanala poput kanala ?a?avica i Županijskog kanala.

Kilometri se nižu, a mi stižemo u malo slavonsko selo ?a?avica, smještenom u Viroviti?ko-podravskoj županiji 15 km sjeveroisto?no od grada Slatine i 2 km južno od rijeke Drave, na cesti koja povezuje Slatinu i Donji Miholjac, a poznatu po ergeli arapskih konja.

Uzgoj arapskih konja na ergeli ?a?avica zapo?eo je 1995. godine, a po?etno mati?no stado postupno je nabavljeno od 1995. do 1998. godine iz ergele Višnjica i iz susjedne Ma?arske.

Putem prema Podravskoj Moslavini i kiša jenjava, pa se tu nalazimo sa logistikom koja nam diže moral spremnom okrjepom u vidu medice, kanapei sendvi?a i savija?a raznih vrsta, kupljenih po povoljnoj cijeni kod lokalne pekarice.

Podravska Moslavina smještena je na lijevoj obali rijeke Drave, te je sjeverna granica ujedno i dio državne granice prema Republici Ma?arskoj.

Provalama osmanlija mjesto je više puta opustošeno, a 1543. godine ga je osvojio Mehmed-beg Jabjapaši?. Osmanlije su u mjestu imale vojnu posadu sa izgra?enom ?etvrtastom kulom od tvrdog materijala, džamijom i hambarom za hranu. Sigetski kapetan Nikola Zrinski je 26. ožujka 1562. godine porazio kod Moslavine vojsku Arslan-bega te razorio i spalio utvrdu koju su Turci iste godine obnovili. Moslavina je oslobo?ena od osmanlijske vlasti 1686. godine.

Pauza za ru?ak je dogovorena u Donjem Miholjcu gdje nas ?ekaju spremni šarani na rašljama, pa logistika hita naprijed da nas do?eka i usmjeri. Dio od Podravske Moslavine do Donjeg Miholjca prolazimo po vrlo prometnoj magistralnoj cesti, gdje još jednom do izražaja dolazi sva kultura i nekultura voza?a motornih vozila. Dok neki poštuju bicikliste koji se voze desnom stranom desnog kolni?kog traka u skupinama od dvoje, troje ili ?etvero s razmakom izme?u skupina dovoljnim za dva šlepera, drugi se odlu?uju na preticanja u rizi?nim situacijama i oduzimanje prednosti manjem prometalu. Sre?om, sve je prošlo bez nezgoda i za?as smo ušli u Donji Miholjac.

Donji Miholjac je smješten u samom srcu ravnice, 3 kilometra od ma?arske granice, na desnoj obali rijeke Drave. Pogodan zemljopisni položaj i prirodne osobitosti kao što su blizina rijeke Drave, guste šume i drugo davale su povoljne uvjete za život na podru?ju Donjeg Miholjca od paleolita do danas.

Propaš?u Zapadnog Rimskog Carstva, a posebno velikom seobom naroda krajem 6. i po?etkom 7. st. mijenja se struktura i raspored stanovništva ovog kraja. Tada se na ovom podru?ju prvi put spominju Hrvati. Do 8. st. ovo podru?je bilo je pod vlaš?u Avara, a krajem 8. st. zapo?inje vladavina Franaka.

Frana?ka vlast zapo?ela je s pokrštavanjem do tada poganskog slavensko-hrvatskog stanovništva. Po?etkom 10. st u Panonsku nizinu dolaze Ma?ari, no pokušaj prodora preko rijeke Drave nije im uspio. Poraženi su od hrvatskog kralja Tomislava, i tada su ujedinjene Posavska i Dalmatinska Hrvatska. Utjecaj hrvatskih vladara u Slavoniji bio je vrlo slab, što zbog perifernog položaja, što zbog stalne borbe za dalmatinske gradove protiv Bizanta i Mle?ana.

Uskoro Slavonija dolazi pod vlast Ma?ara (dinastija Arpadovi?a, ma?arski kralj Ladislav). Godine 1102. Hrvatska i Ma?arska spojene su u personalnu uniju i ma?arski kralj Koloman okrunjen je hrvatskom krunom. Da bi se Slavonija i u vjerskom smislu udaljila od Dalmatinske Hrvatske, Ma?ari su osnivali župe i biskupije uglavnom na podru?ju Ma?arske, koje su pokrivale i najve?i dio Slavonije.

