Otočni troskok – Cres, Lošinj i Krk 02.-05.05.2013.

Otočni troskok – Cres, Lošinj i Krk 02.-05.05.2013.
Otočno planinarenje je definitivno jedna posebna sfera našeg sporta. Ne samo zbog nesvakidašnjih panorama koje često nadilaze foto kreacije dostupne na stalku sa razglednicama u lokalnim butigama, već i zbog totalno drugačije percepcije visine. U ostatku Lijepe naše vrhovi od 500, 600 ili 700m ne predstavljaju bog zna kakvu atrakciju, prvenstveno zbog relativnog odnosa visine s okružujućim krajolikom. Na otocima je to sasvim drugačije i vrhovi takvih visina naprosto postaju pravi divovi, pogotovo kad ih se gleda s razine mora i kad do izražaja dolazi njihova apsolutna visina.
Sjeverno jadranska skupina otoka doista je atraktivna za nas planinare i avanturiste jer pruža zaista puno toga, od prirodnih ljepota do povijesnih znamenitosti, a obilazak je izvediv u svega nekoliko dana. To su najveći otoci na Jadranu, mahom goroviti, jer se zapravo radi o ostacima pradavnog planinskog lanca koji je s vremenom potopljen i tako odvojen od obale. Njihov smjer pružanja NW-SE također se podudara s dinarskim smjerom.
Vrijedi spomenuti da je nam je i ovo točno deseta godina od kada je prva četvorka našeg tima kasnije poznatog kao Chrne Mambe kročila nogom u nepoznato na sasvim neobičan način i zauvijek promijenila način života. Nismo se uspjeli ponovno okupiti u istom sastavu na deset godišnjicu, no uvijek smo govorili da je bitno da se ide, pa neka se i ta tradicija nastavi.
Zbog svih tih razloga je i moja mala avanturistička obitelj za post prvomajski odmor odlučila proskakutati otokom Cresom, Lošinjom i Krkom i uživati u svemu što nam ti otoci nude, no ovdje ću spomenuti samo dio vezan uz planinarenje. Ostali dojmovi će uskoro biti na exploring sky & country webu.
Otok Cres
U planu sam imao manje više kružnu turu po otocima pa je tako Cres bio prvi na redu. Na njega smo stigli trajektom iz Brestove na Porozinu, gdje nas dočekuju stada ovaca na ispašama pod laganom kišom. Vremenske prilike nas ne brinu jer se vodimo poslovicom kolega Finaca – ne postoji loše vrijeme, postoji samo neadekvatna oprema.
Cres je uz Krk najveći jadranski hrvatski otok. Novija mjerenja pokazuju da oba otoka imaju identičnu površinu od 405,78km2. Čitav otok je brdovit, izraženog bila, pokriven kamenom, makijom i oštrom travom, a otočne se padine većinom strmo dižu iz mora pa Cres ne obiluje pristupačnim uvalama i plažama.
Najviši vrh Cresa je vrh Gorice (648m), drugi otočni vrh po visini u Hrvatskoj (najviša je Vidova gora na Braču sa impozantnih 780m), no planinarski nije atraktivan jer do njega nema puta, a s njega ni vidika. Zato je vrh Sis (639m) puno bolji odabir kada ste već odlučili planinariti po Cresu. Uspon na vrh je vrlo lak zahvaljujući cesti koja vodi duž otoka i izlazi na prijevoj Križić (skretanje za Beli) odakle se kreće prema vrhu Sis.
Markacija kaže 45′ do vrha, no meni je skoro toliko trebalo za uspon i spust, čemu je ipak najvjerojatnije kumovala kiša koja je taman odlučila pojačati. Moje cure su iskoristile predah od vožnje za igre i klopu, a ja sam pod kabanicom u patikama odskakutao po skliskom kamenu put vrha. Put je dobro markiran i vodi duž hrbat uz suhozid prema vrhu. Kako sam se uspinjao polako se otvarao pogled na obje strane otoka jer je na ovom dijelu i najuži, tek oko 2km širine. Ipak niska naoblaka praćena kišom sprječavala je lutanje oka u daljinu, no i to je imalo svojih draži. Fokusirao sam se na zanimljive stare hrastove pored kojih sam prolazio i znatiželjno pregledavao obale u potrazi za kakvom skrivenom uvalom.
Bila je to idealna lagana uvertira u ono što nas čeka idućih dana, a uspon mogu preporučiti svakome putniku-namjerniku kojeg put dovede do Cresa.
