Otočni troskok – Cres, Lošinj i Krk 02.-05.05.2013.
Oto?ni troskok – Cres, Lošinj i Krk 02.-05.05.2013.
Oto?no planinarenje je definitivno jedna posebna sfera našeg sporta. Ne samo zbog nesvakidašnjih panorama koje ?esto nadilaze foto kreacije dostupne na stalku sa razglednicama u lokalnim butigama, ve? i zbog totalno druga?ije percepcije visine. U ostatku Lijepe naše vrhovi od 500, 600 ili 700m ne predstavljaju bog zna kakvu atrakciju, prvenstveno zbog relativnog odnosa visine s okružuju?im krajolikom. Na otocima je to sasvim druga?ije i vrhovi takvih visina naprosto postaju pravi divovi, pogotovo kad ih se gleda s razine mora i kad do izražaja dolazi njihova apsolutna visina.
Sjeverno jadranska skupina otoka doista je atraktivna za nas planinare i avanturiste jer pruža zaista puno toga, od prirodnih ljepota do povijesnih znamenitosti, a obilazak je izvediv u svega nekoliko dana. To su najve?i otoci na Jadranu, mahom goroviti, jer se zapravo radi o ostacima pradavnog planinskog lanca koji je s vremenom potopljen i tako odvojen od obale. Njihov smjer pružanja NW-SE tako?er se podudara s dinarskim smjerom.
Vrijedi spomenuti da je nam je i ovo to?no deseta godina od kada je prva ?etvorka našeg tima kasnije poznatog kao Chrne Mambe kro?ila nogom u nepoznato na sasvim neobi?an na?in i zauvijek promijenila na?in života. Nismo se uspjeli ponovno okupiti u istom sastavu na deset godišnjicu, no uvijek smo govorili da je bitno da se ide, pa neka se i ta tradicija nastavi.
Zbog svih tih razloga je i moja mala avanturisti?ka obitelj za post prvomajski odmor odlu?ila proskakutati otokom Cresom, Lošinjom i Krkom i uživati u svemu što nam ti otoci nude, no ovdje ?u spomenuti samo dio vezan uz planinarenje. Ostali dojmovi ?e uskoro biti na exploring sky & country webu.
Otok Cres
U planu sam imao manje više kružnu turu po otocima pa je tako Cres bio prvi na redu. Na njega smo stigli trajektom iz Brestove na Porozinu, gdje nas do?ekuju stada ovaca na ispašama pod laganom kišom. Vremenske prilike nas ne brinu jer se vodimo poslovicom kolega Finaca – ne postoji loše vrijeme, postoji samo neadekvatna oprema.
Cres je uz Krk najve?i jadranski hrvatski otok. Novija mjerenja pokazuju da oba otoka imaju identi?nu površinu od 405,78km2. ?itav otok je brdovit, izraženog bila, pokriven kamenom, makijom i oštrom travom, a oto?ne se padine ve?inom strmo dižu iz mora pa Cres ne obiluje pristupa?nim uvalama i plažama.
Najviši vrh Cresa je vrh Gorice (648m), drugi oto?ni vrh po visini u Hrvatskoj (najviša je Vidova gora na Bra?u sa impozantnih 780m), no planinarski nije atraktivan jer do njega nema puta, a s njega ni vidika. Zato je vrh Sis (639m) puno bolji odabir kada ste ve? odlu?ili planinariti po Cresu. Uspon na vrh je vrlo lak zahvaljuju?i cesti koja vodi duž otoka i izlazi na prijevoj Križi? (skretanje za Beli) odakle se kre?e prema vrhu Sis.