Ru?ak nas je ?ekao spreman u poznatom izletištu Stara drava. Izletište pored Stare Drave najpopularnije je rekreacijsko podru?je stanovnika Donjeg Miholjca. Ovaj prostor, sjeverno od grada, ?esta je destinacija obitelji i mladih koji naro?ito u vrijeme blagdana uživaju u ?istoj prirodi, šetnji i druženju.

Nedavno je asfaltiran prilaz prema izletištu, a gradski turisti?ki ured obogatio ga je funkcionalnom i estetskom turisti?kom signalizacijom. Stara Drava ?esto je i mjesto doga?anja razli?itih sportskih, kulturnih i rekreacijskih priredbi.

Voda staja?ica bogata raznim vrstama ribe puževa, žaba , kornja?a i ostalih životinja koje obitavaju u blizini vode. Na obali je smješten dom ribi?a, tek mala i neugleda ku?a koja se svojim izgledom stopila u okolnu prirodu. Ono što daje ?ar staroj Dravi i gostioni uz nju je jedna doma?a atmosfera nerijetko okružena mirisima fiš paprikaša, pe?ene ribe, janjetine, delikatesama ispod peke , po zimi mirisom pe?ene kobasice i krumpira na starom selja?kom šporetu.

Pauzu za ru?ak iskoristili smo za odmor, sušenje mokre odje?e i dogovaranje lokacije za kamp na kraju dana. Kao što obi?no biva, uvijek se na?u dobri ljudi dobrih namjera koji od teških dana naprave dane za pam?enje, pa smo i ovaj puta imali sre?e biti dio te pri?e.

U susret nam je izašla ekipa iz kajak kluba Beliš?e, velikodušno nam ustupivši klupske prostorije, pa nam nije preostajalo drugo no krenuti i odvoziti tih 30ak km do konaka.

Beliš?e se nalazi na desnoj obali rijeke Drave, sjeverozapadni je rubni dio Pridravske nizine Osijeka, kao jedne od regija Isto?ne Hrvatske. Na zapadu grani?i s regijom Slavonske podravine, na sjeveru pretežno rije?nim tokom Drave odijeljen je od južne Baranje, a na liniji jugozapad-sjeveroistok ima granicu s podru?jem grada Valpovo.

Beliš?e je nastalo krajem 19. stolje?a kao naselje za radnike u drvoprera?iva?koj industriji ma?arskog veletrgovca i tvorni?ara koji je godine 1884. ovdje otvorio veliku pilanu (jednu od najve?ih u Europi za prorez hrasta), a kasnije i tvornice za proizvodnju parketa, tanina i drvno-destilacijskih proizvoda i ba?ava, te privatnu prugu za potrebe tvornice.

Došavši na dogovoreno mjesto ostali smo bez teksta – dobrodošlica kao da smo došli k starim prijateljima. Nezaboravno iskustvo nakon napornog dana.

Raspakirali smo se, otuširali se pod pravim tuševima nakon cjelodnevnog tuširanja iz oblaka, te priredili ve?eru dostojnu ekipe. Uz par rije?i zahvale prionuli smo na hranu, te se uz fotografiranje, pogled na Dravu i ?ašu crnog vina ostali družiti još sat-dva. Ipak, umor je potiho odra?ivao svoje pa je žamor utihnuo, a mi se povukli u prostorije gdje smo no?ili. Neki u hangaru, neki u teretani, neki u veslaoni, a neki na podu blagovaone. Bio je to dug dan, ispunjen emocijama, zalijevan kišom, obasjan ekipom dobrih ljudi pa ga je trebalo nagraditi i snom pravednika.


Jutro nas je do?ekalo okupano prvim sun?evim zrakama koje su se polako probijale kroz ostatke niske naoblake i tako najavljivale prekrasan dan. Nakon klasi?ne jutarnje rutine pospremamo prostorije koje smo koristili, mijenjamo prednji kota? Goranovog Treka koji je baš tad odlu?io ispustiti zrak sa zamjenskim i veselimo se istraživanju Baranje koja nas ?eka s druge strane mosta.

Odmah nakon prelaska po?eli smo uživati u nesvakidašnjim vizurama i igrama refleksija sunca, oblaka, okolnih šuma i Drave pa smo ubrzo shvatili zašto je Baranja na takvom glasu.

