21. Božićni Velebit – Velika kosa (1622m) 27.-29.12.2024.
Napokon sam i ja dovoljno odrastao da mogu aktivno početi aktivno planinariti s Mambama. Jedva sam čekao da krenemo, gojzerice su bile izglancane, krplje koje sam dobio pod bor već stegnute na ruksak i još su samo preostala 2 dana prekomjernog blagdanskog jela. I nakon ta 2 dana napokon sjedamo u kombi, svi s po 3 kile više spremni da krenemo do Šumarske kuće u Krasnom.
Na vremenskoj prognozi su rekli da je tamo poprilično puno snijega pa nismo ni znali ako ćemo doći do Krasnog, no na sreću je ralica već počistila cestu. U Krasnom smo još stali na kratku okrijepu prije odlaska u šumarsku kuću i nisam se mogao prestati diviti količini snijega. Zapadalo ga je barem metar pa sam znao da ćemo sigurno i hodati u krpljama. U šumarskoj kući smo se fino najeli sarme koju je Cvajta donio te sam nakon kratkog druženja pošao na spavanje u jako toplu sobu jer sam znao da me sutra čeka jako zahtjevan dan. Ostatak ekipe se još ostao podružiti, ipak su to godine iskustva.
Slijedeće jutro smo se najeli narezaka i kobasa, obukli se u zimsku opremu i krenuli s kombijem iz tople kuće na mjesto polaska. Napokon smo našli mjesto za ostaviti kombi i krećemo u šumu. Odmah nas je na početku staze dočekalo malo više od metra snijega i svi stavljamo krplje. Za mene je to bilo genijalno otkriće, hodam po tako dubokom snijegu, a uopće ne propadam. Tommy je preuzeo vodstvo nad šesteročlanom skupinom i krenuli smo s peglanjem u brijeg. Ostatak ekipe bili smo boronoša Cvajta, Pegi, Čvrglin, Frenki F4 i jedan od mlađih članova Jakov.
Kroz narednih 6 sati hodali smo većinom kroz šumu pa nije bilo previše lijepih pogleda. Uglavnom smo viđali tragove vukova koji su prolazili i zatrpane table s zanimljivostima u snijegu. Vrijeme smo ubijali pjevajući, bar na ne pre strmim dijelovima gdje smo mogli doći do zraka. Napokon izlazimo iz šume te nam se otvara prekrasan pogled na Jadransko more te čak vidimo i naše noćište – Planinarski dom Zavižan. Kod planinarskog doma je zbog vjetra bilo puno manje snijega za razliku od kojih 120cm u šumi. Nakon zadnjeg uspona napokon stižemo u dom, pozdravljamo se s domarom i dogovaramo gdje ćemo okitit bor.
Zbog bolnih noga odlučujemo najbliži vrh – Velika kosa. Skidamo krplje, stavljamo dereze i krećemo na završni uspon. Nakon nekih dvadesetak minuta stižemo na vrh, polažemo i kitimo bor te slavimo pjesmom. Nakon pjesme i uživanja u pogledu vraćamo se u dom. Nakon brze okrijepe ponovno odlazimo na Vučjak, vrh točno iznad planinarskog doma kako bi gledali zalazak Sunca iza Apenina. Nakon zalaska smo malo kartali i još nešto pojeli te umorni odlazimo spavati. Sad sam napokon shvatio zašto se tata uvijek žalio na hrkanje, probudio sam se više puta u noći zbog toga.
I tako nenaspavani krećemo natrag do kombija i natrag kući. U dol smo stvarno jurili pa nismo previše toga novog uočili osim bagera koji već zadnjih nekoliko dana čisti cestu do Zavižana. Na zadnja 2 kilometra smo vidjeli puno novonastalih medvjeđih tragova što me malo prepalo, no vjerojatno se oni više boje nas nego mi njih. Zbog svih tih tragova se staza vjerojatno i zove Staza zviri. Nakon samo 2 sata spuštanja izlazimo iz šume, skidamo krplje i dvadesetak minuta hodamo do kombija. Ubrzo se sretni vraćamo kući te uspješno završavamo još jedan tradicionalni Božićni Velebit.
Jakov Krbot
KLIKNI ZA OTVARANJE FOTO GALERIJE
