Novi Marof – Vukovar, 03 – 06. lipnja G.G. 2010.
Koliko god bile velike suprotnosti među ljudima, one su u stvari ipak nešto sporedno. Ono što nas dijeli, u usporedbi s onim što nas združuje, bezgrani?no je sitno.
Združilo se tako 12 prijatelja u jednom dobrom vremenu i zadali su sebi jasan cilj. Da bi isti mogli ostvariti trebalo je proći duga?ak i težak put… barem se tako možda činilo…
Ipak, i tada je mali broj ljudi imao smjelosti ponosno stajati pred svim nevoljama. Svojom su hrabrošću gromovito ošinuli daleko snažniju zvijer, a plašljivcima pokazali mjesto u kutu za povla?enje podvijena repa. Nije ih čak omela ni vrela kiša, nije ih slomio ni orkanski vjetar, ali nažalost potisnula ih je samo?a. Predugo su ostali sami…
Danas, kada kod mnogih već sve polako prelazi u tišinu zaborava, u nekima ne blijede sje?anja i nikako ne prestaju nemiri u srcima. Ima još ljudi koji pokušavaju pojmiti strašnu tragediju, ljudi koji će se pokloniti nevinim žrtvama, ljudi koji će suspregnuti suze i zapaliti svije?u.
Danas, kada sunce malo druga?ije sja i kada je nebo vedrije boje, združilo se 12 prijatelja i pošli su na put…
još za život ima nade, nismo sami na tom svijetu.
Dunav stari tiho te?e kraj obala Heroja grada,
uspomene dušu lije?e i još su nam srca mlada.
Možda je najbolje da krenem od samih priprema, kad se ?ulo u pozadini, joj, ja ne znam dal budem mogel odkla?iti… pa meni pucaju špice… ma ljudi moji, sve su to bili ?orci!!! Sva desetorica su odvalili ovu relaciju sa biciklima ko od šale! I jedino kaj imam za reći je: -Svaka čast!! Moj naklon do poda, jer, nije mi ?udno za de?ke za koje znam da treniraju skoro svakodnevno, ali za npr. Frenkija, koji je kroz tjedan u kamionu, lišen bicikla i nekih fizi?kih napora, ma, stari, tebi treba neku posebnu medalju isklesati, poznavaju?i život na cesti…
A Igor i moja malenkost? Pa kaj da vam velim, logisti?ari, sa dva kombija napunjena šatorima i rezervnim biciklima, te potrepštinama neophodnima za ovakvu avanturu. Malo smo bili spori na nekim dijelovima (vjerovali ili ne, ali biciklisti?ka divizija je na nekim dijelovima nas čekala, ha ha) ali najveća nagrada nam je bila kad smo vidjeli vesela lica naših prijatelja, kad su ugledali gablec i gemište, jer ipak, na neki način smo se morali iskupiti za kašnjenje… 
Moram spomenuti preno?išta, svako na svoj način predivno; Prvo Križnica kod Pitoma?e, kamp do kojega smo došli skelom, i od kojega je drugi dan počela jaka kiša za koju ne znam ni do kud nas je pratila, ali je zato nagrada stigla na kraju dana, kad su nam gostoljubivi domaćini ustupili prostorije kajak kluba Belišće. A isto tako i posljednji kamp u Aljmašu, pored Dunava, di su još dečki smogli snage i za partiju nogometa…
Bil bi grijeh ne spomenuti našeg glavnog kuhara Mareka i njegove delicije svaki dan, a vidi se da i potomak pomalo naginje na njegovu stranu. De?ko priprema roštilj u pola 5 ujutro za sve nas, a dan prije je prošel na biciklu 150 km… Magic family…
Vukovar! -Posebna priča, uvijek bila i bude.
Preporuka svakome tko ima priliku da posjeti ovaj grad, i da svojim o?ima vidi ostatke jednog tamnog doba naše povijesti, nikad zaboravljene, te da svojim osjetilima osjeti tu bol i patnju, makar i u minimalnim količinama.