Markacija kaže 45′ do vrha, no meni je skoro toliko trebalo za uspon i spust, ?emu je ipak najvjerojatnije kumovala kiša koja je taman odlu?ila poja?ati. Moje cure su iskoristile predah od vožnje za igre i klopu, a ja sam pod kabanicom u patikama odskakutao po skliskom kamenu put vrha. Put je dobro markiran i vodi duž hrbat uz suhozid prema vrhu. Kako sam se uspinjao polako se otvarao pogled na obje strane otoka jer je na ovom dijelu i najuži, tek oko 2km širine. Ipak niska naoblaka pra?ena kišom sprje?avala je lutanje oka u daljinu, no i to je imalo svojih draži. Fokusirao sam se na zanimljive stare hrastove pored kojih sam prolazio i znatiželjno pregledavao obale u potrazi za kakvom skrivenom uvalom.
Bila je to idealna lagana uvertira u ono što nas ?eka idu?ih dana, a uspon mogu preporu?iti svakome putniku-namjerniku kojeg put dovede do Cresa.
[span]Cres – vrh Sis – FOTOGRAFIJE, GPS track je ispod.[/span]
{mosmap kml=’http://www.chrne-mambe.com/repository/Cres-Sis.gpx’}
Otok Lošinj
Idu?eg dana pra?eni dobrom prognozom i jutarnjim isparavanjem kiše koja je padala ?itavu no? kre?emo iz Malog Lošinja, gdje smo bili smješteni, prema Nerezinama s ciljem uspona na oto?nu krasoticu – Osorš?icu. Kad sam vidio fotografije koje je Dario napravio tamo prije tri godine, odlu?io sam popeti se gore ?im se pruži prilika. I eto je!
Po Nerezinama tražimo pravo skretanje na našu kružnu turu jer želimo auto ostaviti ?im bliže obilaznici kako bi smanjili dio planinarenja po asfaltu. Uspijevamo iz druge i uz dozvolu vlasnika parkiramo tik do obiteljske ku?e pored koje kre?e markacija u planinu.
Veseli i puni entuzijazma kora?amo uzbrdo i uživamo u trenutku. Ipak, ne mogu ne primijetiti da se nad vrhom polako ali sigurno formira Cu koji se puni isparavanjem sa obje padine planine. Znao sam da je samo pitanje trenutka kada ?emo završiti u oblaku, no isto tako sam bio poprili?no siguran da se isti ne?e isprazniti po nama zbog povoljnog gradijenta. Ispalo je da sam bio u pravu.
Dario je ve? opisao tehni?ke detalje te rute pa ih nema smisla ponavljati. Planina je u tom pogledu zacijelo ostala nepromijenjena, no zato su doživljaji svaki put druga?iji.
Lako savladavamo uspon ne žure?i i putem sre?emo nekoliko planinara nedoku?ivog govornog podru?ja i sa neadekvatnom obu?om i sa minimalno teku?ine. Valjda i ina?e nisu žedni.
Mi jesmo uvijek i nakon kra?e pauze poslije Po?ivalica izlazimo na vrh Sv. Mikul.
Tu je ve? bilo nekoliko ljudi, no par minuta nakon nas na vrh dolazi ?itav autobus iz pravca Nerezina. Nekoliko puta provjeravam na GPSu da li sam još uvijek u HR ili sam zalutao na neki slovenski otok, no u zbilju me vra?a misao da naši susjedi nemaju otoka, pa su zacijelo oni u posjetu nama. I neka! Nek potroše te Ojre kod nas jer ni mi ih ne štedimo kad smo u Alpama. Ipak, ponašanje ve?ine nije bilo nimalo planinarskog tipa pa zaklju?ujem da su ve?ina neki izletnici koji nisu ?uli za planinarsku etiku. Nadam se da sam u pravu.
Žele?i prona?i svoj komad mira nastavljamo dalje u smjeru pravog vrha Osorš?ice – Televrina do kojeg ubrzo i dolazimo te tamo radimo još jednu pauzu te u miru uživamo u igri sunca i oblaka. Aparat ne uspijeva uhvatiti cijelu paletu boja, no ipak ne odustajem i krcam karticu ?esto i ponavljaju?im kadrovima. Super nam je!
Ipak, treba se još i vratiti, a pogled prema moru nas izaziva i na kupanje pa okre?emo kormilo prema Nerezinama kra?im putem.
