Ispraćaj zime sa Velebita (Veliki Kozjak i Zečjak)
Dugo, dugo, predugo trajalo je naše spremanje za jedan pravi izlet. Ali nije bilo prekasno da iskusimo dah zime na odlasku i sve bliži šum prolje?a na Alanu i okolnim vrhovima. Nažalost bili smo samo trojica, ali toliko op?injeni planinom da nismo mogli previše razmišljati o Vama ostalima…
To?no u 5 sati u subotu ve? smo na putu. Put nas vodi do Senja, gdje stajemo na doru?ku i maloj okrijepi, te fino siti kre?emo put Jablanca, te dalje Alana. Na zadnjem sjedalu imam ovaj put jako zanimljivo društvo – limene ta?ke utovarene drvima za potpalu u domu na Alanu. Ali bez kota?a ! Baš zbog tog tereta odlu?ujemo se i?i autom do kud se može i otud produžiti cestom do doma.
Za one koji su u rano prolje?e kretali autom za Alan, zna se ve? standardno mjesto gdje ogromni zapuh zatvara cestu. I od tud kre?emo, nas trojica i ta?ke napunjene drvima. Pokušavamo ih vu?i po snijegu, ali vrlo nezgodno proklizavaju i jedino rješenje ih je nositi. Ali ni to nije bilo lagano zbog nekoliko opasnih strmina, gdje smo morali biti izrazito oprezni. I tako se naš put do doma malo odužio. Ali smo donjeli drva, mada nas je Ivan do?ekao ?udnim pokretima ruke u stilu, niste baš normalni.
Nakon smještaja u sobu, istovara viška stvari i laganog ru?ka kre?emo prema našem subotnjem cilju – Velikom Kozjaku (1629 m). Prolaskom predivnog Tudereva skre?emo u šumu i po?injemo propadati duboko u snijeg. Nakon što se jedno vrijeme mu?imo, skidamo krplje s ruksaka i iskušavamo nešto druga?iji,ovaj put ljepši korak. I tako krpljarimo do samog završnog uspona na vrh Kozjaka. A tu slijedi nagrada za naš trud.
Predivni vidici na okolne vrhove i Lubenovac, te na mo?ni masiv južnog Velebita. Na vrhu uzimamo duži odmor, uz narezak i ?ašu vina. Zavrijedili smo. Ali nakon uspona slijedi i spust. Tu imamo malo problema s hodanjem po kosini, jer krplje ne drže baš najbolje. Ali zato Cvajta uživa s svojim ?arobnim krpljama pretr?avaju?i nas na svakoj nizbrdici.
Umornim nogama i natiscima od krplji vra?amo se u dom na Alanu. A tu nas do?ekuje i naš GSS koji je u okolica doma imao vježbe spašavanja. Nažalost ovu ekipu GSS-a ne mogu pohvaliti, rastelili su se po svim stolovima i uop?e se nisu pomaknuli kad smo ušli u zajedni?ku prostoriju – kuhinju i blagavaonicu.
A onda smo mi krenuli u akciju – maknuli smo lika koji nije mogao spustiti ni noge sa stolca da si mi sjednemo, po?eli smo dinstati luk da im zasmrdimo opremu i pjevati zagorske pjesme. Tek onda su shvatili da je još netko s njima.
Ujutro se budimo, iznena?uju?e bez ikakvih bolova i nakon doru?ka kre?emo prema Ze?jaku. GSS ekipa montira turne skije i kre?e nedugo poslije nas. Snijeg je otpo?etka tvrd i lijepo drži, ali kasnije malo otpušta, no krplje nisu potrebne.
Uživamo u vidicima i lagano napredujemo prema našem cilju. Izlaskom na greben u daljini vidimo naš bor na vrhu Ze?jaka, izdržao je sve nalete bure i do?ekao naš povratak.
Prije završnog uspona na Ze?jak vidimo jednog pripadnika GSS-a kako tr?i da nas prestigne i prvi stigne na vrh. Da ne bi valjda neki lajbeki kaj dinstaju luk i piju blumenwein prvi stigli na vrh!! Ali nije znao da smo mi ipak Mambe !!! Njima je ovo valjda bilo natjecanje, a ne uživanje.
GSS-ovac je na vrhu još pokazao veliko nepoznavanje ovog dijela Velebita, a po njihovim pri?ama mnogi nisu ni znali gdje su. Na trenutak sam pomislio da je to Slovenska Gorska reševalna služba. Ne znam kako bi nas ova ekipa našla da se izgubimo negdje duboko u Velebitu.
Vrijeme leti i treba po?i natrag. Spust imamo preko Buljme, a zahvaljuju?i snijegu brzo smo u domu. Nakon gemišta s domarom Ivanom uzimamo naše ta?ke i spuštamo se do auta.
Predivan vikend, ali tek sad žalimo što nam je ovu zimu tako dugo trebalo da se pokrenemo i krenemo i uživamo na Velebitskim vrhovima. Drugi put je uvijek pametnije, pa idu?u zimu ne?emo tako dugo razmišljati. A i drugi bi nam se mogli priklju?iti.
d.k.