Trpinjska cesta, vodotoranj, memorijalno groblje branitelja, spomen-dom Ov?ara, ulaskom u kojeg zaboravljate sve nezgode i nedaće, srce vam steže neki obru?, i suza bude u oku kad vidite sve one slike na zidu. Slike ljudi kojima je u spomen ovaj dom podignut, a na podu ispod stakla ostaci njihovih osobnih i identifikacijskih stvari… Spomen-dom za posebne ljude…
Kak sam napisal na po?etku, nema mogućnosti da sve stane u ovaj tekst, mogu se samo pohvaliti da sam provel 4 dana sa posebnim ljudima, na posebnim mjestima, i svima od srca hvala na svakom trenu provedenih sa vama…
Pozdrav svim Mambama!
I prije samog polaska kad sam ženi obznanio tu nelogi?nu odluku da idem za Vukovar u meni je već bjesnio uragan ponosa, mješavina ne?eg strahovito snažnog, ne znam, teško je opisati. Nešto u meni se prelomilo, nešto što je uvijek dio mene, nešto iz onih ratnih dana, nešto što većinom ?u?i zakopano u duši a javlja se stalno tijekom ljetnih sparnih noći svake godine u kirurški precizno isto vrijeme. Pogled na moje predivne an?ele raspiruje te duhove minulih dana no ponekad su ja?i, ponekad su divlji i neobuzdani, ponekad traže odricanje…
Dok smo mokri, promrzli i smrknuti sjedili u jednoj lokalnoj birtiji ljudi su nas gledali u ?udu. Svi osim jednog… sa ponosnim pogledom na granici suza izustio je: Svaka čast dečki… Počastio nas je pićem i odjurio u nepoznato I nije trebao reći da je Hrvatski branitelj, jednostavno se osjetilo u zraku. Nakon toga kiša nas je prala još žeš?e no nismo više marili za nju. Kalkulacije su ostale negdje duboko zatrpane hrpom entuzijazma i volje lišene svake logike. Pojam ionako nije bio referenca preživljavanja na mjestu kojem idemo.
Znak. Znak grada. Crna slova na žutoj reflektiraju?oj tabli. Automobili ulaze. Izlaze. Pitam se možda, pitam se razumljivo. Ima li pravde? Je li uistinu zadovoljena? Da li u automobilu koji prolazi postoji još netko? Netko tko je kriv. Više, manje, nije bitno. Ima li krvi, krvi naših nedužnih, krvi na njegovim rukama. Nisam sretan. Težina spoznaje suživota sa vragom trga moje uporište, spušta me do dna, vriječa moje dostojanstvo, skida me i bi?uje, gubim razum. Crna slova na žutoj reflektiraju?oj tabli. Znak grada… Grad znakova…
Nikad nisam volio biste, kipove i poprsja. Nema u njima ni?eg životnog, nema u njima ni?eg stvarnog. Umjetni?ka impresija fascinirana životnim djelom čovjeka. No, pored ove, u sjeni ?eli?ne grdosije, pustio sam suzu. I nije me bilo briga, nije me bilo sram. čovjek i tenk. Turbo vod. Groblje tenkova. Trpinjska cesta. Zamišljam nezamislivo. Zamišljam da stojim ispred upaljene osamdeset?etvorke. Ježim se, osjećam strah. Metalni odraz poprima ljudski oblik. Ispred nas stoji čovjek. General. Njegov pogled umiruje. Strah nestaje. .
Ako vas nove fasade i uspiju na tren zavarati o ne tako davnom krvavom ?etni?kom pohodu na nevini grad, nevine ljude, slika nekadašnjeg vodotornja ubrzo vas osvijesti o pojmu i zna?enju mjesta gdje se nalazite. U njegovom podnožju pogledajte uvis. Toranj pla?e. Tisu?e kapi vode pada na vas. Nesvjesno zamišljam krhotine betona koje su padale uslijed udara projektila. Opet tuga. Auti niže na ulici i dalje prolaze. Nedjelja ujutro.
Bijeli križevi. Stotine njih. Prkos. Mladost. Ljubav. Borba. Domovina. Stotine grobova. Na svakom spomeniku Hrvatski branitelj. Blago Zadro, Robert Zadro, Marko Babi?…stotine njih. Poželiš ih sve vidjeti, svakom se zahvaliti, svakom se pomoliti. Pitam se da li smo zavrijedili, opravdali tolike žrtve Mi koji uživamo blagodati ako ništa drugo a ono najvrjednijeg blaga a to je sloboda. Ne misliš o tome sada kad imaš sve, život, familiju, sreću… Oni nisu imali izbora. Stvarali su slobodu. Slobodu za Nas… Da li smo svjesni veličine njihova davanja?