Usput posje?ujem jamu Sv. Gaudenta u kojoj je prema predaji u 11. st. živio istoimeni biskup kojeg su navodno lokalni plemi?i prognali u planinu jer je konstantno kudio njihov na?in života. Da bi si olakšao život, Sv. Gaudent se odlu?io na radikalni potez progona svih zmija sa otoka Lošinja i Cresa kojih ni dan danas tamo nema. OK, osim Mambi na koje taj progon sre?om nije djelovao. Legenda govori da svatko tko iz spilje uzme pokoji kamen?i? i nosi ga sa sobom, svugdje u svijetu biva siguran od napada životinja. Nije da smo praznovjerni, ali kad smo ve? tu – ma nek se na?u i ti kamen?i?i. Nikad ne znaš kad ti bu trebalo!
Spust prema Nerezinama mi je o?ekivano naporniji od uspona, no po markaciji prevaljujemo i taj dio pa smo za?as kod auta i juriš na plažu.
More je, naravno, bilo puno hladnije nego što se to ?inilo sa, na kraju, suncem okupane Osorš?ice (Cu je kona?no evaporirao) i premda smo prvo samo hladili i namakali vrele noge, nisam mogao odoljeti a da se ne bacim koliko sam dug i širok.
I vrijedilo je, sezona je otvorena!
[span]Lošinj – vrh Sv. Mikul i Televrin – FOTOGRAFIJE, GPS track je ispod.[/span]
{mosmap kml=’http://www.chrne-mambe.com/repository/Losinj-Osorscica.gpx’}
Slijede?eg dana smo malo odmorili od klasi?nog planinarenja i iskoristili ga izme?u ostalog za tranziciju na Krk. To nam je uspjelo tek nakon što je po nas došao drugi, dopunski trajekt jer je redovna linija Merag – Valbiska bila prekrcana. Ipak, ni on nije uspio prebaciti sve koji su se tome nadali. Mi smo došli 45 min prije planiranog polaska, a bili smo 107 auto po redu.
Svih dana provedenih po ovim otocima primje?ivali smo da je prevladavaju?a ve?ina SLO automobila na svim posje?enim lokacijama i to u omjeru 9:1 za njih, što nam je ukazivalo da su oni svoje prvomajske po?itnice definitivno odlu?ili provesti kod nas. Kratkim statisti?kim izra?unom došli smo do zaklju?ka da je Sloveniji ostalo možda jedanaestero ljudi, od toga dvoje teško pokretnih, dok su svi ostali na par dana preselili k nama. Prema tome, kritika našoj ekipi koja je ostala doma, jer nikad nije bila bolja prilika da kona?no te Alpe spojimo sa Zagorjem. Nitko ne bi ni znao 🙂
Otok Krk
Nedjelja nas je do?ekala srednjom naoblakom i burom u ja?anju s tendencijom kiše u poslijepodnevnim satima. Sa curama sam dogovorio da zbog bure i promjenjivog vremena one par sati provedu istražuju?i Bašku dok ja ne provjerim kakvo je stanje na južnom grebenu iznad. To je ispala odluka dana jer si nikad ne bih oprostio (a ne bi mi ni one) da sam ih nagovorio na rutu koju sam na kraju odradio solo. ?injenica je da sam u posljednjih desetak godina napravio ponešto kilometara po raznoraznim planinskim lokacijama i potrošio preko nekoliko potplata na ne baš jeftinim gojzericama, no moram priznati da me teren na ovom dijelu Krku ipak uspio iznenaditi. Imaju?i na umu da je visinski profil gotovo smiješan, ra?unao sam da ?e mi trebati neka tri sata od prijevoja Treskavac do Baške. Na kraju sam potrošio 3 i pol sata za tih 16ak kilometara, no bio sam apsolutno koncentriran na svakom koraku, što je totalno neophodno.
Jednom rije?ju teren je surov. Brutalno surov i negostoljubiv nama dvonošcima osrednjih stopala. Da smo kopitari, puno bi se bolje snalazili tamo, u što su me uvjerila brojna ofcasta meketala koja su tražila ispšu na pretežitom kamenjaru. Velebitska bura je i ovdje demonstrirala svoju snagu i mo? i prema orijentaciji kamenja se jasno može razaznati smjer erozivnog djelovanja vode i vjetra. U nekoliko navrata sam imao priliku svjedo?iti i horizontalnoj kiši nošenoj s Velebita koja me za?as namo?ila, a onda refulima vjetra koji su me opet u par minuta skroz osušili. Al dobro, barem nije bilo vru?e.
Najzahtjevnija dionica za hodanje je predio od Velog Vrha do iza vrha Žminj. Tek sam nakon toga malo odmorio glavu i noge kora?aju?i autopilotom.
Tako?er, markirana staza dosta šara tim predjelom pa sam se odlu?io ne zamarati njome ve? se orijentirati po azimutu, što je na kraju puno bolja solucija. Stvar zapravo pogoršava mješavina klasi?nih planinarskih markacija s ?eškim modelom koji u tom predjelu samo otežava pra?enje staze. Zato je azimut zakon!
Ina?e preko cijelog južnog grebena od Treskavca pa do Baške ide Vaclavov grebenski put, imenovan po ?ehu koji ga je koncipirao. Bravo za njega, pravi si je de?ko! Zbog toga je i taj dio obilježen po ?eškom višebojnom modelu što bi po mom mišljenju ipak trebalo markirati po standardnom UIAA modelu.
Napominjem da je za obilazak ovog podru?ja vrlo važno napraviti dobru pripremu te prou?iti željenu rutu prije samog polaska, a na terenu imati dobru kartu ili rutu u GPSu jer ima dosta raskrš?a koja nespremne mogu odvesti na krivi put i zakomplicirati im život. S druge strane sve te opcije daju odli?ne mogu?nosti odstupa u slu?aju lošeg vremena, izmorenosti ili neke ozljede, a isto tako i bržu reakciju spasila?kih službi.
Sre?om, ništa od toga nisam trebao, ve? sam uživao u pogledima koji su se svakim korakom sve više otvarali, a posebno su me impresionirali fascinantni suhozidi koji se prostiru duž tih predjela. Prave graditeljske majstorije koje su puno više od nasumce nabacanog kamena. Svaki metar suhozida pri?a svoju pri?u, samo je treba osluhnuti i zamisliti trenutke kad je nastajao.
Usput sam porazgovarao i s Velebitom, zamolivši ga da malo utiša svoj dah i zauzda buru da uspijem još malo guštati u svemu. U?inilo mi se da me je poslušao, ali ipak mi je tu i tamo poslao koji novi reful tek toliko da me podsjeti koliko je velik, mo?an i snažan, a da sam ja ipak samo mali ?ovjek, u njegovim o?ima nemo?an i prolazan. Odgovorio sam mu neka se ne sveti za sve one korake kojima sam mu i kojima ?u mu brazditi lice i zagla?ivati kamen, ipak ih ne?e biti toliko da ga dotrajem i nek me pusti da mu se divim kao i do sad. Nek se sjeti našeg desetogodišnjeg prijateljstva i druženja. Osmjehnuo mi se i malo razmaknuo oblake taman toliko da zrake sunca probiju nad more i obasjaju otoke preda mnom nagradivši me za izravnost. Prvi?, Sv. Grgur, Goli otok i Rab iz ove perspektive izgledaju nezaboravno.
Zahvalio sam mu, izložio senzor aparata prekrasnim kadrovima i pohitao spustom do Baške.
Na malom igralištu pored plaže, netom nakon posjete akvariju, do?ekale su me moje cure sretne što me vide relativno brzo i u jednom komadu.
