Begunjski vrh, kroz Plemenice, 18.08.2017.

Prvim dodirom ruke sa stijenom disanje se skroz umirilo, zjenice su se lagano suzile, a deltoideusi napeli baš koliko treba da otkinu impuls potreban za prelazak prvog segmenta skoro vertikalne barijere ispred mene. osjećaj je bio dobar! Odmah sam osjetio povezanost sa Stijenom i energija je odjednom bila neiscrpna. Nedostajalo mi je to, priznajem.

Protekli mjeseci nisu mi išli na ruku što se tiče planinarenja. Jednostavno je bilo nužno posložiti neke druge životne stvari, no tješila me pomisao da planine ne bježe nikud. Tu su. čekaju. One imaju vremena i puštaju nas da i mi prona?emo vrijeme za sebe uz njih. U cijeloj priči oko visoke entropije u svemu i svuda oko nas – bijeg u Planinu mi uvijek vrati stvari u balans, barem na kratko… Ni ovaj put nije bilo iznimke.

Iako sam priželjkivao ljetne vrućine ublažiti kakvom visokom ledenja?kom turom, zadnjeg tjedna godišnjeg odmora prognoza nije bila naklonjena posje?ivanju ledenog visokogorja. srećom, pronašao sam odličnu alternativu u susjednim Julijskim Alpama i osmislio jedan krasan kružni uspon na Begunjski vrh. Podijelio sam zamisao s Pegijem i jedino je još trebalo definirati to?no vrijeme polaska idućeg dana. Jednostavno, zar ne?! Šteta samo što nas nije moglo i?i više ovog puta… Ruta je kao stvorena za trening i stjecanje dodatnog iskustva u suhoj stijeni.

Begunjski vrh sa svojih 2461m se nalazi u središtu najviših vrhova Julijskih Alpi. S vrha se pruža krasan pogled na Triglav, Rž, Rjavinu, Cmir, a na drugoj strani doline Vrata lijepo se vide Škrlatica, Dolkova Špica, Stenar i Bovški Gamsovec. odlično mjesto za meditaciju. Provjereno i potvr?eno…

Postoji nekoliko manje više standardnih varijanti pristupa na Begunjski vrh, no malo tko se odlučuje na opciju kojom smo se mi proveli tog sunčanog kolovoskog petka. Put nas je vodio od Aljaževog doma iz doline Vrata, do prijevoja Luknja gdje smo skrenuli na Bambergovu pot ?ez Plemenice i priječili sjevernu Triglavsku stijenu da bismo se popeli na sam vrh Slovenije pa se spustili na Kredaricu i od tamo preko Rži do doma Valentina StAnića odakle nas je još pola sata dijelilo do krajnjeg cilja tog dana. Luštno – rekli su nam slovenski kolege. I bilo je!

Na triglavskoj promenadi se nismo dugo zadržavali, samo smo prošli uz masu ljudi, turista i tek pokojeg planinara, tražeći svoj zen na manje eksponiranim kotama. Na Rži smo sreli mladog kozoroga i gledali smo se Oči u Oči na maloj polici prije nego je momak elegantno odskakutao do litice da pobrsti rijetke izdanke trave na preko 2500mnv. Na putu do Begunjskog vrha susreli smo vrijedne markaciste kojima smo zahvalili na trudu jer njihov angažman čini korak u negostoljubivom alpskom okružju znatno sigurnijim.

uživajući u miru i spokoju usamljenog vrha pogledom smo zaokružili prohodanu rutu i s tog mjesta se takvo što Činilo gotovo nadrealno, a opet potpuno ispunjavaju?e.

Gledaju?i lokalne velikane pred zalazak sunca, u glavi sam već slagao neke nove kružne rute za neke nove prilike.
Nedostajale su mi Alpe. Sa zadnjim zrakama zalaze?eg sunca na mome licu, pomiješanih sa vjetrom koji je najavljivao sutrašnju promjenu vremena, čak mi se na trenutak učinilo da sam i ja nedostajao njima…

Berg heil!
T!

[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6456820763038074289]