Rat je, nažalost,prokleta pojava. Iskreno govoreči, rat je neminovna stvar. Demonska igra zavedenih beski?menjaka žednih krvi. Želio bih i volio, opisati da je ovdje bio rat. Stvarno bih to želio. Ali termin rat podrazumijeva poštivanje nekih konvencija. Npr. ženevskih konvencija. Nije ovo bio rat. Ne vjerujete? Pitajte onih preko dvjesto duša, mu?ki ubijenih ranjenika poslije pada Vukovara. Bio je to genocid. Lucidan odgovor pomra?enih umova željnih osvete nakon tolikih neopravdanih ljudskih gubitaka. Ubijanje, krv i tama. Istrebljenje a ne rat..
Ovo za nas nije bila samo puka avantura i namjerno sam izostavio same događaje vezane za vožnju koje ?e, siguran sam, netko puno bolje opisati od moje malenkosti. Zahvaljujem Dariu, Tomiju, Cvajti, G.V.u, Marku, Ljubiju, Mareku, Štefu, Tomeku, Igoru i Hrkiju (zadnjem logisti?kom dvojcu na rođendanskoj torti u Aljmašu) na radosti i sreći kojom su me ispunili na ovoj biciklisti?koj vožnji života. dečki , Hvala…
I na kraju posebna zahvala svim Hrvatskim braniteljima ?ije nesebi?no davanje svojeg života mora svima nama biti velika moralna obaveza da i našoj djeci prenesemo poruku, poruku koja ne smije biti prigušena zapadnja?kim, anglosaksonskim načinom brisanja pam?enja davanjem materijalnog u zamjenu za šutnju, isto?nja?kim izjedna?avanjem žrtve i agresora, poruku ?istu i jasnu, i od Boga i od ljudi, a to je: NE ZABORAVIMO… NE ZABORAVIMO VUKOVAR… NE ZABORAVIMO HEROJE.
ja sam nažalost (ili na sreću) morao ovaj vikend raditi pa se nisam stigao javiti sa osvrtom na Vukovar.
U zadnje vrijeme mi baš ne ide od ruke da puno pričam i pišem, ne znam, valjda je to zbog godina.
Uostalom neka djela pričaju. Ionako je sve rečeno… (MISLIM OP?ENITO O ŽIVOTU – NAŽALOST, PONEKAD I ISKRIVLJENO)
Vukovar??? Meni možda najdraža avantura u životu, još se dojmovi nisu slegli.
Ja ću se samo vratiti na moje po?etke u Chrnim Mambama. Tada sam napisao:
TKO SIJE IDEJU, ŽANJE AKCIJU
TKO SIJE AKCIJU, ŽANJE SUDBINU…
SUDBINA MI JE BITI član ČrnIH MAMBI
I JA SAM NA TO JAKO PONOSAN I SRETAN…
Hvala Chrne Mambe
Sad nakon što sam pričekao nekoliko prvih članaka mogu i ja dodati svoj osvrt. Pošto je Toomy detaljno opisao sam tijek okretanja pedali, moj opis biti će nešto drugačiji.
Taj četvrtak na blagdan Tijelova skupila se ekipa 12- orice Mambi koji su prvo uz blagoslov obitelji, a nakon toga i patera Ante krenuli na jedan put koji je vjerojatno svaki od nas doživio na svoj način.
I taj način je nemoguće opisati, to je jednostavno neki osjećaj koji vam se javi duboko u želucu i prožme vam cijelo tijelo. Mozak u tome nastupa posljednji jer razum teško može objasniti strahote koje je pretrpio Vukovar i njegovi branitelji. A branitelji su bili i djeca i bolni?ari i svi koji su u tim teškim trenucima pred sam pad Vukovara jednostavno bili u njemu.
Kad prođeš sva ta mjesta strahote jednostavno se upitaš kako je moguće da na takvom mjestu Sunce još ima snage da iza?e i zasja, kako li je moguće da su ta ravna i plodna polja prije 18 godina bila natopljena krvlju i prekrivena mrtvim tijelima heroja. I nemoguće je pojmiti svu tu strahotu koja se tamo dogodila.