Nakon par minuta za?uo se snažan huk vjetra, nebo se potpuno zatvorilo i prolilo gustu kišu. Kao da je vidio da sam opet na sigurnom, Velebit je ponovo disao punim plu?ima i krenuo u novi ciklus pro?iš?enja, tako da bude još impresivniji kada se idu?i put vratim. Ta ipak nas veže desetogodišnje prijateljstvo, a nadam se da je to tek po?etak…
[span]Krk – vrh Obzova i društvo – FOTOGRAFIJE, GPS track je ispod.[/span]
{mosmap kml=’http://www.chrne-mambe.com/repository/Krk-Obzova.gpx’}
Oto?no planinarenje je definitivno jedna posebna sfera našeg sporta. Ne samo zbog nesvakidašnjih panorama koje ?esto nadilaze foto kreacije dostupne na stalku sa razglednicama u lokalnim butigama, ve? i zbog totalno druga?ije percepcije visine. U ostatku Lijepe naše vrhovi od 500, 600 ili 700m ne predstavljaju bog zna kakvu atrakciju, prvenstveno zbog relativnog odnosa visine s okružuju?im krajolikom. Na otocima je to sasvim druga?ije i vrhovi takvih visina naprosto postaju pravi divovi, pogotovo kad ih se gleda s razine mora i kad do izražaja dolazi njihova apsolutna visina.
Sjeverno jadranska skupina otoka doista je atraktivna za nas planinare i avanturiste jer pruža zaista puno toga, od prirodnih ljepota do povijesnih znamenitosti, a obilazak je izvediv u svega nekoliko dana. To su najve?i otoci na Jadranu, mahom goroviti, jer se zapravo radi o ostacima pradavnog planinskog lanca koji je s vremenom potopljen i tako odvojen od obale. Njihov smjer pružanja NW-SE tako?er se podudara s dinarskim smjerom.
Vrijedi spomenuti da je nam je i ovo to?no deseta godina od kada je prva ?etvorka našeg tima kasnije poznatog kao Chrne Mambe kro?ila nogom u nepoznato na sasvim neobi?an na?in i zauvijek promijenila svoj na?in života. Nismo se uspjeli ponovno okupiti u istom sastavu na desetu godišnjicu, no uvijek smo govorili da je bitno da se ide, pa neka se i ta tradicija nastavi.
Zbog svih tih razloga je i moja mala avanturisti?ka obitelj za post prvomajski odmor odlu?ila proskakutati otokom Cresom, Lošinjom i Krkom i uživati u svemu što nam ti otoci nude, no ovdje ?u spomenuti samo dio vezan uz planinarenje. Ostali dojmovi ?e uskoro biti na exploring sky & country webu.
Otok Cres
U planu sam imao manje više kružnu turu po otocima pa je tako Cres bio prvi na redu. Na njega smo stigli trajektom iz Brestove na Porozinu, gdje nas do?ekuju stada ovaca na ispašama pod laganom kišom. Vremenske prilike nas ne brinu jer se vodimo poslovicom kolega Finaca – ne postoji loše vrijeme, postoji samo neadekvatna oprema.
Cres je uz Krk najve?i jadranski hrvatski otok. Novija mjerenja pokazuju da oba otoka imaju identi?nu površinu od 405,78km2. ?itav otok je brdovit, izraženog bila, pokriven kamenom, makijom i oštrom travom, a oto?ne se padine ve?inom strmo dižu iz mora pa Cres ne obiluje pristupa?nim uvalama i plažama.
Najviši vrh Cresa je vrh Gorice (648m), drugi oto?ni vrh po visini u Hrvatskoj (najviša je Vidova gora na Bra?u sa impozantnih 780m), no planinarski nije atraktivan jer do njega nema puta, a s njega ni vidika. Zato je vrh Sis (639m) puno bolji odabir kada ste ve? odlu?ili planinariti po Cresu. Uspon na vrh je vrlo lak zahvaljuju?i cesti koja vodi duž otoka i izlazi na prijevoj Križi? (skretanje za Beli) odakle se kre?e prema vrhu Sis.
