Sv. Vid – Pag, 12.08.2016.

Burovit ljetni dan prava je prilika da entuzijasti skloni istraživanju bliže okolice zamijene japanke trekking cipelama, more planinom i kupaće gaće windstopper vjetrovkom, pa je bio red da i ja iskoristim svoju šansu. Danima prije, ploveći Paškim kanalom, pogled mi je lutao na drugu stranu, prema najvišoj točci otoka – svetom Vidu. Cijeli taj greben sa sjeverne strane izgleda poprilično impresivno, iako se radi tek o 348m nadmorske visine, pa je i moja prvobitna ideja bila uspon na vrh iz zaseoka Dubrave.

Nažalost, već u dolasku na otok sam primijetio da je cesta koja kod kampa Sv. Duh ide prema Dubravi zatvorena za promet i da treba ići uokolo preko grada Paga što mi se nije baš uklapalo u plan. Ali kad sam već u istraživanje modu, morao sam pogledati dokle se može, jer sam računao da neće biti problem ukoliko ću imati kakvih dodatnih sat vremena pristupa. Kad sam već i došao do mjesta gdje je makadamska cesta zatrpana neprolaznim nasipom i pronašao zgodno mjesto za ostaviti auto, nakon pomnijeg proučavanja uvidio sam da “susjedstvo u blizini” ne djeluje sigurno i da je pitanje u kakvom stanju i da li bih uopće više pronašao svoje vozilo po povratku. I tako je nastala ideja o “dva put je dva put”.

Sjedam u Mazdu i vraćam se na glavnu cestu u pravcu Kolana odakle kreće još jedna od markiranih staza prema Sv. Vidu. Ostavljam auto na malom ugibalištu sa strane i u 6:10 laganom uzbrdicom krećem prema vrhu. Markacija kaže 1h. Za nekih petnaestak minuta dolazim na raskrižje na kojem se spajaju putavi iz Kolana i Šimuna te dalje nastavljaju prema vrhu. Piše da ima još 25min, no ja sam za kakvih dodatnih 15ak pred kapelicom i geodetskim stupom na vrhu. 6:40 je. Na vrhu je poprilično vjetrovito, bura je još dosta jaka pa je ugodno biti u dugim rukavima i s kapom na glavi.

Kako mi se ovaj pristup činio prejednostavnim, odlučio sam nastaviti po planu i spustiti se u zaselak Dubrave i do oznake gdje prolazi 15 meridijan kako bih se opet mogao vratiti na vrh prvobitno planiranom rutom.
Spust na sjevernu stranu otkriva sasvim drugačije lice vršnog dijela Paga. Fenomenalan je i potpuno vuče na alpski stil. Zbilja, kombinacija stijene i sipara uz izraženu vertikalnu komponentu ne čini se tipskom otočnom konfiguracijom, a samim time je užitak još veći.

Uskoro sam na obali i divim se vršnom grebenu izbliza. Čini mi se da i bura pomalo slabi pa opet krećem uzbrdo. Markacija kaže 45min, no za tih 340 visinskih metara bilo je dovoljno i 25, ali zato čiste uživancije.
Na vrhu radim kraći odmor i uživam u pogledu. Posebno me privukao zeleni Alančić pa već tu dobivam ideju da se na povratku s mora obiteljski preselimo par dana na Velebit i prozujimo malo tim predjelima.
(Na kraju je tako i bilo, pa smo idućeg tjedna doručkovali na Alančiću na 1611m i gledali dolje prema Sv. Vidu., ali to je već neka druga priča)

U međuvremenu su počeli polako pristizati i ostali entuzijasti te neminovno remetiti mir samoće pa odlučujem polako krenuti nazad prema Kolanu.

Sve u svemu, apsolutno je vrijedilo odvojiti malo vremena i posjetiti najvišu točku Paga. Preporučam svima koji su u prilici, a definitivno navijam za rutu iz Dubrava. Neka fotke ispričaju ostalo…

[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6323199706025885265]