Doru?ak smo odlu?ili napraviti u „Petardi“, kako dio lokalnog stanovništva naziva Baranjsko Petrovo Selo. To je staro naselje koje je zabilježeno prvi put 1276.god. pod imenom Peturd i 1332.god. kao Peterd. U 19.st. u ovom naselju je živjelo oko 900 stanovnika, po vjeri katolici, poljodjelci (sto?ari). Vlastelin je u ono doba bio Kazimir Esterházy. Stanovnici su Hrvati. Veliki broj stanovništva je tijekom srpske agresije prešao Dravu i nastanio se u Valpovu i Beliš?u. U Baranjskom Petrovom Selu je poginulo 5 civila i 3 vojnika.

Dan nas je mamio na put pa smo nastavili u pravcu Belog Manastira prolaze?i kroz cijelu op?inu Petlovac, smještenu u trokutu izme?u rijeka Drave, Dunava i državne granice prema Republici Ma?arskoj.

Ubrzo smo došli i do samog Belog Manastira ?ije ime se odnosi na nekadašnji samostan (manastir) Sv. Mihajla izgra?en u blizini Branjina vrha, a kasnije se ime po?elo upotrebljavati za ?itavo naselje. Prodefilirali smo trgom bez ve?e zadrške i zatim se ponovo otisnuli na put vo?eni zovom baranjske ravnice.

Zaista, krenete li u potragu za istinskim vrijednostima o?uvane prirode, seoskog mirisa i ruralnog ugo?aja, Baranja ?e Vas zadiviti svojom samozatajnom ljepotom. Na tek nekoliko kilometara od Osijeka, pruža se kao na dlanu, ravnica vje?no umivana vodom dunavaca i rukavaca. Tako umivena i ?ista skriva u sebi mir i tišinu, koju naruši pjev ptice, lavež seoskog psa, ve?ernji kreket žaba ili pak rika jelena.

Pravu Baranju u presjeku vremena doživjeli smo u etno selu Karanac. Selo Karanac smješteno je u srcu Baranje, s jedne strane zagrljeno Baranjskom planinom, a s druge ritskim atarima.

Svojom o?uvanoš?u starih panonskih ku?a, jedinstvenom betonskom cestom, sa tri crkve i najduljim drvoredom trešanja spada u pravu kategoriju etno sela. U selu postoji etno restoran u kojem možete kušati sva Baranjska jela spravljena isklju?ivo na otvorenoj vatri i u krušnoj pe?i.

Karanac je jedino naselje današnje Op?ine Kneževi Vinogradi koje je pripadalo nekadašnjem vlastelinstvu Darda. Tako?er je obilovao vinogradima i šumama koji su zauzimali tre?inu podru?ja. Stanovnici su proizvodili izvrsno vino. Kroz mjesto je prolazila kraljevska i poštanska cesta te je u selu djelovalo sedam obrtnika (postolari, kroja?i, ba?vari i tokar) i jedan trgovac. Kako je selo posjedovalo kvalitetne livade imali su dosta stoke koju su prodavali po sajmovima.

Danas je mjesto Karanac drugo po veli?ini mjesto u Op?ini Kneževi Vinogradi s 1065 stanovnika.

Mjesto Karanac nadaleko je poznato kao „etno selo“, te u njega svra?aju brojni strani i doma?i turisti uživaju?i u gastronomskoj i bogatoj turisti?koj ponudi.

Ruta nas vodi dalje prema Kneževim vinogradima gdje se nalazimo s logistikom i obilazimo famozne vinske podrume Belje.

Prostor Op?ine Kneževi Vinogradi pripada krajnjem sjeveroisto?nom dijelu Republike Hrvatske, odnosno njegovoj prirodno-geografskoj cjelini Baranji. U okviru prostora Baranje, Op?ina Kneževi Vinogradi zauzima isto?ni dio prostora, s tim da joj isto?na granica prelazi i na lijevu obalu Dunava.

Od davnina su na ovim podru?jima živjeli Hrvati (nekada zvani šokci), Ma?ari, Srbi (nekad zvani raci), a do II.svjetskog rata na ovom podru?ju živjeli su Nijemci i Židovi. Od uvijek je ovo podru?je bilo sjecište razli?itih kultura i naroda. Danas nakon svih migracija stanovništva (2.svjetskog rata, Domovinskog rata) na ovom podru?ju žive Hrvati 34%, Ma?ari 41 %, Srbi 18 %, te ostali 6 %.

