Konačno Krofička (2083m) – 28.09.2014.
Vrijeme je postalo skroz ?udljivo, eksperti na svom podru?ju tvrde da se i klima mijenja, i premda to nikako ne bi trebalo biti o?igledno tokom ljudskog životnog vijeka, trenutno je gotovo neporecivo. Tako nitko od prisutnih onog famoznog, snježnog 08. listopada 2012. nije mogao ni sanjati da ?e nas gotovo dvije godine kasnije na istom mjestu do?ekati pravi ljetni dan, kao stvoren za boravak u planini. ?ak ni mi, akteri ove pri?e, pakiraju?i se u Novom Marofu zatomljenom olovnim oblacima, nismo mislili da ?e nas 200tinjak km dalje do?ekati totalno druga?iji svijet. Na sre?u i op?e zadovoljstvo – jest.
Dugo se u meni valjao onaj dug iz 2012. kada nas je prvi snijeg omeo u pokušaju uspona na tada nedostižnu Krofi?ku. Krasna je to planina, nipošto dominantna sa svojih, gotovo skromnih, 2083 metra u odnosu i na do 500tinjak metara više velikane svog lanca, ali opet vrlo posebna i zanimljiva iz više razloga. Jedan od njih su svakako dvije glavne varijante pristupa na njen, ne preveliki, stožasti vrh, no možda najvažniji adut kojim raspolaže je markantan pogled na sve zna?ajne vrhove ne samo u Kamniškim Alpama, ve? i Karavankama, a vidi se i dobar dio masiva Julijaca.
2012. smo bili sasvim blizu, ali opet toliko daleko, stotinjak visinskih metara od vrha okrenuli smo nazad u dolinu i u tom trenu donijeli najbolju mogu?u odluku. Danas, dvije godine kasnije, odgovorno mogu re?i da je tada svaki pokušaj forsiranja nedvojbeno mogao imati i tragi?an ishod. Možda smo i ranije to trebali uvidjeti, ali opet, ponekad je bitno imati i malo sre?e koja kasnije dovede do iskustva. Dobra je stvar što planine ne bježe nikud, pa je tako i Krofi?ka strpljivo do?ekala moje vra?anje duga.
Osje?ao sam potrebu ponoviti pokušaj uspona jer sam u me?uvremenu dva puta bio kod Klemen?e jame, no put me uvijek odvodio u drugom smjeru. Kona?no, prošlog vikenda, u društvu najbolje prijateljice i životne družice, red je bio otkriti sve Krofi?kine ?ari.
Iznena?uju?e mi je bilo da smo u subotu nave?er bili jedini gosti ko?e na Klemen?i jami, no idu?eg dana se ipak našlo još nekoliko namjernika s istim ciljem.
Putem na vrh smo došli dosta ispod marke, za nešto mrvicu više od dva sata, a usput sam dobro promotrio sve opcije nekog budu?eg zimskog uspona…
Vrijeme je bilo fantasti?no i planina nas je nagradila sun?anim danom bez daška vjetra i razgledima na sve strane, osim duboko u dolinu Robanovog kota koja je bila zapunjena morem obla?aste vate. Ojstrica, Planjava, Brana, Turska gora, Grintovec, Skuta, Rinke, Ledinski vrh, Velika Baba, Mrzla gora… samo su neki od bližih vrhova na kojima se lijepio pogled. Pa dalje na Stol, Vrta?u, Begunjš?icu, Košutu i Košuticu… A u daljini je ponosno stajao Triglav sa svojim okružjem i nadzirao sve oko sebe…
Ipak, kao i uvijek kada treba odvaliti više od kilometra visinske razlike u komadu, spust je bio dugotrajan i naporan, pa je u zamjenu za višesatno tabananje nizbrdo, zacijelo i Ivana priželjkivala jedno ultra-light tandem krilo koje bi nas elegantno spustilo do auta u nekoliko minuta. Ja svakako jesam i premda bi let sa samog vrha bio teško ostvariv, sedlo 50ak metara niže daje relativno dobru opciju za pokušaj. Pitanje je samo, da li bi se u tom slu?aju moja žena usudila osloniti na mene. 🙂
Na kraju, ovakvi blic izleti su super opcija za brzi avanturisti?ki tim, pogotovo kada je nemogu?e plan razvu?i na više dana. Alpe nam, sre?om, nisu daleko, štoviše – bliže su nam nego mnoge naše “doma?e” planine, pa zašto ne iskoristiti priliku. Tko zna, možda nas idu?i put bude i više od dvoje.
Track je ispod, a fotke su u nastavku:
[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6065150708230470145]