Dugo, dugo, predugo trajalo je naše spremanje za jedan pravi izlet. Ali nije bilo prekasno da iskusimo dah zime na odlasku i sve bliži šum prolje?a na Alanu i okolnim vrhovima. Nažalost bili smo samo trojica, ali toliko op?injeni planinom da nismo mogli previše razmišljati o Vama ostalima…
To?no u 5 sati u subotu ve? smo na putu. Put nas vodi do Senja, gdje stajemo na doru?ku i maloj okrijepi, te fino siti kre?emo put Jablanca, te dalje Alana. Na zadnjem sjedalu imam ovaj put jako zanimljivo društvo – limene ta?ke utovarene drvima za potpalu u domu na Alanu. Ali bez kota?a ! Baš zbog tog tereta odlu?ujemo se i?i autom do kud se može i otud produžiti cestom do doma.
Za one koji su u rano prolje?e kretali autom za Alan, zna se ve? standardno mjesto gdje ogromni zapuh zatvara cestu. I od tud kre?emo, nas trojica i ta?ke napunjene drvima. Pokušavamo ih vu?i po snijegu, ali vrlo nezgodno proklizavaju i jedino rješenje ih je nositi. Ali ni to nije bilo lagano zbog nekoliko opasnih strmina, gdje smo morali biti izrazito oprezni. I tako se naš put do doma malo odužio. Ali smo donjeli drva, mada nas je Ivan do?ekao ?udnim pokretima ruke u stilu, niste baš normalni.
Nakon smještaja u sobu, istovara viška stvari i laganog ru?ka kre?emo prema našem subotnjem cilju – Velikom Kozjaku (1629 m). Prolaskom predivnog Tudereva skre?emo u šumu i po?injemo propadati duboko u snijeg. Nakon što se jedno vrijeme mu?imo, skidamo krplje s ruksaka i iskušavamo nešto druga?iji,ovaj put ljepši korak. I tako krpljarimo do samog završnog uspona na vrh Kozjaka. A tu slijedi nagrada za naš trud.
Predivni vidici na okolne vrhove i Lubenovac, te na mo?ni masiv južnog Velebita. Na vrhu uzimamo duži odmor, uz narezak i ?ašu vina. Zavrijedili smo. Ali nakon uspona slijedi i spust. Tu imamo malo problema s hodanjem po kosini, jer krplje ne drže baš najbolje. Ali zato Cvajta uživa s svojim ?arobnim krpljama pretr?avaju?i nas na svakoj nizbrdici.
Umornim nogama i natiscima od krplji vra?amo se u dom na Alanu. A tu nas do?ekuje i naš GSS koji je u okolica doma imao vježbe spašavanja. Nažalost ovu ekipu GSS-a ne mogu pohvaliti, rastelili su se po svim stolovima i uop?e se nisu pomaknuli kad smo ušli u zajedni?ku prostoriju – kuhinju i blagavaonicu.
A onda smo mi krenuli u akciju – maknuli smo lika koji nije mogao spustiti ni noge sa stolca da si mi sjednemo, po?eli smo dinstati luk da im zasmrdimo opremu i pjevati zagorske pjesme. Tek onda su shvatili da je još netko s njima.
Ujutro se budimo, iznena?uju?e bez ikakvih bolova i nakon doru?ka kre?emo prema Ze?jaku. GSS ekipa montira turne skije i kre?e nedugo poslije nas. Snijeg je otpo?etka tvrd i lijepo drži, ali kasnije malo otpušta, no krplje nisu potrebne.
Uživamo u vidicima i lagano napredujemo prema našem cilju. Izlaskom na greben u daljini vidimo naš bor na vrhu Ze?jaka, izdržao je sve nalete bure i do?ekao naš povratak.
Prije završnog uspona na Ze?jak vidimo jednog pripadnika GSS-a kako tr?i da nas prestigne i prvi stigne na vrh. Da ne bi valjda neki lajbeki kaj dinstaju luk i piju blumenwein prvi stigli na vrh!! Ali nije znao da smo mi ipak Mambe !!! Njima je ovo valjda bilo natjecanje, a ne uživanje.
GSS-ovac je na vrhu još pokazao veliko nepoznavanje ovog dijela Velebita, a po njihovim pri?ama mnogi nisu ni znali gdje su. Na trenutak sam pomislio da je to Slovenska Gorska reševalna služba. Ne znam kako bi nas ova ekipa našla da se izgubimo negdje duboko u Velebitu.
Vrijeme leti i treba po?i natrag. Spust imamo preko Buljme, a zahvaljuju?i snijegu brzo smo u domu. Nakon gemišta s domarom Ivanom uzimamo naše ta?ke i spuštamo se do auta.
Predivan vikend, ali tek sad žalimo što nam je ovu zimu tako dugo trebalo da se pokrenemo i krenemo i uživamo na Velebitskim vrhovima. Drugi put je uvijek pametnije, pa idu?u zimu ne?emo tako dugo razmišljati. A i drugi bi nam se mogli priklju?iti.
D.K.
[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,5867060909252071473]