Kneževi Vinogradi nastali su kao strategijski važno naselje na jednoj od klju?nih to?aka tog prometnog pravca još u Starom vijeku. Ve? su Rimljani ovdje imali koloniju, a mjesto su nazivali Donatium, o ?emu postoje bogati arheološki nalazi. Kneževi Vinogradi koji su nastali kao jedno od najstarijih mjesta u Baranji pod tim se imenom javljaju u popisu iz 1687.godine, dakle prije osnutka vlastelinstva Belje, što navodi na zaklju?ak kako je selo u Srednjem vijeku pripadalo obitelji Herceg.

Podrumi Belje nalaze se na podru?ju vinogorja Baranja. Na nadmorskoj visini od 150-220m južnih padina Banovog brda podrumi Belje imaju zasa?eno ukupno 511 ha rodnih vinograda od kojih je 56 ha crnog sortimenta, a 455 ha bijelog sortimenta u kojem dominira graševina. Pored graševine tu su i sorte rajnski rizling, chardonnay, pinot sivi i muškat ottonel. Dosada je zasa?eno i 103 ha novih nasada i to crnih sorti – pinot crni, cabernet sauvignon, merlot i frankovka, a bijelih sorti – pinot sivi, pinot bijeli, chardonnay i graševina.

Zbog nedavnih poplava i odrona zemlje donosimo odluku da zaobi?emo Batinu, što se na kraju pokazalo kao jedino ve?e odstupanje od planirane rute. Umjesto toga u Suzi okre?emo put jugoistoka u pravcu Kopa?kog Rita.

Na samom ulazu odlu?ujemo posjetiti zna?ajni lokalitet Dvorac Tikveš (Tikveški dvorac, Titov dvorac), kompleks gra?evina i uslužnih objekata s manjim, takozvanim lova?kim i glavnim dvorcem na podru?ju Parka prirode Kopa?ki rit.

U dunavskom poloju u 19. stolje?u podignut je omanji jednokatni lova?ki dvorac u šumskom i lova?kom kompleksu Tikveš. Do Prvog svjetskog rata služio je kao ljetnikovac, a ponajviše kao lova?ka ku?a.

Glavni tikveški dvorac sagra?en je tridesetih godina 20. stolje?a za potrebe dinastije Kara?or?evi?a u klasicisti?kom slogu sa secesijskim oznakama. Pro?elje dvorca klasicisti?ki je razigrano i obzidano fasadnom fugiranom opekom, dok su uglovi ožbukani imitacijom kamenih blokova. Dvorac se po etažama sastoji od podruma, prizemlja, prvog kata i tavana. Sredinom 20. stolje?a sagra?eno je nekoliko zgrada i uslužnih objekata. Poslije Drugog svjetskog rata u dvorac je dolazio tadašnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, ugoš?uju?i u njemu svjetske državnike i vodio ih u lov.

U vrijeme Domovinskog rata dvorac je oplja?kan i devastiran.

Kopa?ki rit je poplavno podru?je nastalo djelovanjem dviju velikih rijeka, Dunava i Drave. Sjeverno, južno i zapadno od Parka prirode nalaze se zna?ajne poplavne površine koje se protežu do Batine na sjeveru, Bijelog Brda na jugu i Donjeg Miholjca na zapadu.

Nadmorske visine cjelokupnog prostora Baranje ne prelaze 250 m, a podru?je Parka prirode nalazi se na njegovu najnižem dijelu, gdje se nadmorske visine terena kre?u od 78 m (dno Kopa?kog jezera) do 86 m.

Reljef podru?ja Kopa?kog rita je rezultat rada vode, kako same rijeke, tako i poplavnih voda koje plave podru?je. Rijeke u svom živom toku stvaraju sprudove i otoke – ade – te rukavce koje ovdje zovu ‘dunavac’ ili ‘stara Drava’. Nasuprot tome, vode na poplavnom podru?ju na jednom mjestu talože nanose, dok na drugom mjestu produbljuju teren, te cijelo podru?je dobiva specifi?an valoviti izgled. Tako nastaju bare (tj. depresije) i grede (tj. povišena podru?ja) koje se pružaju stotinama metara jedna pored druge. Bare i grede su uske i duga?ke i gledano iz zraka imaju specifi?an zakrivljen izgled. Izme?u bara i greda visinska razlika iznosi najviše 8 metara. Bare se na krajevima spajaju i preko jednog prirodnog kanala tzv. ‘foka’ ulaze u Dunavac ili Dunav. Upravo fokovi služe za punjenje i pražnjenje bara. Fokovi su ?esto bili umjetno produbljivani, a tako?er ima i umjetno iskopanih kanala koji su preuzeli funkciju fokova.