[span]Cres – vrh Sis – FOTOGRAFIJE, GPS track je ispod.[/span]
{mosmap kml=’http://www.chrne-mambe.com/repository/Cres-Sis.gpx’}
Otok Lošinj
Idućeg dana praćeni dobrom prognozom i jutarnjim isparavanjem kiše koja je padala čitavu noć krećemo iz Malog Lošinja, gdje smo bili smješteni, prema Nerezinama s ciljem uspona na otočnu krasoticu – Osorščicu. Kad sam vidio fotografije koje je Dario napravio tamo prije tri godine, odlučio sam popeti se gore čim se pruži prilika. I eto je!
Po Nerezinama tražimo pravo skretanje na našu kružnu turu jer želimo auto ostaviti čim bliže obilaznici kako bi smanjili dio planinarenja po asfaltu. Uspijevamo iz druge i uz dozvolu vlasnika parkiramo tik do obiteljske kuće pored koje kreće markacija u planinu.
Veseli i puni entuzijazma koračamo uzbrdo i uživamo u trenutku. Ipak, ne mogu ne primijetiti da se nad vrhom polako ali sigurno formira Cu koji se puni isparavanjem sa obje padine planine. Znao sam da je samo pitanje trenutka kada ćemo završiti u oblaku, no isto tako sam bio poprilično siguran da se isti neće isprazniti po nama zbog povoljnog gradijenta. Ispalo je da sam bio u pravu.
Dario je već opisao tehničke detalje te rute pa ih nema smisla ponavljati. Planina je u tom pogledu zacijelo ostala nepromijenjena, no zato su doživljaji svaki put drugačiji.
Lako savladavamo uspon ne žureći i putem srećemo nekoliko planinara nedokučivog govornog područja i sa neadekvatnom obućom i sa minimalno tekućine. Valjda i inače nisu žedni.
Mi jesmo uvijek i nakon kraće pauze poslije Počivalica izlazimo na vrh Sv. Mikul.
Tu je već bilo nekoliko ljudi, no par minuta nakon nas na vrh dolazi čitav autobus iz pravca Nerezina. Nekoliko puta provjeravam na GPSu da li sam još uvijek u HR ili sam zalutao na neki slovenski otok, no u zbilju me vraća misao da naši susjedi nemaju otoka, pa su zacijelo oni u posjetu nama. I neka! Nek potroše te Ojre kod nas jer ni mi ih ne štedimo kad smo u Alpama. Ipak, ponašanje većine nije bilo nimalo planinarskog tipa pa zaključujem da su većina neki izletnici koji nisu čuli za planinarsku etiku. Nadam se da sam u pravu.
Želeći pronaći svoj komad mira nastavljamo dalje u smjeru pravog vrha Osorščice – Televrina do kojeg ubrzo i dolazimo te tamo radimo još jednu pauzu te u miru uživamo u igri sunca i oblaka. Aparat ne uspijeva uhvatiti cijelu paletu boja, no ipak ne odustajem i krcam karticu često i ponavljajućim kadrovima. Super nam je!
Ipak, treba se još i vratiti, a pogled prema moru nas izaziva i na kupanje pa okrećemo kormilo prema Nerezinama kraćim putem.
Usput posjećujem jamu Sv. Gaudenta u kojoj je prema predaji u 11. st. živio istoimeni biskup kojeg su navodno lokalni plemići prognali u planinu jer je konstantno kudio njihov način života. Da bi si olakšao život, Sv. Gaudent se odlučio na radikalni potez progona svih zmija sa otoka Lošinja i Cresa kojih ni dan danas tamo nema. OK, osim Mambi na koje taj progon srećom nije djelovao. Legenda govori da svatko tko iz spilje uzme pokoji kamenčić i nosi ga sa sobom, svugdje u svijetu biva siguran od napada životinja. Nije da smo praznovjerni, ali kad smo već tu – ma nek se nađu i ti kamenčići. Nikad ne znaš kad ti bu trebalo!
Spust prema Nerezinama mi je očekivano naporniji od uspona, no po markaciji prevaljujemo i taj dio pa smo začas kod auta i juriš na plažu.
More je, naravno, bilo puno hladnije nego što se to činilo sa, na kraju, suncem okupane Osorščice (Cu je konačno evaporirao) i premda smo prvo samo hladili i namakali vrele noge, nisam mogao odoljeti a da se ne bacim koliko sam dug i širok.
I vrijedilo je, sezona je otvorena!
[span]Lošinj – vrh Sv. Mikul i Televrin – FOTOGRAFIJE, GPS track je ispod.[/span]
{mosmap kml=’http://www.chrne-mambe.com/repository/Losinj-Osorscica.gpx’}
Slijedećeg dana smo malo odmorili od klasičnog planinarenja i iskoristili ga između ostalog za tranziciju na Krk. To nam je uspjelo tek nakon što je po nas došao drugi, dopunski trajekt jer je redovna linija Merag – Valbiska bila prekrcana. Ipak, ni on nije uspio prebaciti sve koji su se tome nadali. Mi smo došli 45 min prije planiranog polaska, a bili smo 107 auto po redu.
Svih dana provedenih po ovim otocima primjećivali smo da je prevladavajuća većina SLO automobila na svim posjećenim lokacijama i to u omjeru 9:1 za njih, što nam je ukazivalo da su oni svoje prvomajske počitnice definitivno odlučili provesti kod nas. Kratkim statističkim izračunom došli smo do zaključka da je Sloveniji ostalo možda jedanaestero ljudi, od toga dvoje teško pokretnih, dok su svi ostali na par dana preselili k nama. Prema tome, kritika našoj ekipi koja je ostala doma, jer nikad nije bila bolja prilika da konačno te Alpe spojimo sa Zagorjem. Nitko ne bi ni znao 🙂
Otok Krk
Nedjelja nas je dočekala srednjom naoblakom i burom u jačanju s tendencijom kiše u poslijepodnevnim satima. Sa curama sam dogovorio da zbog bure i promjenjivog vremena one par sati provedu istražujući Bašku dok ja ne provjerim kakvo je stanje na južnom grebenu iznad. To je ispala odluka dana jer si nikad ne bih oprostio (a ne bi mi ni one) da sam ih nagovorio na rutu koju sam na kraju odradio solo. Činjenica je da sam u posljednjih desetak godina napravio ponešto kilometara po raznoraznim planinskim lokacijama i potrošio preko nekoliko potplata na ne baš jeftinim gojzericama, no moram priznati da me teren na ovom dijelu Krku ipak uspio iznenaditi. Imajući na umu da je visinski profil gotovo smiješan, računao sam da će mi trebati neka tri sata od prijevoja Treskavac do Baške. Na kraju sam potrošio 3 i pol sata za tih 16ak kilometara, no bio sam apsolutno koncentriran na svakom koraku, što je totalno neophodno.
Jednom riječju teren je surov. Brutalno surov i negostoljubiv nama dvonošcima osrednjih stopala. Da smo kopitari, puno bi se bolje snalazili tamo, u što su me uvjerila brojna ofcasta meketala koja su tražila ispšu na pretežitom kamenjaru. Velebitska bura je i ovdje demonstrirala svoju snagu i moć i prema orijentaciji kamenja se jasno može razaznati smjer erozivnog djelovanja vode i vjetra. U nekoliko navrata sam imao priliku svjedočiti i horizontalnoj kiši nošenoj s Velebita koja me začas namočila, a onda refulima vjetra koji su me opet u par minuta skroz osušili. Al dobro, barem nije bilo vruće.
Najzahtjevnija dionica za hodanje je predio od Velog Vrha do iza vrha Žminj. Tek sam nakon toga malo odmorio glavu i noge koračajući autopilotom.
Također, markirana staza dosta šara tim predjelom pa sam se odlučio ne zamarati njome već se orijentirati po azimutu, što je na kraju puno bolja solucija. Stvar zapravo pogoršava mješavina klasičnih planinarskih markacija s češkim modelom koji u tom predjelu samo otežava praćenje staze. Zato je azimut zakon!
Inače preko cijelog južnog grebena od Treskavca pa do Baške ide Vaclavov grebenski put, imenovan po Čehu koji ga je koncipirao. Bravo za njega, pravi si je dečko! Zbog toga je i taj dio obilježen po češkom višebojnom modelu što bi po mom mišljenju ipak trebalo markirati po standardnom UIAA modelu.
Napominjem da je za obilazak ovog područja vrlo važno napraviti dobru pripremu te proučiti željenu rutu prije samog polaska, a na terenu imati dobru kartu ili rutu u GPSu jer ima dosta raskršća koja nespremne mogu odvesti na krivi put i zakomplicirati im život. S druge strane sve te opcije daju odlične mogućnosti odstupa u slučaju lošeg vremena, izmorenosti ili neke ozljede, a isto tako i bržu reakciju spasilačkih službi.
Srećom, ništa od toga nisam trebao, već sam uživao u pogledima koji su se svakim korakom sve više otvarali, a posebno su me impresionirali fascinantni suhozidi koji se prostiru duž tih predjela. Prave graditeljske majstorije koje su puno više od nasumce nabacanog kamena. Svaki metar suhozida priča svoju priču, samo je treba osluhnuti i zamisliti trenutke kad je nastajao.
Usput sam porazgovarao i s Velebitom, zamolivši ga da malo utiša svoj dah i zauzda buru da uspijem još malo guštati u svemu. Učinilo mi se da me je poslušao, ali ipak mi je tu i tamo poslao koji novi reful tek toliko da me podsjeti koliko je velik, moćan i snažan, a da sam ja ipak samo mali čovjek, u njegovim očima nemoćan i prolazan. Odgovorio sam mu neka se ne sveti za sve one korake kojima sam mu i kojima ću mu brazditi lice i zaglađivati kamen, ipak ih neće biti toliko da ga dotrajem i nek me pusti da mu se divim kao i do sad. Nek se sjeti našeg desetogodišnjeg prijateljstva i druženja. Osmjehnuo mi se i malo razmaknuo oblake taman toliko da zrake sunca probiju nad more i obasjaju otoke preda mnom nagradivši me za izravnost. Prvić, Sv. Grgur, Goli otok i Rab iz ove perspektive izgledaju nezaboravno.
Zahvalio sam mu, izložio senzor aparata prekrasnim kadrovima i pohitao spustom do Baške.
Na malom igralištu pored plaže, netom nakon posjete akvariju, dočekale su me moje cure sretne što me vide relativno brzo i u jednom komadu.
Nakon par minuta začuo se snažan huk vjetra, nebo se potpuno zatvorilo i prolilo gustu kišu. Kao da je vidio da sam opet na sigurnom, Velebit je ponovo disao punim plućima i krenuo u novi ciklus pročišćenja, tako da bude još impresivniji kada se idući put vratim. Ta ipak nas veže desetogodišnje prijateljstvo, a nadam se da je to tek početak…
[span]Krk – vrh Obzova i društvo – FOTOGRAFIJE, GPS track je ispod.[/span]
{mosmap kml=’http://www.chrne-mambe.com/repository/Krk-Obzova.gpx’}
troskok
Otočno planinarenje je definitivno jedna posebna sfera našeg sporta. Ne samo zbog nesvakidašnjih panorama koje često nadilaze foto kreacije dostupne na stalku sa razglednicama u lokalnim butigama, već i zbog totalno drugačije percepcije visine. U ostatku Lijepe naše vrhovi od 500, 600 ili 700m ne predstavljaju bog zna kakvu atrakciju, prvenstveno zbog relativnog odnosa visine s okružujućim krajolikom. Na otocima je to sasvim drugačije i vrhovi takvih visina naprosto postaju pravi divovi, pogotovo kad ih se gleda s razine mora i kad do izražaja dolazi njihova apsolutna visina.

Sjeverno jadranska skupina otoka doista je atraktivna za nas planinare i avanturiste jer pruža zaista puno toga, od prirodnih ljepota do povijesnih znamenitosti, a obilazak je izvediv u svega nekoliko dana. To su najveći otoci na Jadranu, mahom goroviti, jer se zapravo radi o ostacima pradavnog planinskog lanca koji je s vremenom potopljen i tako odvojen od obale. Njihov smjer pružanja NW-SE također se podudara s dinarskim smjerom.
Vrijedi spomenuti da je nam je i ovo točno deseta godina od kada je prva četvorka našeg tima kasnije poznatog kao Chrne Mambe kročila nogom u nepoznato na sasvim neobičan način i zauvijek promijenila svoj način života. Nismo se uspjeli ponovno okupiti u istom sastavu na desetu godišnjicu, no uvijek smo govorili da je bitno da se ide, pa neka se i ta tradicija nastavi.
Zbog svih tih razloga je i moja mala avanturistička obitelj za post prvomajski odmor odlučila proskakutati otokom Cresom, Lošinjom i Krkom i uživati u svemu što nam ti otoci nude, no ovdje ću spomenuti samo dio vezan uz planinarenje. Ostali dojmovi će uskoro biti na exploring sky & country webu.

sis-1-2013
Otok Cres
U planu sam imao manje više kružnu turu po otocima pa je tako Cres bio prvi na redu. Na njega smo stigli trajektom iz Brestove na Porozinu, gdje nas dočekuju stada ovaca na ispašama pod laganom kišom. Vremenske prilike nas ne brinu jer se vodimo poslovicom kolega Finaca – ne postoji loše vrijeme, postoji samo neadekvatna oprema.
Cres je uz Krk najveći jadranski hrvatski otok. Novija mjerenja pokazuju da oba otoka imaju identičnu površinu od 405,78km2. Čitav otok je brdovit, izraženog bila, pokriven kamenom, makijom i oštrom travom, a otočne se padine većinom strmo dižu iz mora pa Cres ne obiluje pristupačnim uvalama i plažama.
Najviši vrh Cresa je vrh Gorice (648m), drugi otočni vrh po visini u Hrvatskoj (najviša je Vidova gora na Braču sa impozantnih 780m), no planinarski nije atraktivan jer do njega nema puta, a s njega ni vidika. Zato je vrh Sis (639m) puno bolji odabir kada ste već odlučili planinariti po Cresu. Uspon na vrh je vrlo lak zahvaljujući cesti koja vodi duž otoka i izlazi na prijevoj Križić (skretanje za Beli) odakle se kreće prema vrhu Sis.
Markacija kaže 45′ do vrha, no meni je skoro toliko trebalo za uspon i spust, čemu je ipak najvjerojatnije kumovala kiša koja je taman odlučila pojačati. Moje cure su iskoristile predah od vožnje za igre i klopu, a ja sam pod kabanicom u patikama odskakutao po skliskom kamenu put vrha. Put je dobro markiran i vodi duž hrbat uz suhozid prema vrhu. Kako sam se uspinjao polako se otvarao pogled na obje strane otoka jer je na ovom dijelu i najuži, tek oko 2km širine. Ipak niska naoblaka praćena kišom sprječavala je lutanje oka u daljinu, no i to je imalo svojih draži. Fokusirao sam se na zanimljive stare hrastove pored kojih sam prolazio i znatiželjno pregledavao obale u potrazi za kakvom skrivenom uvalom.
Bila je to idealna lagana uvertira u ono što nas čeka idućih dana, a uspon mogu preporučiti svakome putniku-namjerniku kojeg put dovede do Cresa.

osorscica-2013
Otok Lošinj
Idućeg dana praćeni dobrom prognozom i jutarnjim isparavanjem kiše koja je padala čitavu noć krećemo iz Malog Lošinja, gdje smo bili smješteni, prema Nerezinama s ciljem uspona na otočnu krasoticu – Osorščicu. Kad sam vidio fotografije koje je Dario napravio tamo prije tri godine, odlučio sam popeti se gore čim se pruži prilika. I eto je!
Po Nerezinama tražimo pravo skretanje na našu kružnu turu jer želimo auto ostaviti čim bliže obilaznici kako bi smanjili dio planinarenja po asfaltu. Uspijevamo iz druge i uz dozvolu vlasnika parkiramo tik do obiteljske kuće pored koje kreće markacija u planinu.
Veseli i puni entuzijazma koračamo uzbrdo i uživamo u trenutku. Ipak, ne mogu ne primijetiti da se nad vrhom polako ali sigurno formira Cu koji se puni isparavanjem sa obje padine planine. Znao sam da je samo pitanje trenutka kada ćemo završiti u oblaku, no isto tako sam bio poprilično siguran da se isti neće isprazniti po nama zbog povoljnog gradijenta. Ispalo je da sam bio u pravu.
Dario je već opisao tehničke detalje te rute pa ih nema smisla ponavljati. Planina je u tom pogledu zacijelo ostala nepromijenjena, no zato su doživljaji svaki put drugačiji.
Lako savladavamo uspon ne žureći i putem srećemo nekoliko planinara nedokučivog govornog područja i sa neadekvatnom obućom i sa minimalno tekućine. Valjda i inače nisu žedni.
Mi jesmo uvijek i nakon kraće pauze poslije Počivalica izlazimo na vrh Sv. Mikul.
