Ledenjački trening pod Grossglocknerom, 08-09.10.2016.

lt_2016_3Izlaskom na rub ledenjaka ostajem malo zatečen nedostatkom ikakvih tragova po istom. Zar nije već jedna skupina otišla ranije? Jesu li skrenuli nekim drugim putem? Ako i jesu, morati će se snaći, jer ja sam poprilično siguran da idem dobrim putem. Vidim dom na grebenu iznad mene, samo moram priječiti preko ledenjačkog jezika, prebaciti se pod greben i onda pronaći put kroz istočnu stijenu do Oberwalderhütte, povrh Pasterze ledenjaka.

Svježi snijeg od prethodne noći, kao i ovaj koji još uvijek pada ne olakšavaju navigaciju, ali osjećaj me dobro vodi i ubrzo stojim na platou na gotovo 3000m s domom u krupnom planu, leđima okrenut prema masivu Grossglocknera koji se skriva u oblaku. Ne vidim ga, ali znam da je tu. Dobro je opet biti u ovom susjedstvu! Kružim okolo i vidim da još nema nikog drugog. Prvi ostavljam tragove svojih stopa u svježem snijegu. Hmm, još uvijek mi je to malo čudno jer sam se popeo do ovdje za nešto manje od dva sata. Ljetna markacija kaže 2:30, ali ovo baš i nisu ljetni uvjeti. Pogledam nazad u dubinu i vidim razvučenu skupinu ljudi koja se gubi u magli i oblaku. Ne mogu ih točno izbrojati. Tek dvoje je u stijeni koju sam netom prošao. Marko i Pegi. OK, i ostali će nekako stići.

Danas nam je drugi dan ledenjačkog tečaja, ali zapravo prvi praktični. Večer prije sastali smo se u Koči na gozdu gdje smo protresli nešto teorije, a današnji i sutrašnji cilj nam je sve to isprobati u praksi, u manje-više kontroliranim uvjetima. Na tečaju nas je 12ero uz 3 instruktora (Vanja, Dugi i Bojan) i jednog domaćina zimske sobe. Jedan instruktor je nažalost bio spriječen pa smo se malo pobojali da će grupe biti prevelike, no zbog spleta okolnosti, tri sudionika su odlučili ne vježbati na ledenjaku, tako da je opet omjer instruktora i sudionika tečaja na kraju bio adekvatan. Društvo je bilo šaroliko od onih koji nikad nisu stali na dereze do onih koji znaju po što su došli ovdje, ali uglavnom svi dojmovi su pozitivni. Bilo je lijepo sresti i neke stare poznanike s velebitskih lutanja, a sigurno će nam se putevi još koji put ispreplesti.

Moj osobni cilj je bio ovim tečajem popuniti praznine i otkloniti sumnje koje sam imao vezano uz izradu sistema za podizanje unesrećenog iz ledenjačke pukotine, što sam na kraju i ostvario. Tu se moram zahvaliti instruktoru Bojanu koji mi je dao punu slobodu i mogućnost da samostalno uz objašnjavanje svojih postupaka odradim kompletnu proceduru i izvučem Pegija koji je veselo visio preko ruba ledenjačke pukotine. Takav pristup je odličan i vjerujem da donosi najbolje rezultate, barem što se mene tiče. Usput sam si potvrdio da je Reverso zbilja fantastična multifunkcionalna sprava i definitivno više nigdje ne idem bez njega. Čak se i Bojan uvjerio u isto pa mislim da će i njemu jedan završiti u osnovnoj opremi.

Uskoro su uloge bile zamijenjene pa sam i ja cupkao na rubu užeta usred špalte dok su Pegi i Marko imali veselje iščupati me van, a začas je i Marko imao priliku uživati u istome. Bili smo dobar tim pa smo svi uspjeli odraditi sve bitno.

S zalaskom sunca pala je i temperatura pa nije preostalo drugo doli vratiti se u dom, spremiti večeru, pregrmiti noć i dočekati jutro spremni za nastavak.

A jutro je bilo kao iz bajke. No dobro, ledene bajke. Vedro plavo nebo pročišćeno jakim sjevercem, svježi snijeg i okolni velikani činili su neopisivu kulisu nedjeljnog jutra. Idealno za pohod na neki od lokalnih tritisućnjaka.
Planirani uspon na Johannisberg otpada zbog prezahtjevnih uvjeta radi novog snijega pa umjesto toga krećemo na Mittlerer Bärenkopf do kojeg naša prva skupina dolazi za cca sat vremena.
Vjetar je nemilosrdan, ali vizure su fantastične u svim smjerovima. Ipak, pogled se najviše lijepio za masiv Grossglocknera po kojem smo prošli prije mjesec i pol dana. Najviša točka Austrije zbilja fascinantno izgleda odavde, premda smo samo kojih 400tinjak m niže. Uslijed statike na vrhu hladnoća polako prebire kroz slojeve izolacije pa se nakon kratkog guštanja opet lagano vraćamo nazad u dom gdje se većina opremila za spust da bismo krenuli s daljnjim vježbama na povratku.

Planirano samozaustavljanje cepinom nismo mogli odraditi jer uvjeti na padinama nisu bili adekvatni. Gore svježi snijeg, a ispod tvrdi, gotovo kameni led nisu dali dobru sigurnosnu marginu onima koji se ne bi uspjeli zaustaviti u prvih par metara, pa instruktori ispravno nisu željeli nepotrebno riskirati.
Zbog toga radimo sidrište u ledu i absajlamo 50ak metara najkritičnijeg dijela padine da bi se navezali u ledenjačke naveze i krenuli nazad prema parkingu, do kojeg uspješno stižemo, naravno – u rekordnom vremenu.

Dojma sam da je svakako vrijedilo odvojiti truda, vremena i nešto novaca te pohoditi ovakav tečaj. Ipak, smatram da takvo što ima smisla samo ako se osoba aktivno bavi planinarenjem po visokogorju i ako ima potrebno predznanje da bi mogla adekvatno popratiti cjeline na tečaju. Na taj način se može pokriti veći dio materije i svi sudionici dobe više korisnih informacija od instruktora koji se zbilja potrude i na čemu im još jednom zahvaljujem.
Na kraju, sve će to značiti samo ako svaki pojedinac da svoj maksimum, ne samo tijekom tečaja već i naknadno vježbajući i ponavljajući stečena znanja i vještine, kako bi suvereno vladao istima kada se za njima javi potreba. Realno, u visokogorju, to nikad nije pitanje da li će, nego kada će i to treba prihvatiti kao činjenicu. A u kritičnim situacijama izgovori ne vrijede. Vrijedi samo znanje i ispravna primjena istog…

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *