Velebit 26.-27.08.2017.

Veliki Kozjak (1629 m), Kraja?ev kuk (1659 m) i Ze?jak (1622 m)

Posljednjih dana pratim vijesti oko požara i nažalost situacija nije dobra… Gori diljem gora i planina lijepe naše. Nekako se pribojavam da ?emo trebati mijenjati plan ili ?ak odgoditi odlazak na podru?je sjevernog dijela Velebita. Tek nakon telefonskog poziva i razgovora sa dežurnim planinarom na PK Alan usu?ujem se re?i… momci, možemo krenuti…

Ve?ina stvari je bila pripremljena ve? nekoliko dana prije… a ekipa za poželjeti.. moj David i moj kum Mitch. To su ti momci željni akcije i baš zato ih zasigurno o?ekuju još mnoge sli?ne avanture.

Stižemo na Alan. Brojna vatrogasna vozila jurcaju ovim ina?e mirnim predjelom. Iscrpljena lica i ?a?om zaprljane uniforme gasitelja govore dovoljno o ozbiljnosti situacije na terenu. Miris paleži ve? nam je nekoliko puta nadražio nosnice, a pogled preko Buljme i može se uo?iti tanak, ali gusti oblak dima. Ehh, de?ki to je stvarno blizu. Taman kad smo se malo pribrali, malo povrh tog dima pojavljuje se kanader i ispušta zna?ajnu koli?inu vode. Kasnije tijekom ve?eri, saznali smo da je ve?i dio požara pod nadzorom i da se glavni dio nalazi prema jugu, odnosno na podru?ju središnjeg dijela Velebita, tako da je naša planirana ruta za sutra izvediva i da nema dodatne opasnosti.

Nakon dobro prospavane no?i (kona?no nije bilo hrkanja… hehe) i laganog doru?ka spremamo ruksake i idemo u šetnjicu od nekoliko sati… Nekoliko sati mira i slobode. Nekoliko sati opuštanja i uživanja u prirodi. Uh, koliko je to nedostajalo. Vidim David isto uživa. Ne želim mu previše kvariti njegov pogled na ovakve izlete, ali ipak povremeno gorim od želje i moram ga upitati kako je, kako mu se ?ini sve oko njega…. Naravno, odgovor je uvijek pozitivan i drago mi je zbog toga. Vidim da mu ispo?etka malo možda nedostaje netko njegovog uzrasta, ali de?ko se brzo uklopio u pjesmo-recitiraju?e gluposti koje smo nadalje izgovarali…

Veliki Kozjak. Slikoviti vrh ili vrh za slikanje, svejedno. Sigurna ruka našeg najboljeg fotografa iskoristila je trenutke za povijest. Sve je zabilježeno na digitalnom zapisu i preneseno ?e biti na papir, print-foliju ili kaj ve?. Ali zabilježeno je i u našim mislima i u srcima.. i svaki put ?emo se sje?ati tih slika (…naravno sve do posjete onog gospodi?i?a Alzhia… hehe).

Polje na Velikom Lubenovcu. Zastajemo, odmaramo i dišemo punim plu?ima. Hajdu?ki i Rožanski kukovi jednostavno nas prizivaju iz ove krške udoline. Zamišljam kako su ti isti stjenoviti vrhovi nekad prizivali pastire. Kako su o njima pri?ane mnoge pri?e… Pa idemo onda… Idemo ovaj put barem na jedan od tih kukova…

Prilaz prema vrhu Kraja?evog kuka otvara sasvim nove poglede i sasvim nove dimenzije ove riznice prirodnih ljepota. Visoke kamene gromade i strmoglave jame, te neobi?no carstvo krša sasvim o?aravaju. Tu se pronalazim i takva mjesta obožavam.

U predve?erje uživamo leže?i na travnatom proplanku Buljme gledaju?i promjenu boja one magi?ne lopte na horizontu. Lica su nam radosna, a duša ispunjena… Zbog toga ?ovjek i treba ovakve avanture!

C.

P.S. Nikad ne?emo zaboraviti ni varivo od povr?a …

[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,6462254858444099441]