Tu je već bilo nekoliko ljudi, no par minuta nakon nas na vrh dolazi čitav autobus iz pravca Nerezina. Nekoliko puta provjeravam na GPSu da li sam još uvijek u HR ili sam zalutao na neki slovenski otok, no u zbilju me vraća misao da naši susjedi nemaju otoka, pa su zacijelo oni u posjetu nama. I neka! Nek potroše te Ojre kod nas jer ni mi ih ne štedimo kad smo u Alpama. Ipak, ponašanje većine nije bilo nimalo planinarskog tipa pa zaključujem da su većina neki izletnici koji nisu čuli za planinarsku etiku. Nadam se da sam u pravu.
Želeći pronaći svoj komad mira nastavljamo dalje u smjeru pravog vrha Osorščice – Televrina do kojeg ubrzo i dolazimo te tamo radimo još jednu pauzu te u miru uživamo u igri sunca i oblaka. Aparat ne uspijeva uhvatiti cijelu paletu boja, no ipak ne odustajem i krcam karticu često i ponavljajućim kadrovima. Super nam je!
Ipak, treba se još i vratiti, a pogled prema moru nas izaziva i na kupanje pa okrećemo kormilo prema Nerezinama kraćim putem.
Usput posjećujem jamu Sv. Gaudenta u kojoj je prema predaji u 11. st. živio istoimeni biskup kojeg su navodno lokalni plemići prognali u planinu jer je konstantno kudio njihov način života. Da bi si olakšao život, Sv. Gaudent se odlučio na radikalni potez progona svih zmija sa otoka Lošinja i Cresa kojih ni dan danas tamo nema. OK, osim Mambi na koje taj progon srećom nije djelovao. Legenda govori da svatko tko iz spilje uzme pokoji kamenčić i nosi ga sa sobom, svugdje u svijetu biva siguran od napada životinja. Nije da smo praznovjerni, ali kad smo već tu – ma nek se nađu i ti kamenčići. Nikad ne znaš kad ti bu trebalo!
Spust prema Nerezinama mi je očekivano naporniji od uspona, no po markaciji prevaljujemo i taj dio pa smo začas kod auta i juriš na plažu.
More je, naravno, bilo puno hladnije nego što se to činilo sa, na kraju, suncem okupane Osorščice (Cu je konačno evaporirao) i premda smo prvo samo hladili i namakali vrele noge, nisam mogao odoljeti a da se ne bacim koliko sam dug i širok.
I vrijedilo je, sezona je otvorena!
 

Slijedećeg dana smo malo odmorili od klasičnog planinarenja i iskoristili ga između ostalog za tranziciju na Krk. To nam je uspjelo tek nakon što je po nas došao drugi, dopunski trajekt jer je redovna linija Merag – Valbiska bila prekrcana. Ipak, ni on nije uspio prebaciti sve koji su se tome nadali. Mi smo došli 45 min prije planiranog polaska, a bili smo 107 auto po redu.
Svih dana provedenih po ovim otocima primjećivali smo da je prevladavajuća većina SLO automobila na svim posjećenim lokacijama i to u omjeru 9:1 za njih, što nam je ukazivalo da su oni svoje prvomajske počitnice definitivno odlučili provesti kod nas. Kratkim statističkim izračunom došli smo do zaključka da je Sloveniji ostalo možda jedanaestero ljudi, od toga dvoje teško pokretnih, dok su svi ostali na par dana preselili k nama. Prema tome, kritika našoj ekipi koja je ostala doma, jer nikad nije bila bolja prilika da konačno te Alpe spojimo sa Zagorjem. Nitko ne bi ni znao 🙂
obzova-2013
Otok Krk
Nedjelja nas je dočekala srednjom naoblakom i burom u jačanju s tendencijom kiše u poslijepodnevnim satima. Sa curama sam dogovorio da zbog bure i promjenjivog vremena one par sati provedu istražujući Bašku dok ja ne provjerim kakvo je stanje na južnom grebenu iznad. To je ispala odluka dana jer si nikad ne bih oprostio (a ne bi mi ni one) da sam ih nagovorio na rutu koju sam na kraju odradio solo. Činjenica je da sam u posljednjih desetak godina napravio ponešto kilometara po raznoraznim planinskim lokacijama i potrošio preko nekoliko potplata na ne baš jeftinim gojzericama, no moram priznati da me teren na ovom dijelu Krku ipak uspio iznenaditi. Imajući na umu da je visinski profil gotovo smiješan, računao sam da će mi trebati neka tri sata od prijevoja Treskavac do Baške. Na kraju sam potrošio 3 i pol sata za tih 16ak kilometara, no bio sam apsolutno koncentriran na svakom koraku, što je totalno neophodno.