Ovakav raspored bara i greda ovom podru?ju daje jedinstveni izgled. Cijelo poplavno podru?je poprima izgled delte, a jedinstveno da rijeka Dunav u svom srednjem toku, uz pomo? rijeke Drave, stvara tzv. unutrašnju deltu. Takav fenomen kod drugih Europskih rijeka u ovakvom obliku nije poznat te daje ovom podru?ju svjetski zna?aj. Ako Kopa?ki rit ikad bude upisan na listu Svjetske prirodne baštine, biti ?e upisan prvenstveno zbog ovoga fenomena jer ga i mnoge druge, ve?e i zna?ajnije rijeke u svijetu nemaju.

Glavni ?imbenik raznolikosti vegetacije u Kopa?kom Ritu je mikroreljef. Dubina vode, visina te trajanje poplava razli?ito utje?u na tipove vegetacije. S jedne strane tu su razli?iti tipovi šuma, a s druge vodena i mo?varna vegetacija.

U vodama Kopa?kog rita zabilježeno je 44 vrste slatkovodnih riba, ali se pretpostavlja da bi to podru?je moglo naseljavati 60-tak vrsta riba. Uneseno je ?ak 9 vrsta riba, dok su ostalih 35 autohtone vrste.

Na podru?ju Parka prirode “Kopa?ki rit” zabilježeno je 11 vrsta vodozemaca, odnosno 55% od ukupno 20 vrsta vodozemaca prisutnih u Hrvatskoj. Sve ove vrste svojom su biologijom vezane uz mo?varna i vodena staništa.

U Kopa?kom je ritu utvr?eno 10 vrsta gmazova: jedna vrsta kornja?a, ?etiri vrste guštera i pet vrsta zmija. Fauna gmazova podrijetlom je uglavnom iz srednjoeuropskog prostora.

Do danas je u Parku prirode Kopa?ki rit zabilježeno 293 vrsta ptica, što ?ini 78,1% od ukupne ornitofaune Hrvatske (375 vrste).

Prema dosadašnjim istraživanjima faunu sisavaca Kopa?kog rita ?ini 54 vrste, što je više od polovine ukupnog broja trenuta?no poznatih vrsta sisavaca u fauni Hrvatske.

Na širem podru?ju izvan Parka prirode, zapadno i sjeverno na rubu nekadašnje poplavne doline, nalaze se naselja Bilje, Kopa?evo, Vardarac, Lug, Grabovac, Kneževi Vinogradi, Suza, Zmajevac, Batina i Zlatna Greda, od kojih je Bilje prijelazno, ja?e urbanizirano naselje, a ostala naselja su ruralna.

Prošavši kroz Bilje zaputili smo se prema idu?oj destinaciji tog dana.

Na desnoj obali Drave, jugozapadno od Parka prirode, nalazi se grad Osijek, makroregionalno središte isto?ne Hrvatske. Osijek je smješten u ravnici na desnoj obali rijeke Drave izme?u 16-og i 24-og kilometra od uš?a u Dunav. Najve?i je grad u Slavoniji, ?etvrti po veli?ini grad u Hrvatskoj te sjedište Osje?ko-baranjske županije. Grad je industrijsko, upravno, sudsko i kulturno središte.

Osijek se sastoji od starog grada, Tvr?e, izgra?enog ve?inom u 18. stolje?u, zatim Gornjeg grada, Donjeg grada i Novog grada (s naseljima Jug I i Jug II) , te Retfale i Industrijske ?etvrti.

U Osijeku smo srda?no do?ekani od strane župnika u župnoj crkvi sv. Mihovila koja je prvobitno podignuta u osje?koj Tvr?i kao crkva isusovaca, a dovršena je sredinom 18. stolje?a. Crkva (42 x 25m) je sagra?ena u baroknom stilu sa širokim pro?eljem s dva zvonika. Pro?elje karakteriziraju nizovi prozora na nekoliko etaža, što je neuobi?ajeno za sakralnu arhitekturu kontinentalne Hrvatske toga doba.