Markacija kaže 45′ do vrha, no meni je skoro toliko trebalo za uspon i spust, ?emu je ipak najvjerojatnije kumovala kiša koja je taman odlu?ila poja?ati. Moje cure su iskoristile predah od vožnje za igre i klopu, a ja sam pod kabanicom u patikama odskakutao po skliskom kamenu put vrha. Put je dobro markiran i vodi duž hrbat uz suhozid prema vrhu. Kako sam se uspinjao polako se otvarao pogled na obje strane otoka jer je na ovom dijelu i najuži, tek oko 2km širine. Ipak niska naoblaka pra?ena kišom sprje?avala je lutanje oka u daljinu, no i to je imalo svojih draži. Fokusirao sam se na zanimljive stare hrastove pored kojih sam prolazio i znatiželjno pregledavao obale u potrazi za kakvom skrivenom uvalom.
Bila je to idealna lagana uvertira u ono što nas ?eka idu?ih dana, a uspon mogu preporu?iti svakome putniku-namjerniku kojeg put dovede do Cresa.
[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,5875274011765109361]
Otok Lošinj
Idu?eg dana pra?eni dobrom prognozom i jutarnjim isparavanjem kiše koja je padala ?itavu no? kre?emo iz Malog Lošinja, gdje smo bili smješteni, prema Nerezinama s ciljem uspona na oto?nu krasoticu – Osorš?icu. Kad sam vidio fotografije koje je Dario napravio tamo prije tri godine, odlu?io sam popeti se gore ?im se pruži prilika. I eto je!
Po Nerezinama tražimo pravo skretanje na našu kružnu turu jer želimo auto ostaviti ?im bliže obilaznici kako bi smanjili dio planinarenja po asfaltu. Uspijevamo iz druge i uz dozvolu vlasnika parkiramo tik do obiteljske ku?e pored koje kre?e markacija u planinu.
Veseli i puni entuzijazma kora?amo uzbrdo i uživamo u trenutku. Ipak, ne mogu ne primijetiti da se nad vrhom polako ali sigurno formira Cu koji se puni isparavanjem sa obje padine planine. Znao sam da je samo pitanje trenutka kada ?emo završiti u oblaku, no isto tako sam bio poprili?no siguran da se isti ne?e isprazniti po nama zbog povoljnog gradijenta. Ispalo je da sam bio u pravu.
Dario je ve? opisao tehni?ke detalje te rute pa ih nema smisla ponavljati. Planina je u tom pogledu zacijelo ostala nepromijenjena, no zato su doživljaji svaki put druga?iji.
Lako savladavamo uspon ne žure?i i putem sre?emo nekoliko planinara nedoku?ivog govornog podru?ja i sa neadekvatnom obu?om i sa minimalno teku?ine. Valjda i ina?e nisu žedni.
Mi jesmo uvijek i nakon kra?e pauze poslije Po?ivalica izlazimo na vrh Sv. Mikul.
Tu je ve? bilo nekoliko ljudi, no par minuta nakon nas na vrh dolazi ?itav autobus iz pravca Nerezina. Nekoliko puta provjeravam na GPSu da li sam još uvijek u HR ili sam zalutao na neki slovenski otok, no u zbilju me vra?a misao da naši susjedi nemaju otoka, pa su zacijelo oni u posjetu nama. I neka! Nek potroše te Ojre kod nas jer ni mi ih ne štedimo kad smo u Alpama. Ipak, ponašanje ve?ine nije bilo nimalo planinarskog tipa pa zaklju?ujem da su ve?ina neki izletnici koji nisu ?uli za planinarsku etiku. Nadam se da sam u pravu.
Žele?i prona?i svoj komad mira nastavljamo dalje u smjeru pravog vrha Osorš?ice – Televrina do kojeg ubrzo i dolazimo te tamo radimo još jednu pauzu te u miru uživamo u igri sunca i oblaka. Aparat ne uspijeva uhvatiti cijelu paletu boja, no ipak ne odustajem i krcam karticu ?esto i ponavljaju?im kadrovima. Super nam je!
Ipak, treba se još i vratiti, a pogled prema moru nas izaziva i na kupanje pa okre?emo kormilo prema Nerezinama kra?im putem.
