Rinkin teorem 27.05.2016.

KSA_05_2016aObjektiv teleskopa uprtog u stijenu pod priječnicom netom ispod Kamniškog sedla daje mi invertnu sliku drame koja se u tom trenutku tamo odvija. Tijelo mlade Poljakinje uopće se ne miče i ne reagira na pokušaje oživljavanja njenog planinarskog kolege. Samo leži tamo, zaustavljeno na nekoj polici nad strmoglavom liticom povrh Okrešlja. Iako je teško prihvatiti, vidimo da je mrtva. Naime, stupivši na zaleđenu priječnicu, odsklizala je po snježnom jeziku nekih 200tinjak metara i s velikom brzinom se zaustavila na stijenju. Bez kočenja cepinom. Nije bila u navezu. Nije imala nikakve šanse. U tom trenu pristiže i zemaljska ekipa GRS-a kojoj dajemo raport viđenog stanja, a oni potvrđuju dolazak spasilačkog helikoptera.

Peteročlana poljska ekipa ignorirala je savjet domara na Okrešlju da ne idu na Kamniško sedlo jer je put do tamo zahtjevan i u normalnim uvjetima, a sada, sa dijelom stijene još pod snijegom i više nego zahtjevan i za iskusne alpiniste koji su tu dionicu nekoliko puta prošli, a kamoli za nekoga tko je prvi puta ovdje. Ipak, oni su odlučili pokušati. Obično se od Okrešlja do Kamniškog sedla dođe za sat i pol, a njima je trebalo nešto više od tri i pol sata. I na kraju je samo dvoje uspjelo doći do Kamniškog sedla. Ostali – jedna osoba poginula, jedna ozlijeđena i jedna izgubljena u stijeni. Potonju sam pukom srećom uspio locirati uz pomoć teleskopa pa je zemaljska ekipa javila zračnoj koja je provela evakuaciju.
Akcija spašavanja trajala je oko sat i pol, helikopter je nekoliko puta polijetao i slijetao s Okrešlja i u Logarsku dolinu, a kad se konačno sve smirilo i utihnulo i kad je planina opet počela poprimati svoj mir, duboko u meni, na nekim potmulim frekvencijama zujao je neugodni košmar.

Prije polaska na svaku turu odvojim vremena i radim detaljnu pripremu koja uključuje rute kretanja, alternativne pravce, opcije povratka, konzultiram nekoliko prognostičkih modela i pratim izvještaje s terena ljudi koji su proteklih dana bili na ciljanoj lokaciji ili okolici. Ni ovo nije bio izuzetak, iako sam prvenstveno išao na obiteljski izlet. Znao sam da je prilika, kad sam već tu, ustati rano, popeti nešto u par sati i vratiti se taman kad se moje cure probude.

Plan A bile su mi Rinke usponom kroz sjeveroistočnu stijenu Križa i povratak kroz Turski žleb. Plan B je bio, o čemu sam prije polaska pričao Frenkiju, a što su nedavne padavine i prognoza sugerirali, i uspon i spust kroz Turski žleb. Došavši u Logarsku dolinu, na prvi pogled sam zaključio da plan A odmah otpada. Ne može se, nije sigurno. Ovdje su još uvijek zimski uvjeti. Previše je snijega u stijeni i sajle su nedostupne. Idem sam, nema me tko zihrati, ostaje mi plan B.

U šetnji s curama dan prije uspona vidio sam da snijeg počinje oko 1500m, taman kod spomenika palim alpinistima. Tu sam si odredio direktnu rutu u Turski žleb i znao sam da moram krenuti što prije kako bih iskoristio tvrdoću podloge za uspon. Večer je prolazila opušteno i bio sam siguran da će me umor ubrzo savladati. Ipak, te noći mi san nije lako dolazio na oči. U glavi mi je bio kadar sa stijene i imena iz upisne knjige na Okrešlju. Nisam siguran je li se cura zvala Anna ili Iwona (GRS na kraju nije rekao koja je, ali to ni ne čini razliku u ovom osvrtu), imala je 34 godine i možda je bila nečija žena, majka ili sestra, no sigurno je bila nečije dijete.
Jedna kriva odluka, jedan krivi korak i životi nebrojenih ljudi zauvijek su promijenjeni. Ne samo ove petorke, već i njihovih prijatelja, obitelji i kolega. Jesu li mogli što napraviti da spriječe nesreću? Da, mogli su ostati doma, rekli bi neki, no ne mislim na to. Život se ne živi ostajanjem doma. Ali ako već ideš nekud, tada budi najspremniji što možeš.
Svakako su mogli poslušati domara i odabrati neku drugu, prikladniju rutu tog dana. To bi bilo ispravno. Ispravno bi bilo i odustati u trenutku kad vidiš da se ne možeš orijentirati u stijeni i da na usponu koji inače traje sat i pol, ti nakon dva i pol sata još uvijek nisi ni na pola. Ako i unatoč tome nastavljaš dalje, ispravno bi bilo sve zahtjevne i izložene dijelove odraditi u navezu i tako minimizirati rizik pada, no to znači da si u startu spreman na to, da imaš svu potrebnu opremu i znanja korištenja iste i da si napravio dobru pripremu. Naravno, uza sve to, u planini treba imati i malo sreće.

