Veliki, Božićni Sadikovac (1286 m)
Na tom mladom ljetu veselimo se, Mladoga Kralja mi molimo….., i tak, trenutak kada se kuglice stave na tu našu predivnu jelku, na jednom ovako lijepom vrhu, ne može se jednostavno opisati. Ni hladnoća, ni olujna bura koja ledi prste na rukama ne može pokvariti taj trenutak, trenutak dok vrijeme kao da stane, kada smo gore mi, Mambe i jelka koja predstavlja Naš Božić na Velebitu, Božić daleko od konzumerizma, od stvari koje nemaju istinske vrijednosti, jelka i Božić koji predstavljaju nas, ekipu, prijatelje…..
A kak je bilo, zanimljivo, vrlo. Jedna istinska avantura s noćenjem u srcu planine, u skloništu koje ne može biti tako malo da se složna družina ne smjesti i nađe mjesta. Polazak na Sv. Stjepana, sedam prijatelja i Hrkijev kombi. Noćenje u hostelu na Baškim Oštarijama, nakon malog prigodnog druženja i lošeg spavanja krećemo ujutro na stazu ispod žičare i preko Sladovačkog brda (1241 m), tj. grebena s predivnim pogledima na Ličku i morsku stranu prema Velikom Sadikovcu. A normalno da je između ta dva vrha sedlo na koje se treba spustiti, pa onda ponovno uspinjati na naš cilj….
Sam vrh je po pogledu jedan od najljepših velebitskih vrhova s prostranim travnatim sedlom, koje je u ovom slučaju bilo prekriveno snijegom, a bura koja je na tom vrhu imala olujne udare, ledila je prste na rukama, gasila kamere i praznila baterije na mobitelima. Nakon što smo okitili jelku, prigodno se počastili, smrznuti se brzo spuštamo prema šumarku, a tek kad je krv ponovno prokolala tijelom i pokrenula razmišljanje, shvaćamo da smo se pogrešno spustili i otišli od staze kojom trebamo dalje prema jugu.
Ali priječimo i opet smo na pravom putu, konfiguracija staze se malo šali s nama, pa se konstantno spuštamo u neki dolac i dižemo na sedlo, uz stalna ponavljanja. Plan je bio da nemamo fiksni plan, nego da na licu mjesta odlučimo da li nastavljamo prema skloništu na Šugarskoj dulibi (lijepo sklonište za 10-tak ljudi), ili riskiramo i idemo prema skloništu na Ždrilu (sklonište za cca. 6 ljudi). S obzirom na težinu terena i to da do Šugarske imamo još minimalno 3 sata, odlučujemo se krenuti prema Ždrilu i nadati se da tamo nema nikoga. Oko pola 3 stižemo do skloništa, sami smo i krećemo s organizacijom našeg boravka i druženja u ovom malom, ali toplom, relativno novom mjestu za skloniti se od hladnoće i odmoriti se od napornog puta.
Slijedi zalazak Sunca na Ždrilskom kuku, te druženje, uz prenošenje znanja pripreme raznih kuhanih delicija na najmlađe snage. Spavanje smo preživjeli, bilo nam je malo skučeno, i malo puno toplo, ali sve u svemu, ocjena 5+ za Ždrilo…
Nedjeljni povratak imamo primorskom stazom koja vodi prema Konjskom i tu se spajamo na Terezijanu, poučnu i povijesnu planinarsku stazu u Parku prirode Velebit, koja prati dio stare austrougarske ceste iz 1786. godine, te za nekih laganih 3 h stižemo natrag do Baških Oštarija.
I tako, 22. Božićni Velebit, je prošao, radujemo se slijedećem, ali razmišljamo i o srebrnom piru, da tu probamo okupiti i naše stare članove, pa da to bude jedno pravo druženje negdje u srcu Velebita, ali dostupno za sve, da zaokružimo tako naših prvih 25 godina…
D.K.
KLIKNI ZA OTVARANJE FOTO GALERIJE
