Stol – Karavanke, 27.08.2017.

Što zbog iznimne kulise vršnog dijela Karavanki, upotpunjene vizurama KSA lanca s jedne i Julijskog s druge strane, što zbog vrhunske ekipe u čijem sam društvu imao čast i zadovoljstvo provesti dobar dio dana, ali nedvojbeno zbog svega toga zajedno – vjerujem da je prošla nedjelja ostavila dubok trag u svim sudionicima ove alpske avanture. Posebno me veseli da su pozitivni dojmovi ostali utisnuti u dva mlada, vatrena, lavlja srca i iskreno se nadam da ću još ponekad imati prilike svoj Put dijeliti sa njima…

Frenk i Đorđe – prave ste Mambe i ponosim se vama minimalno koliko i vaši roditelji, što se jasno vidjelo u svakom trenutku, a posebno u onim meditativnim minutama na južnoj padini vršne stijene Stola. Napravili ste prve velike korake u sasvim novom svijetu moćne Planine. Nadam se da ćete joj se vraćati, diviti joj se, otkrivati ju, uživati u njoj! Biti ponizni u njoj. Paziti na nju kako bi i ona pazila na vas. Još više učiti o ispravnim načinima svega što Planina zahtijeva – ophođenja s ljudima, opremom, vremenom, samim sobom…, a sve s ciljem da budete još bolji, kvalitetniji i sposobniji samostalno donositi odluke na kojima će se bazirati mnoge buduće avanture i uspomene. Neka ovi vaši zapisi budu tek prvi u nizu knjige bez kraja…

Berg heil! T!

_______________________________________________

27.8., tjedan dana prije početka nastave… Osjećaj je grozan. Još samo tjedan dana…

Postavljam si pitanje: “Kako provesti ovih tjedan dana, a da budem zadovoljan, ispunjen i ono meni najvažnije, pun energije i motivacije?” – Mislim da sam dobio više nego savršen odgovor na to pitanje. – Samo pogledi s autoputa bili su dovoljni da bi se taj odgovor potvrdio.

Po prvi puta u životu ušao sam u carstvo Alpi.
Osjećao sam se vrlo sitno u okružju tih gigantskih divova. Sa svoje desne strane, pogled su mi privukle Kamniško Savinjske Alpe. Do njih me zovu Karavanke, a kad pogledam u daljinu naježim se od ljepote Julijaca i njihovog dominantnog čuvara, vrha Slovenije, Triglava.
Naš današnji cilj bio je Stol, najviši vrh Karavanki.

Ulaskom u šumu pogledi se polako gube, no ne zadugo.
Cesta nas vodi do Valvarsojevog doma, odakle počinje moj prvi alpski uspon.
U društvu svog brata, roditelja, Tomija i njegove bolje polovice Ivane, krećemo prema našem cilju.

Put me oduševio.
Često bi zastao i uživao u svojem okružju, u svježini alpskog zraka.
Bez obzira na vrućinu, rashlađivao bi nas lagani povjetarac koji je često mijenjao smjer.
Stižemo do doma podno Stola odakle se pruža gotovo savršen pogled na susjedne vrhove.
Bilo je čarobno.

Tad sam prvi puta gledao svijet oko sebe sa alpske perspektive i tog trena sam prvi puta u svojem životu stajao iznad 2000 m nadmorske visine.
Osjećaj je bio neopisiv. Nisam se mogao prestati diviti toj ljepoti.

Nakon ručka u domu, uputili smo se prema Stolu, našem cilju.
Kročivši na taj vrh, doživljaj u meni još je više podivljao.
Otvorio mi se pogled na Austriju i sjevernu stranu Stola koja je daleko drukčija od druge. Začuo sam bratov glas koji je govorio: “Too, uspjeli smo!”.
Sljedeći je stigao naš dragi father (F3) koji nas je zagrlio i ponosno nam rekao: “Bravo sinovi!”.
Bio je to naš prvi dvijetisućnjak.

Sve ono što sam gledao samo na slikama, nalazilo se preda mnom.
Legao sam na rub litice i uživao u trenutku.
Bio sam oduševljen!

Dodatnu zabavu pružile su nam ptice koje su se skupljale oko nas i nestrpljivo čekale da dobiju nešto za jelo.

Nakon uživanja na vrhu, Tomi je raširio krila svoje ptice Scirocca i uključio se u nebeski ples.
Nažalost i mi smo trebali krenuti prema dnu, ali po kamenjaru.
Noge su nas same od sebe vukle prema dolje.

Ljepota sa vrha počela je nestajati, a naša koljena vrištati.
Ponovo smo ušli u divlju šumu u kojoj se čuo samo pjev ptica i poneki šum sitnih gušterčića.
To je bilo to.

Ne znam što reći osim veliko hvala organizatorima ovog izleta i hvala Planini što mi je pružala takvo iskustvo.
Čvrsto se nadam da je ovo bio tek ulazak u moja daljnja alpska istraživanja.

F4

_______________________________________________________

Moj prvi dvijetisućnjak?!
Woow…!!!
Jel’ to stvarno ili samo san… Ali opet sjetim se – bil sam gore, ispenjal sam to…

Moje želje i ljubav prema Alpama postale su stvarnost. Ti osjećaji kad sam napokon koračal na području Alpi vraćaju se i opet me vuku gore, opet me zovu natrag.

Očekivanja nisu bila visoka jer sam htel da me taj pogled i tišina očaraju i iznenade, ali to je bilo puno više od toga.

Oduševljen sam, ali toga oduševljenja ne bi bilo i taj izlet ne bi imal taj čar da tu nije bilo na prvom mjestu mojeg tate, brata, legende Tomija, a naravno i moje mame i Ivane… bez vas to ne bi bilo to.

Nadam se da budu svake moje sljedeće Alpe također tak pune te pozitivne energije, ali ovo su moje prve Alpe i mislim da mi budu one ostale u najljepšem sjećanju i da mi budu uvijek dale nadu za daljnje izazove.

Očekujem da ubuduće organiziramo puno više takvih predivnih izleta.
Mambe hvala vam na tom prekrasnom danu!

LP.
Jurica (Đorđe)

[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6461450549146335729]