05:45 AM Iritantan zvuk melodije na budilici. Ustajem iz kreveta i teturaju?i odlazim u kuhinju, tražim mineralnu. Iskapljujem preostalu tekućinu iz boce, kroz glavu mi prolazi:”Uf, pa kak bum u ovakvom stanju zdržal pentranje na Ivanš?icu?”.
Ništa, brzinsko pranje zubi, umivanje, još jedno kolutanje o?ima kad se vidim u ogledalu, obla?enje, trpanje preostalih stvari u ruksak i izlazim van. Na vratima me dočekalo sumorno i prohladno jutro, maglovito. Palim auto i jurim na već legendarno mjesto sastanka, u kao i uvijek originalno vrijeme. ”Prestige, 06:47”.
Dolazim na vrijeme, a kad tamo imam kaj za vidjeti. G.V., Dario, Toomy i Matija. Opa, ovo bi moglo biti super. Ulazimo u kafi? i dajem im na znanje u kakvom sam stanju. Uvjeravam ih da za moj mamurluk ima opravdanih razloga (kao što je krštenje djeteta npr). Oni klimaju glavom i kao pravi muškarci koji su nebrojeno puta iskusili isto daju mi podršku i suosjećaju. Popijemo ?aj (bljak), sjedamo u G.V.ov autobus i krećemo prema Ivanš?ici.
Parkiramo auto, obla?enje, popravljanje opreme. Matija vadi ?okoladu što mu je draga spremila za put, uzimamo svaki po kockicu – ja isto, što ce se pokazati kobno jer moj želudac nije baš bio oduševljen tim postupkom. krećemo korak po korak, razgledavaju?i stare kleti i gorice. Ubrzo ulazimo u šumu, Toomy traži markacije (da bi ih mogli izbjegavati), Dario se igra s novom igra?kom (u?i za službenog kamermana našeg Kluba). G.V., Matija i ja malo pričamo, no svatko si je našao neku zanimaciju ili je u svojim mislima.
Uskoro izlazimo iz magle i počelo nas je grijati sunce, što nas natjeralo na skidanje odjeće. Put prema vrhu je prošao u trenu, što pripisujem čestom zastajkivanju i gledanju stvarno ?udesnih prizora prirode. Nakon kratke okrepe u domu, krećemo natrag. Pošto smo kasnili sa vremenom odlučujemo da se spuštamo istim putem kojim smo i došli. Silazak protje?e u ugodnom ?avrljanju i tra?anju onih koji se nisu odazvali :-).
Sjedamo u auto i G.V. nas dostavlja u “bazu”, gdje nas čeka još jedna prekaljena Mamba Frankie koji nažalost nije mogao s nama jutros. Ipak to ga ne sprjeđava da nas počasti omiljenim pićem našeg društva – pivom “Velebitsko”. Nakon kratkog razgovora odlazimo kućama…
Ulazim u kuću, s vratiju vidim ženin pogled sa čudnim sjajem u o?ima, sin tr?e?i iz sobe dolazi do mene i baca mi se oko vrata i kaže: ”Tata, volim te najviše!”. Savršen dan…
Kad mi je u toku ludog radnog dana stigla poruka o biciklisti?kom predvečerju i nisam puno vjerovao u realizaciju iste. No, gle ?uda, poklopile su se neke nevjerojatne situacije te Toomy, Cvajo i ja zajahasmo svoje pile u (konačno) predivno predvečerje proljetnim mirisima protkanog utorka…
Zov je to kojem je teško odoljeti i nosi ga svaki čovjek u sebi, no ne slijedi ga svatko, vidljiv je tek rijetkima. Ja ga možda i predobro vidim, no nisam ga stalno u mogućnosti pratiti. Isto kao što nisam u mogućnosti pratiti i moje bratiče na ovoj turi kroz prelijepo Zagorje prema Podev?evu, Završju, Belskom Dolu, Pecu, Podrutama i na kraju kroz Ma?arevo natrag u naše mjestašce sa statusom grada – Novi Marof.
No, mjesta za nezadovoljstvo nema, odlučio sam svojim tempom odvoziti sve uspone bez stajanja i to sam uspio, bez obzira na puno bržu forcu mojeg rodbinskog dvojca od kojeg me Cvajo iskreno iznenadio svojom kondicijom.
Pratiti Tomija cijelu stazu za mene je (trenutno, nadam se) utopija, no njemu to uspijeva i to vrlo, vrlo dobro.I kad na kraju na zasluženoj pivi pogledam u nasmijane Oči mojih dragih brati?a, znam da se svaka sekunda potrošenog vremena, svaki gram potrošene snage isplatio u ovaj proljetni utorak…
Ova stranice koriste tzv. kolačiće kako bi osigurale bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći naše stranice slažete se s korištenjem kolačića.Slažem seIzjava o kolačićima