Jednom riječju teren je surov. Brutalno surov i negostoljubiv nama dvonošcima osrednjih stopala. Da smo kopitari, puno bi se bolje snalazili tamo, u što su me uvjerila brojna ofcasta meketala koja su tražila ispšu na pretežitom kamenjaru. Velebitska bura je i ovdje demonstrirala svoju snagu i moć i prema orijentaciji kamenja se jasno može razaznati smjer erozivnog djelovanja vode i vjetra. U nekoliko navrata sam imao priliku svjedočiti i horizontalnoj kiši nošenoj s Velebita koja me začas namočila, a onda refulima vjetra koji su me opet u par minuta skroz osušili. Al dobro, barem nije bilo vruće.
Najzahtjevnija dionica za hodanje je predio od Velog Vrha do iza vrha Žminj. Tek sam nakon toga malo odmorio glavu i noge koračajući autopilotom.
Također, markirana staza dosta šara tim predjelom pa sam se odlučio ne zamarati njome već se orijentirati po azimutu, što je na kraju puno bolja solucija. Stvar zapravo pogoršava mješavina klasičnih planinarskih markacija s češkim modelom koji u tom predjelu samo otežava praćenje staze. Zato je azimut zakon!
Inače preko cijelog južnog grebena od Treskavca pa do Baške ide Vaclavov grebenski put, imenovan po Čehu koji ga je koncipirao. Bravo za njega, pravi si je dečko! Zbog toga je i taj dio obilježen po češkom višebojnom modelu što bi po mom mišljenju ipak trebalo markirati po standardnom UIAA modelu.
Napominjem da je za obilazak ovog područja vrlo važno napraviti dobru pripremu te proučiti željenu rutu prije samog polaska, a na terenu imati dobru kartu ili rutu u GPSu jer ima dosta raskršća koja nespremne mogu odvesti na krivi put i zakomplicirati im život. S druge strane sve te opcije daju odlične mogućnosti odstupa u slučaju lošeg vremena, izmorenosti ili neke ozljede, a isto tako i bržu reakciju spasilačkih službi.
Srećom, ništa od toga nisam trebao, već sam uživao u pogledima koji su se svakim korakom sve više otvarali, a posebno su me impresionirali fascinantni suhozidi koji se prostiru duž tih predjela. Prave graditeljske majstorije koje su puno više od nasumce nabacanog kamena. Svaki metar suhozida priča svoju priču, samo je treba osluhnuti i zamisliti trenutke kad je nastajao.
Usput sam porazgovarao i s Velebitom, zamolivši ga da malo utiša svoj dah i zauzda buru da uspijem još malo guštati u svemu. Učinilo mi se da me je poslušao, ali ipak mi je tu i tamo poslao koji novi reful tek toliko da me podsjeti koliko je velik, moćan i snažan, a da sam ja ipak samo mali čovjek, u njegovim očima nemoćan i prolazan. Odgovorio sam mu neka se ne sveti za sve one korake kojima sam mu i kojima ću mu brazditi lice i zaglađivati kamen, ipak ih neće biti toliko da ga dotrajem i nek me pusti da mu se divim kao i do sad. Nek se sjeti našeg desetogodišnjeg prijateljstva i druženja. Osmjehnuo mi se i malo razmaknuo oblake taman toliko da zrake sunca probiju nad more i obasjaju otoke preda mnom nagradivši me za izravnost. Prvić, Sv. Grgur, Goli otok i Rab iz ove perspektive izgledaju nezaboravno.
Zahvalio sam mu, izložio senzor aparata prekrasnim kadrovima i pohitao spustom do Baške.
Na malom igralištu pored plaže, netom nakon posjete akvariju, dočekale su me moje cure sretne što me vide relativno brzo i u jednom komadu.
Nakon par minuta začuo se snažan huk vjetra, nebo se potpuno zatvorilo i prolilo gustu kišu. Kao da je vidio da sam opet na sigurnom, Velebit je ponovo disao punim plućima i krenuo u novi ciklus pročišćenja, tako da bude još impresivniji kada se idući put vratim. Ta ipak nas veže desetogodišnje prijateljstvo, a nadam se da je to tek početak…

You may also like...