Nakon svega mogu reći da je moje poštovanje prema Vukovaru i njegovim herojima naraslo i obuzelo me cijelog.
I drago mi je da sam u Vukovar ušao s 11 prijatelja i da sam na putu do Vukovara mogao vidjeti jedno veliko predivno i za mene nedoživljeno područje Lijepe Naše.
I zato ?estitam svim Mambama
I zato NE ZABORAVIMO!
Po?ite sada,
al’ po?ite šutke!
Znajte, da oni i za vas su pali…
(Fran Mažurani?)
Glavom se isprepli?u svakojake misli: je li u ruksaku sve što mi treba…, prognoza nije baš na našoj strani…, što ako mi iznenada opet „zašteka“ vrat…, kako će se ponašati moje izmu?eno reumati?no koljeno…???
Lagana nervoza prije starta nestala je čim smo prevalili prve kilometre. Vožnja te?e u uobičajenoj opuštenoj atmosferi kakva je i inače karakteristi?na za Črne mambe.
Razgovor s partnerom koji vozi uz tebe na pojedinim dionicama puta otkriva nove spoznaje o njemu ( i obrnuto), komentiramo život kojeg vidimo, osjećamo, naslučujemo oko sebe u ovoj prekrasnoj Slavoniji – toliko bogatoj, a tako siromašnoj i izmu?enoj.
Dio puta voziš sam, utoneš u svoje misli, Vraćaš se u prošlost, prisje?aš rata kojeg mi zagorci nismo ni osjetili dok je ovaj narod ovdje krvario, borio se i patio za slobodnu Hrvatsku. Kako ovi ljudi danas razmišljaju o tim ratnim danima, jesu li zaboravili ratne traume, može li se to uop?e zaboraviti?
Vraćam se u stvarnost zahvalan i sretan što su ratne strahote nestale – s onima drugima koje nas okružuju ipak se lakše nositi.
Uživamo u dobrome drušvu, međusobnoj zafrkanciji, dobrim špagetama i roštilju, prekrasnim pejzažima…
Manje smo uživali u hrkanju, smrdljivim čarapa, neumoljivoj kiši, suhim obrocima….
Uop?e nismo uživali u … – ?udno, ali čini mi se da nemam primjer za neuživanciju, osim možda onih trenutaka kada ste me, draga moja ekipo, izgubili!!!!!! Iskreno vjerujem da nije bilo namjerno!? 
Sve u svemu avantura je bila super!
Ponovilo se što prije na nekoj novoj destinaciji!
Iako nisam od velikih riječi ovaj put bih mogao pisati o minutama, satima i danima provedenim na našem putu, avanturi, neki bi rekli „ludosti“ godine.
Ne?u ulaziti u detalje, ali iznimno me se dojmilo nekoliko velikih gesta :
• blagoslov patera Ante u Novom Marofu
• gostoprimstvo u Lunjkovcu
• Šoderica – hvala ribi?ima na šaranu
• srda?an do?ek u gostioni u Okruglja?i
• poziv gospodina Vlade iz Osijeka – na svemu ponuđenom (hvala što pratite naše avanture)
• hvala za šarane na rašljama u Donjem Miholjcu „Izletište Stara Drava“
• veliko hvala članovima kajak kluba Belišće
• posebno hvala župniku crkve Sv. Mihovila u Osijeku
ukoliko sam nekoga izostavio, moja isprika.
Ali iznad svih, zahvala našim obiteljima na razumijevanju, shva?anju i podršci u još jednoj našoj pustolovini. Ovo smo napravili najprije radi nas samih, te da na nama svojstven način pokažemo koliko nam je stalo i koliko cijenimo domovinu u kojoj živimo, i ukoliko Vam bilo tko kaže da ga nisu prošli trnci i da nije pustio suzu prilikom obilaska Vukovara – taj nema osjećaja, taj ne pripada ovamo.
ODUŠEVLJEN -ljudima kojima sam okružen
SRETAN -što imam prijatelje – MAMBE
PONOSAN -dio avanture NOVI MAROF- VUKOVAR
PO?AŠ?EN -član PK CHRNE-MAMBE
Sve što dodatno napišem mislim da će bit suvišno.
Pozdrav svim Mambama i njihovim obiteljima.