Na istom se trgu od ranije nalazila i isusova?ka rezidencija, sagra?ena 1719. godine. Nakon ukinu?a isusova?kog reda, u tu su rezidenciju uselili franjevci, a crkva je postala župnom crkvom.

U crkvi se ?uva kalež koji ima medaljone od emajla s prikazima iz života sv. Franje Ksavera.

Nastavljamo dalje prema jugu i jugo-istoku kroz naselja Nemetin, Sarvaš, Bijelo Brdo do Aljmaša koji nam je i cilj za danas. Usput se prisilno zaustavljamo na 15ak minuta kod Nemetina jer je u tijeku razminiravanje tog podru?ja, pa vrijeme kratimo ugodnim razgovorom sa Mungosima.

Ubrzo zatim naša ekspedicija stiže do Aljmaša gdje ?ekamo logistiku i odlu?ujemo napraviti kamp uz Dunav koji je prijete?e visok, no saznajemo da ?e pravu silu i mo? pokazati tek za dva dana dolaskom najavljenog vodenog vala. Aljmaš, ?ije ime dolazi od madžarske rije?i alma = jabuka,  je selo u op?ini Erdut, smješteno na desnoj obali rijeke Dunav, na obroncima ?vorkovca, na nadmorskoj visini od 93 m.

Aljmaš je i poznato marijansko svetište još od 1704. godine. Na blagdan Velike Gospe ovdje hodo?asti velik broj vjernika i turista – godišnje i do 100 000. Crkva Gospe od Uto?išta, s kipom Majke Božje, izgra?ena je 1864. godine, no ona je sravnjena do temelja u Domovinskom ratu, ?etnici su je srušili do temelja. Na mjestu stare izgra?ena je nova crkva, kao moderno arhitektonsko zdanje.

Iako je gotovo 400km odvoženih u protekla tri dana bilo iza nas, nitko nije osje?ao umor ni pad morala – baš naprotiv! Prije samog ulaska u Aljmaš, letimi?an pogled na jug otkrivao je prizor od kojeg su nas prolazili trnci – Vukovarski vodotoranj, dominantan i ponosit. Svi smo znali da smo nadomak cilja i volja za nastavak nikad nije bila ja?a.

To smo dokazali i malim ogledom mladih i još mla?ih snaga u nogometu na aljmaškom igralištu uz Dunav. Istina, bila je to više kombinacija ragbija, vaterpola i nogometa, no rezultat je još jednom pokazao da smo potpuno izjedna?eni u svemu što radimo.

Uz ugodnu ve?eru i druženje polako smo se pripremali za sutrašnji dan i zavla?ili u šatore, no planove je izmijenila iznenadna buka nekoliko jednocilindraša. Iako smo znali da se naša MotoDivizija vrzma Baranjom, nismo o?ekivali kasni posjet, no on nas je i više nego obradovao. Pozdravili smo ih, podružili se kratko i ve? za?as sanjali o sutrašnjem cilju.


Probudio nas je miris svježe pe?enog roštilja… U 5:15h ujutro… Najmla?i ?lan ekspedicije si je zaista dao truda. Znali smo da ?e dan biti poseban, a našem Frenkiju se ostvarila i naizgled nemogu?a želja – do?ekati ro?endan u Vukovaru. Logistika je za tu prigodu ?ak pripremila i posebnu tortu, pa smo sigurni da ?e ovaj ro?endan pamtiti zauvijek.

Ipak, nema mjesta opuštanju, cilj je pred nama, nadohvat ruke. Vozimo prema Vukovaru, obu?eni u klupske majice. Zaista je impresivno vidjeti ekipu od dvanaest ljudi, gotovo uniformiranih, sa hrvatskim zastavama na ulasku u grad heroj. Mještani nas ve?inom prate pozdravima i odobravanjem, no ima i manje podržavaju?ih pogleda. Ma neka, mi Hrvati smo na svome, ovo je oduvijek Hrvatska!

Vukovar je stari barokni grad, poznat po Domovinskom ratu i strašnim razaranjima. Izvan grada na obali Dunava prema Iloku nalazi se Vu?edol, bogato arheološko nalazište. Obredna posudica Vu?edolska golubica smatra se svojevrsnim simbolom grada, pa smo se svi po?astili kupnjom jedne replike.

U sklopu grada Vukovara nalaze se naselja: Trpinjska cesta, Borovo naselje, Mitnica, Petrova gora, Sajmište, Supoderica, Lužac, Centar (stara jezgra grada).