Usput posje?ujem jamu Sv. Gaudenta u kojoj je prema predaji u 11. st. živio istoimeni biskup kojeg su navodno lokalni plemi?i prognali u planinu jer je konstantno kudio njihov na?in života. Da bi si olakšao život, Sv. Gaudent se odlu?io na radikalni potez progona svih zmija sa otoka Lošinja i Cresa kojih ni dan danas tamo nema. OK, osim Mambi na koje taj progon sre?om nije djelovao. Legenda govori da svatko tko iz spilje uzme pokoji kamen?i? i nosi ga sa sobom, svugdje u svijetu biva siguran od napada životinja. Nije da smo praznovjerni, ali kad smo ve? tu – ma nek se na?u i ti kamen?i?i. Nikad ne znaš kad ti bu trebalo!
Spust prema Nerezinama mi je o?ekivano naporniji od uspona, no po markaciji prevaljujemo i taj dio pa smo za?as kod auta i juriš na plažu.
More je, naravno, bilo puno hladnije nego što se to ?inilo sa, na kraju, suncem okupane Osorš?ice (Cu je kona?no evaporirao) i premda smo prvo samo hladili i namakali vrele noge, nisam mogao odoljeti a da se ne bacim koliko sam dug i širok.
I vrijedilo je, sezona je otvorena!
[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,5875283976085257713]
Slijede?eg dana smo malo odmorili od klasi?nog planinarenja i iskoristili ga izme?u ostalog za tranziciju na Krk. To nam je uspjelo tek nakon što je po nas došao drugi, dopunski trajekt jer je redovna linija Merag – Valbiska bila prekrcana. Ipak, ni on nije uspio prebaciti sve koji su se tome nadali. Mi smo došli 45 min prije planiranog polaska, a bili smo 107 auto po redu.
Svih dana provedenih po ovim otocima primje?ivali smo da je prevladavaju?a ve?ina SLO automobila na svim posje?enim lokacijama i to u omjeru 9:1 za njih, što nam je ukazivalo da su oni svoje prvomajske po?itnice definitivno odlu?ili provesti kod nas. Kratkim statisti?kim izra?unom došli smo do zaklju?ka da je Sloveniji ostalo možda jedanaestero ljudi, od toga dvoje teško pokretnih, dok su svi ostali na par dana preselili k nama. Prema tome, kritika našoj ekipi koja je ostala doma, jer nikad nije bila bolja prilika da kona?no te Alpe spojimo sa Zagorjem. Nitko ne bi ni znao 🙂
Otok Krk
Nedjelja nas je do?ekala srednjom naoblakom i burom u ja?anju s tendencijom kiše u poslijepodnevnim satima. Sa curama sam dogovorio da zbog bure i promjenjivog vremena one par sati provedu istražuju?i Bašku dok ja ne provjerim kakvo je stanje na južnom grebenu iznad. To je ispala odluka dana jer si nikad ne bih oprostio (a ne bi mi ni one) da sam ih nagovorio na rutu koju sam na kraju odradio solo. ?injenica je da sam u posljednjih desetak godina napravio ponešto kilometara po raznoraznim planinskim lokacijama i potrošio preko nekoliko potplata na ne baš jeftinim gojzericama, no moram priznati da me teren na ovom dijelu Krku ipak uspio iznenaditi. Imaju?i na umu da je visinski profil gotovo smiješan, ra?unao sam da ?e mi trebati neka tri sata od prijevoja Treskavac do Baške. Na kraju sam potrošio 3 i pol sata za tih 16ak kilometara, no bio sam apsolutno koncentriran na svakom koraku, što je totalno neophodno.
