Jalovec (2645 m) 28. – 29.08.2010.

Jalovec-08-2010

Nakon skoro 14 mjeseci Mambe su ponovno u Alpama, a za povratak Alpama odabrali smo Jalovec , šesti najviši vrh u Sloveniji. Nakon višemjesečnih pokušaja da se za Alpe okupi šira ekipa od toga odustajemo i na put krećemo Toomy, Goran i ja….

 

U subotu u 12:30 krećemo iz Podevčeva, nadajući se da će kiša uskoro prestati. Ovo je Goranov prvi odlazak u Alpe i odmah ide na jedan od najatraktivnijih vrhova do kojeg sve staze imaju u opisu zelo zahtevno. A kaj znači zelo zahtevno Goran je vidio 24 sata kasnije. Kod Ljubljane se naoblaka počinje lomiti i nadamo se da je to kraj ciklone, ali nakon što okrećemo prema Jesenicama i dalje prema Kranjskoj Gori nebo se ponovno zatvara i kiša počinje neumorno padati. Na prijevoj Vršić dolazimo za 4 sata, na brzinu ručamo spremljene sendviče i bez obzira na kišu odlučujemo se krenuti prema Zavetišču pod Špičkom, planinarskom domu na 2064 metara visine.A na početku staze šok, na tabli stoji da do doma imamo 5 sati hoda (pripremali smo se na 4 sata kako vele Hribi.net). Po tome bi u dom trebali stići tek oko 10 navečer, što s obzirom na vrijeme nije baš pametno. Ali krećemo i to se na kraju pokazuje kao vrlo dobra odluka.
U dom stižemo za 2 ½ sata !!!!, a nismo baš u top formi. I dom je potpuno prazan, nas troje i dvije domarke (malo prestare za nas). Domarke pričaju da su imale u najavi 35 osoba, a evo samo smo mi stigli. A i prije sumraka Sunce obasjava okolne vrhove s Triglavom u prvom planu. Nakon odlične Ječmenke, slovenskog jela s ječmom, povrćem i dodatkom kobasice, te pivice krećemo u skupnu spavaonicu koja je u ovom slučaju samo naša.

Buđenje je u 6, a u 7 smo već na putu za Jalovec. Kaciga glavu čuva, a i penjački pojas je tu da nam pomogne (više psihički) na pojedinim mjestima. Za nekoliko minuta smo već u stijeni Velikog Ozebnika koja je dijelom osigurana sajlama i klinovima. Na još nekim mjestima ne bi škodilo još malo sajle, ali prolazimo i dolazimo do visokogorske ravnice zvane Jezerce. Tu nam se uskoro priključuje i put iz Jalovške škrbine, a uz pomoć klinova i sajli po stijeni se penjemo na početak grebena Jalovca. I po tom grebenskom putu, uživajući u prekrasnim pogledima i respektirajući provalije pod nama uskoro dolazimo do vrha na kojem smo prvi planinari u tu nedjelju. Bravo mi Mambe.

Jalovec stoji uz grebene koji okružuju doline Trentu, Balo, Koritnicu i Planicu. Zbog svojih jedinstvenih oblika spada među najljepše vrhove Alpa. Silueta Jalovca krasi grb planinarskog saveza Slovenije. Jalovec je sa svih strana strma stepenasta gora a najstrmije se spušta prema sjeverozapadu u Planicu. Prvi uspon na Jalovec bio je 1875. godine iz Koritnice.

Na vrhu je predivno, ali pred nama je spust, uvijek zahtjevniji dio puta i zbog neprirodnog položaja tijela i zbog psihičke potrošenosti, jer ste se uspjeli popeti na vrh i ostvariti ono po što ste došli. A i da ne bi išli istim putem krećemo preko Jalovške škrbine i stijene Goličice. Iskreno preko stijene Goličice bolje se uspinjati, jer se radi o skoro okomitoj stijeni po kojoj nam je trebalo nekih 45 minuta silaska. A tih 45 neosiguranih minuta provedenih u takvoj stijeni bio je pravi test za Gorana na njegovim prvim Alpama. I položio ga je s odličnim, pažljivo i polako se zajedno sa nama spustio na sigurnost sipara.

Strašno dobar osjećaj kada prođete takvo mjesto, kada pogledate u stijenu u kojoj se i ne vide obrisi staze, a znate da ste se tu spustili. Uspon i silazak po stijeni olakšan je klinovima i dijelom sajlama, ali kod silaska je problem zakopčati pojas na klin, jer onda to ostaje iznad Vas i ne možete se otkačiti.
Ostavljamo stijenu iza nas i uskoro ulazimo u šumski dio staze i spajamo se s stazom prema domu koju smo prošli dan ranije. Do Vršića stižemo u 14:00, znači 7 sati planinarenja / penjanja taj dan. I opet smo dobro ispod markiranih vremena. Na Vršiću gužva, civilizacija, a mi ponosno okrećemo glavu u smjeru Jalovca i zahvaljujemo se planini što nam je omogućila takav predivan vikend.

I više nećemo čekati ponovno godinu dana da se vratimo u Alpe, jer kao što kaže natpis na stijeni blizu Zavetišča: «hodi v planine, dokler je še čas, ker prišel bo čas, ko ne bo več čas, in kmalu bo ta čas», ili po naški «Idi u planine dok je još vrijeme, jer došlo bude vrijeme kada ne bude vremena i to začas».

D.K.

You may also like...