Triglav (2864 m)

Image

 


Napokon je došao red da Mambe osvoje slovenski nacionalni ponos, tj. najviši vrh njihovih Alpi – Triglav. Same pripreme za izlet trajale su samo dva dana i sastojale su se od jednog brzinskog uspona na Ivančicu i logističkog dijela priprema koji je obuhvaćao organizaciju puta, smještaja i prehrane. Na put su napokon krenuli Toomy, Marko, Siniša i moja malenkost.


 

Na put se kreće u subotu, 14.07.2007. u pet sati ujutro, šofer je Marko. Sve prolazi dobro dok ne dolazimo do austrijske granice, tj. do tunela Karavanki, kaj buš – promašili izlaz jer kopilot nije pazil. Ipak se uspijemo okrenuti i pronaći put za Mojstranu i dalje za dolinu Vrata.

 

Zadnjih deset kilometara je makadam kojeg Clio savladava bez problema. Parking je kod Aljaževog doma na 1015 m. Moram reći da je ovo sjeverna strana Triglava s koje na vrh vode dvije staze osigurane klinovima, sajlama i drugim metalnim pomagalima i koje se ne preporučuju planinarima početnicima.

 

Na vrh krećemo u 09 : 45 i za uspon odabiremo Tominšekov put koji kao slovi za težu stazu. Sama staza je na početku prilično zamorna i u velikom usponu kroz šumu znojeći se gubimo svu kremu za zaštitu od sunca, te dolazimo na po konfiguraciji terena drugi dio staze. Ovdje nas čekaju kamene litice u koje je uklesana staza, ne baš široka i osigurana sajlama i klinovima. Uspinjući se stazom susrećemo brojne planinare koji za ovo penjanje koriste i osiguranje u vidu pojaseva i kaciga.

 

Zanimljiv je susret s planinarkom koja se lagano koči od straha i ne može nastaviti, dok ju dečko čeka nekih 20 metara dalje. Čovjek je valjda već odustao od nagovaranja i bodrenja. Ovaj primjer je samo jedna opomenica da nisu svi izleti baš za svakoga. I nije da ovdje pod svakoga mislim na žene i djevojke, nego i na pojedine muže.

 

Ništa, ostavljamo mi te planinare i lupamo svoj tempo. Zanimljiv je komentar Siniše kad kaže da čim vidi ove s kacigama ispred nas zna da su spori i da ih budemo morali zaobilaziti. E sad i ovom bi se moglo raspravljati, ne? Spori – sigurni, a mi brzi i ? sigurni. Na ovom dijelu staze nas viseći na sajlama zabavlja još i Toomijev mobitel koji neprestano zvoni i zvoni. Mira ni u planini na 2000 metara.

 

Nakon pet sati penjanja, kad nas lagano počinju loviti grčevi i boljeti gležnjevi dolazimo do planinarskog doma na Kredarici (2515 m), gdje se prvo osvježavamo Zlatorogom i krijepimo toplim ručkom. Cijene nisu baš male, pivo je 3 eur – a, grah ričet 4,5 eur –a, dok noćenje u sobi plaćamo nekih 17,5 eur – a. U domu na najvišoj nadmorskoj visini u Sloveniji može noćiti čak 300 planinara i to u sobama i u skupnoj spavaoni.

 

Nakon okrijepe i odmora od nekih sat vremena krećemo osvojiti najviši vrh Slovenije. Uspon traje sat vremena, a staza vodi preko grebena širokog na mjestima i manje od pola metra, ispod kojeg su provalije od nekoliko stotinjak metara. 95 % ove staze je osigurano klinovima i sajlama, a velik problem predstavlja mimoilaženje s planinarima koji se spuštaju s vrha. Tako npr. ostajem stajati na dva klina i prilijepljen za stijenu nekih 20 minuta, dok se nije spustila grupica slovenskih planinara. I zbog tog razloga do vrha nam je trebalo sat i pol,

 

Na vrhu kod Aljaževog stupa slijedi fotkanje i ispijanje piva (u ovom slučaju zbog teškog spusta dijelimo jednu pivu na nas četvero). Mada je magla pogled seže dosta daleko (ili je Slovenija stvarno tak mala), tako da s jedne strane vidimo Učku, a s druge se u daljini i magli nazire naš slijedeći veliki cilj – Grossglockner (3797m) – najviši vrh Austrije.

 

Slijedi na kraju uspješan silazak do doma na Kredarici, još pokoje pivo i pravac krevet.

 

Nedjeljni spust preko Praga trajao je nekih 3 ½ h do auta, slijedi presvlačenje i pravac pranje na Bledu. Jezero nas stvarno nije impresioniralo i nakon kratkog kupanja slijedi povratak u Hrvatsku. Sve u svemu ovo je bila još jedna predivna avantura, s dobrom klapom, mada ostaje žalost zbog još nekih koji su trebali biti s nama, ali su bili spriječeni. 

 

D.K.

 

You may also like...