Noć je odmicala, a ja sam gledao svoje dijete kako mirno i blaženo spava na krevetu do mene. U tom trenutku nekako nisam mogao ne razmišljati o svim idiotarijama koje sam u životu izveo po planinama. Odjednom sam postao svjestan koliko je sreće bilo u mnogim od tih pothvata, pogotovo na početku planinarske karijere kad nisam znao ništa, a nisam imao nikog da me poduči. Hod po feratama bez samoosiguravajućih kompleta i kacige na mjestima gdje ima hrpa ljudi koji ti mogu nehotice poslati kamen u tvom pravcu… Prekasno stavljanje derezi na pobočjima gdje mali kliz može ispasti kao u gore opisanom slučaju… Prolazak kroz Turski žleb u krpljama… Penjanje grapa bez lavinskih kompleta… Samo su neki od njih. Mislim, da ne nabrajam. Svaki taj put mogao sam se (ili netko od mojih prijatelja) vratiti kući u crnoj vreći. Ali nisam! Imao sam sreće, više nego pameti. No to mi ne daje pravo nastaviti na taj način.
Imam obitelj i odgovornost prema njima. Zato radim temeljitu pripremu. Zato radim na sebi. Zato treniram. Zato penjem. Zato vježbam korištenje tehničke opreme. Zato učim od boljih od sebe. Zato sam naporan u svojoj sitničavosti i zahtijevanju da cijeli tim zna sve što treba znati kad se ide nekud. Zato želim naučiti još više i mislim da svi moramo naučiti još više. Da bismo mogli ispravno podučiti svoju djecu da se oni ne nađu u situacijama koje smo mi prolazili pukom srećom. Da se i mi, u zahtjevnoj situaciji, možemo snaći i napraviti ispravnu stvar. Ne dovesti se u pogibelj, ali ako do toga i dođe – tada znanjem spasiti jedni druge jer svatko od nas može biti presudna karika.

Popevši Malu, Štajersku i Korošku Rinku zaputio sam se prema Kranjskoj. Bilo je negdje oko 9 sati ujutro. Bio sam sasvim sam u planini, na okolnim vrhovima nigdje nikoga. Poseban osjećaj. Moćan. Jasno mi je što i Frenki pronalazi na samostalnim rutama po austrijskim pred Alpama, iako se to kosi s osnovim načelom planinarstva da se u planinu ne ide sam. I ja sam prekršio to pravilo. Kad shvatiš koliko si malen i nebitan u cijelom tom carstvu stijene, snijega i leda. Znaš da moraš biti skroman pa zamoliš Planinu da bude milostiva prema tebi. Znaš da nemaš mjesta za pogrešku jer iako tvoji i domari točno znaju gdje si, ti si 1000m više, u sasvim drugom svijetu gdje svaka pomoć obično stiže prekasno.
Dan je bio krasan. Priječio sam istočno pobočje Križa u koje je upiralo već poprilično snažno kasno svibanjsko jutarnje sunce. Nisam baš na dobrom mjestu, pomislim. I onda, par trenutaka kasnije, čitava padina iza mene je lagano krenula nizbrdo. Iako samo u gornjem dijelu, ipak je to bila vršna lavina (vrhnji plaz) od nekoliko kubika snijega. Zastajem i radim procjenu. Moj prolazak je bio dovoljan okidač za ovo. U sjeveroistočnom pobočju stijene Kranjske Rinke kuda bih trebao proći nazirem veću pukotinu. To je to. Vrijeme je za povratak. Neću testirati hoće li to izdržati moju težinu. Gledam vrh ispred sebe, nadomak par minuta, ali sigurnosna margina je sve uža i nema druge doli krenuti nazad. Sunce je prejako, podloga se brzo mijenja… Vidjeti ćemo se neki idući put.
Zastajem na Malim Podima, gutam sendvič i uživam u pogledu. Sam sam, a toliko ispunjen. Tko bi rekao. Na Okrešlju sam prije 11h, cure su taman doručkovale pa nastavljamo skupa uživati u ostatku dana i zajedničkog vikenda.

Iva me ispituje sve o tome kako je gore i kad će ona moći tamo sa mnom. Ooo, ići ćeš, kad budeš veća, ako budeš htjela, ali korak po korak, mala moja. Prvo moramo još puno toga naučiti…

Total distance: 9444 m
Max elevation: 2438 m
Min elevation: 1016 m
Total climbing: 1590 m
Total descent: -1166 m

[mudslide:picasa,1,tomica.mederal,6290440262688379841]

You may also like...