Prolazimo Vukovarom, obilazimo Trpinjsku cestu i groblje tenkova te palimo svije?u ispred spomenika Blage Zadre, nastavljamo prema vodotornju, simbolu Vukovara ucrtanome i na našem plakatu rute. Zaista je impresivan, prepun ožiljaka iz prošlog vremena, ali i dalje ?vrst i postojan ostaje stražariti nad gradom podsje?aju?i sve i svakog o tome ?emu je svjedo?io. Simbol je to vukovarskog duha, neuništivog stava koji se ne predaje…

Grad Vukovar, prema popisu 2001. godine, ima 31.670 stanovnika, te je drugi grad po veli?ini u županiji.

Prema narodnosti, ve?ina stanovnika su Hrvati (57.5%), slijede ih Srbi (32.9%), Rusini (1.8%), te Ma?ari (1.2%).Od nacionalnih manjina u Vukovaru još ima Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Slovaka, Crnogoraca, Albanaca itd. U gradu Vukovaru u prošlosti pa do 1991. godine uvijek su ve?insko stanovništvo bili Hrvati.

Naseljavanje Hrvata u Podunavlju na današnjem vukovarskom podru?ju uslijedilo je krajem 6. i po?etkom 7. stolje?a, kada su Hrvati došli i na ostala hrvatska podru?ja. Trinaest stoljetna naseljenost Hrvata dozvoljava da o njima govorimo kao o starosjediocima na ovom podru?ju. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara u 10. i 11. stolje?u ve? su svi hrvatski krajevi od Drave i Dunava na sjeveru do Jadranskog mora na jugu ujedinjeni u jedinstvenoj hrvatskoj kraljevini. Hrvatsko stanovništvo na vukovarskom podru?ju pretrpjelo je najve?e gubitke za vrijeme turske vladavine (1526.-1687. godine), ali se uspjelo održati.

Prvo naseljavanje stanovnika pravoslavne vjere na vukovarskom podru?ju uslijedilo je u 16. stolje?u. Pravoslavni Vlasi, kao pomo?ne turske ?ete (martolozi) naseljavaju se u manjim skupinama. Poslije oslobo?enja od turske vlasti krajem 17. i po?etkom 18. stolje?a nekoliko stotina srpskih porodica naseljava se u opustjelim selima i nešto u Vukovaru. Tada je nastala srpska enklava od desetak sela na vukovarskom podru?ju i održala se kao relativno zatvorena cjelina. U novijem razdoblju smišljeno naseljavanje Srba u Vukovar uslijedilo je za vrijeme postojanja jugoslavenskih država dijeljenjem obradivih površina i zapošljavanjem. Najve?i priljev Srba u Vukovaru uslijedio je poslije 1945. godine i odlaska Nijemaca.

Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine došlo je do otvorene agresije Srbije na Vukovar i Hrvatsku. Nakon što je ve?ina srpskog stanovništva (sva srpska djeca) pobjegla iz grada, po?ela je bitka za Vukovar, u kojoj su hrvatske snage branile grad protiv vojske JNA, srpskih ?etni?kih i drugih paravojnih formacija i srpske vojske, koja je imala golemu premo? u ljudstvu i tehnici. Srpsko je granatiranje sravnilo grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca ogor?enih borba, Vukovar je 18. studenog 1991. godine pao u srpske ruke.

U agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1739 osoba.

Nakon oslobodila?kih akcija u drugim krajevima Hrvatske 1995. godine, po?eli su pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast. Lokalna je samouprava u Vukovaru po?ela djelovati sredinom 1997. g. Hrvatsko Podunavlje je mirno reintegrirano u Republiku Hrvatsku 15. sije?nja 1998. godine. Otad se mnogo radi na obnovi grada i povratku svih stanovnika, te se oživljavaju kulturni i drugi vidovi gradskog života.

Bitka za Vukovar je najve?a i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomo? srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Iako je bitka bila zna?ajan i simboli?ki gubitak za Hrvatsku, koja nije povratila kontrolu nad gradom do 1998. godine, to je, tako?er, bila pobjeda, koja je koštala JNA i pomogla da Hrvatska dobije me?unarodnu potporu za svoju neovisnost. Budu?i da je široko štovana kao klju?ni trenutak u tijeku Domovinskog rata, to je pirova pobjeda Jugoslavenske narodne armije nad hrvatskim braniteljima Vukovara.