Jednom rije?ju teren je surov. Brutalno surov i negostoljubiv nama dvonošcima osrednjih stopala. Da smo kopitari, puno bi se bolje snalazili tamo, u što su me uvjerila brojna ofcasta meketala koja su tražila ispšu na pretežitom kamenjaru. Velebitska bura je i ovdje demonstrirala svoju snagu i mo? i prema orijentaciji kamenja se jasno može razaznati smjer erozivnog djelovanja vode i vjetra. U nekoliko navrata sam imao priliku svjedo?iti i horizontalnoj kiši nošenoj s Velebita koja me za?as namo?ila, a onda refulima vjetra koji su me opet u par minuta skroz osušili. Al dobro, barem nije bilo vru?e.
Najzahtjevnija dionica za hodanje je predio od Velog Vrha do iza vrha Žminj. Tek sam nakon toga malo odmorio glavu i noge kora?aju?i autopilotom.
Tako?er, markirana staza dosta šara tim predjelom pa sam se odlu?io ne zamarati njome ve? se orijentirati po azimutu, što je na kraju puno bolja solucija. Stvar zapravo pogoršava mješavina klasi?nih planinarskih markacija s ?eškim modelom koji u tom predjelu samo otežava pra?enje staze. Zato je azimut zakon!
Ina?e preko cijelog južnog grebena od Treskavca pa do Baške ide Vaclavov grebenski put, imenovan po ?ehu koji ga je koncipirao. Bravo za njega, pravi si je de?ko! Zbog toga je i taj dio obilježen po ?eškom višebojnom modelu što bi po mom mišljenju ipak trebalo markirati po standardnom UIAA modelu.
Napominjem da je za obilazak ovog podru?ja vrlo važno napraviti dobru pripremu te prou?iti željenu rutu prije samog polaska, a na terenu imati dobru kartu ili rutu u GPSu jer ima dosta raskrš?a koja nespremne mogu odvesti na krivi put i zakomplicirati im život. S druge strane sve te opcije daju odli?ne mogu?nosti odstupa u slu?aju lošeg vremena, izmorenosti ili neke ozljede, a isto tako i bržu reakciju spasila?kih službi.
Sre?om, ništa od toga nisam trebao, ve? sam uživao u pogledima koji su se svakim korakom sve više otvarali, a posebno su me impresionirali fascinantni suhozidi koji se prostiru duž tih predjela. Prave graditeljske majstorije koje su puno više od nasumce nabacanog kamena. Svaki metar suhozida pri?a svoju pri?u, samo je treba osluhnuti i zamisliti trenutke kad je nastajao.
Usput sam porazgovarao i s Velebitom, zamolivši ga da malo utiša svoj dah i zauzda buru da uspijem još malo guštati u svemu. U?inilo mi se da me je poslušao, ali ipak mi je tu i tamo poslao koji novi reful tek toliko da me podsjeti koliko je velik, mo?an i snažan, a da sam ja ipak samo mali ?ovjek, u njegovim o?ima nemo?an i prolazan. Odgovorio sam mu neka se ne sveti za sve one korake kojima sam mu i kojima ?u mu brazditi lice i zagla?ivati kamen, ipak ih ne?e biti toliko da ga dotrajem i nek me pusti da mu se divim kao i do sad. Nek se sjeti našeg desetogodišnjeg prijateljstva i druženja. Osmjehnuo mi se i malo razmaknuo oblake taman toliko da zrake sunca probiju nad more i obasjaju otoke preda mnom nagradivši me za izravnost. Prvi?, Sv. Grgur, Goli otok i Rab iz ove perspektive izgledaju nezaboravno.
Zahvalio sam mu, izložio senzor aparata prekrasnim kadrovima i pohitao spustom do Baške.
Na malom igralištu pored plaže, netom nakon posjete akvariju, do?ekale su me moje cure sretne što me vide relativno brzo i u jednom komadu.
Nakon par minuta za?uo se snažan huk vjetra, nebo se potpuno zatvorilo i prolilo gustu kišu. Kao da je vidio da sam opet na sigurnom, Velebit je ponovo disao punim plu?ima i krenuo u novi ciklus pro?iš?enja, tako da bude još impresivniji kada se idu?i put vratim. Ta ipak nas veže desetogodišnje prijateljstvo, a nadam se da je to tek po?etak…
[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,5875291973241950321]