Posje?ujemo memorijalno groblje žrtava iz domovinskog rata odaju?i po?ast svim umrlima i nestalima, pa nastavljamo dalje prema Ov?ari kao kona?nom cilju naše ekspedicije.

Ov?ara je ime farme 5 km isto?no od grada Vukovara, danas poznate po srpskom logoru u vrijeme Domovinskog rata.

Ov?ara, odnosno pokolj u Vukovaru, je bio ratni zlo?in kojeg su po?inili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi izme?u 18. i 21. studenog 1991. tijekom srpske okupacije Vukovara kada je ubijeno izme?u 255 i 264 civila, ve?inom Hrvata, koji su, dok su još uglavnom tada bili pacijenti, deportirani iz vukovarske bolnice, odvezeni u logor te potom smaknuti u divljini. To je najve?i pojedina?ni pokolj Domovinskog rata.

Eto što kaže Turisti?ka zajednica grada Vukovara:

Ov?ara… farma, sasvim obi?na, sli?na tisu?ama drugih, smještena 10-ak kilometara jugoisto?no od Vukovara. Uz ostale dvije, Grabovo i Jakobovac, ?inila je zaokruženu sliku bogatstva i mo?i grofovske obitelji Eltz, a danas pripada vukovarskom poljoprivrednom kombinatu VUPIK. I za nju se ne bi ni znalo ni ?ulo da se nije dogodila 1991.g. Stravi?an ?in mržnje, nehumanosti i najnižih ljudskih strasti.

Ov?ara… masovna grobnica, sveto mjesto poznato u cijeloj Hrvatskoj i šire. Mjesto gdje su ubijeni ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. Njih 263. Odatle se preseliše me?u zvijezde.

Ov?ara… Spomen dom, otvoren 20. studenoga 2006.g. u hangaru gdje su prije 15 godina, oni koji su ovdje ubijeni, proveli svoje posljednje sate života i ostavili svoje nedosanjane snove. Dok nas sa zida promatraju iskrene, za?u?ene, nedužne o?i, ne može se ne pomisliti kako su se osje?ali toga hladnog dana kasne jeseni 1991.g. i jesu li znali da se sa tog puta ne?e vratiti. Kome su uputili zadnju misao, ?ije im je ime zamrlo na usnama? To ?e zauvijek ostati nepoznanica i tema za naga?anje. Hvala im za hrabrost, za njihove živote, hvala im za Vukovar i Hrvatsku.


Prošlo je sve… I devedesete, i rat, i kiša, i naša ekspedicija, ali neke stvari ne?e nikad biti prolazne. Nau?ili smo to putem, upijaju?i svaki metar ispred nas, dive?i se ljepoti krajolika, uživaju?i u društvu istinskih prijatelja.

Kad smo se na Ov?ari privremeno rastajali da bi dio ekipe stigao na vlak za povratak svojim ku?ama, osje?ala se neka nedefinirana tuga u zraku. Misija je završena, ?inilo nam se prebrzo…

Krenulo nas je dvanaestero, stigli smo kao jedan… I opet ?emo, ne daj Bože da zatreba druga?ije, ali i tada ?emo…

Jedan Klub, jedan tim, jedan cilj – preko 430km istine!

A u me?uvremenu – Avanture nas zovu…

Ruta:


Biciklisti?koj AvanTour-i Novi Marof – Vukovar pod motom „Ne zaboravimo“ sudjelovali su:

(navedeno po godini proizvodnje):

Ljubomir Bregovi? – Ljubo
Stjepan Bubnjari? – Štef
Marijan Magi? – Marek
Goran Vincek – Goran
Franjo Horvat – Frenki
Dario Krbot – ?vrglin
Igor Novoselec – Igor
Marko Pti?ek – Marko
Ivan Bosilj – Cvajta
Vladimir Hrkovi? – Hrky
Tomislav Me?eral – Toomy
Tomislav Magi? – Tomek

 

Ekspediciju su omogu?ili te im se ovim putem neizmjerno zahvaljujemo:

Statisti?ki podaci preuzeti su sa Wikipedije.

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5482285699608875377]

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5482253984076865681]

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5482263068485337857]

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5482268421798849265]

[mudslide:picasa,0,pk.chrne.mambe,5482281114843162945]

You may also like...