Ispraćaj zime sa Velebita (Veliki Kozjak i Zečjak)
Dugo, dugo, predugo trajalo je naše spremanje za jedan pravi izlet. Ali nije bilo prekasno da iskusimo dah zime na odlasku i sve bliži šum proljeća na Alanu i okolnim vrhovima. Nažalost bili smo samo trojica, ali toliko opčinjeni planinom da nismo mogli previše razmišljati o Vama ostalima…
Točno u 5 sati u subotu već smo na putu. Put nas vodi do Senja, gdje stajemo na doručku i maloj okrijepi, te fino siti krećemo put Jablanca, te dalje Alana. Na zadnjem sjedalu imam ovaj put jako zanimljivo društvo – limene tačke utovarene drvima za potpalu u domu na Alanu. Ali bez kotača ! Baš zbog tog tereta odlučujemo se ići autom do kud se može i otud produžiti cestom do doma.
Za one koji su u rano proljeće kretali autom za Alan, zna se već standardno mjesto gdje ogromni zapuh zatvara cestu. I od tud krećemo, nas trojica i tačke napunjene drvima. Pokušavamo ih vući po snijegu, ali vrlo nezgodno proklizavaju i jedino rješenje ih je nositi. Ali ni to nije bilo lagano zbog nekoliko opasnih strmina, gdje smo morali biti izrazito oprezni. I tako se naš put do doma malo odužio. Ali smo donjeli drva, mada nas je Ivan dočekao čudnim pokretima ruke u stilu, niste baš normalni.
Nakon smještaja u sobu, istovara viška stvari i laganog ručka krećemo prema našem subotnjem cilju – Velikom Kozjaku (1629 m). Prolaskom predivnog Tudereva skrećemo u šumu i počinjemo propadati duboko u snijeg. Nakon što se jedno vrijeme mučimo, skidamo krplje s ruksaka i iskušavamo nešto drugačiji,ovaj put ljepši korak. I tako krpljarimo do samog završnog uspona na vrh Kozjaka. A tu slijedi nagrada za naš trud.
Predivni vidici na okolne vrhove i Lubenovac, te na moćni masiv južnog Velebita. Na vrhu uzimamo duži odmor, uz narezak i čašu vina. Zavrijedili smo. Ali nakon uspona slijedi i spust. Tu imamo malo problema s hodanjem po kosini, jer krplje ne drže baš najbolje. Ali zato Cvajta uživa s svojim čarobnim krpljama pretrčavajući nas na svakoj nizbrdici.
Umornim nogama i natiscima od krplji vraćamo se u dom na Alanu. A tu nas dočekuje i naš GSS koji je u okolica doma imao vježbe spašavanja. Nažalost ovu ekipu GSS-a ne mogu pohvaliti, rastelili su se po svim stolovima i uopće se nisu pomaknuli kad smo ušli u zajedničku prostoriju – kuhinju i blagavaonicu.
A onda smo mi krenuli u akciju – maknuli smo lika koji nije mogao spustiti ni noge sa stolca da si mi sjednemo, počeli smo dinstati luk da im zasmrdimo opremu i pjevati zagorske pjesme. Tek onda su shvatili da je još netko s njima.
Ujutro se budimo, iznenađujuće bez ikakvih bolova i nakon doručka krećemo prema Zečjaku. GSS ekipa montira turne skije i kreće nedugo poslije nas. Snijeg je otpočetka tvrd i lijepo drži, ali kasnije malo otpušta, no krplje nisu potrebne.
Uživamo u vidicima i lagano napredujemo prema našem cilju. Izlaskom na greben u daljini vidimo naš bor na vrhu Zečjaka, izdržao je sve nalete bure i dočekao naš povratak.
Prije završnog uspona na Zečjak vidimo jednog pripadnika GSS-a kako trči da nas prestigne i prvi stigne na vrh. Da ne bi valjda neki lajbeki kaj dinstaju luk i piju blumenwein prvi stigli na vrh!! Ali nije znao da smo mi ipak Mambe !!! Njima je ovo valjda bilo natjecanje, a ne uživanje.
GSS-ovac je na vrhu još pokazao veliko nepoznavanje ovog dijela Velebita, a po njihovim pričama mnogi nisu ni znali gdje su. Na trenutak sam pomislio da je to Slovenska Gorska reševalna služba. Ne znam kako bi nas ova ekipa našla da se izgubimo negdje duboko u Velebitu.
Vrijeme leti i treba poći natrag. Spust imamo preko Buljme, a zahvaljujući snijegu brzo smo u domu. Nakon gemišta s domarom Ivanom uzimamo naše tačke i spuštamo se do auta.
Predivan vikend, ali tek sad žalimo što nam je ovu zimu tako dugo trebalo da se pokrenemo i krenemo i uživamo na Velebitskim vrhovima. Drugi put je uvijek pametnije, pa iduću zimu nećemo tako dugo razmišljati. A i drugi bi nam se mogli priključiti.
d.k.
Dugo, dugo, predugo trajalo je naše spremanje za jedan pravi izlet. Ali nije bilo prekasno da iskusimo dah zime na odlasku i sve bliži šum proljeća na Alanu i okolnim vrhovima. Nažalost bili smo samo trojica, ali toliko opčinjeni planinom da nismo mogli previše razmišljati o Vama ostalima…
Točno u 5 sati u subotu već smo na putu. Put nas vodi do Senja, gdje stajemo na doručku i maloj okrijepi, te fino siti krećemo put Jablanca, te dalje Alana. Na zadnjem sjedalu imam ovaj put jako zanimljivo društvo – limene tačke utovarene drvima za potpalu u domu na Alanu. Ali bez kotača ! Baš zbog tog tereta odlučujemo se ići autom do kud se može i otud produžiti cestom do doma.
Za one koji su u rano proljeće kretali autom za Alan, zna se već standardno mjesto gdje ogromni zapuh zatvara cestu. I od tud krećemo, nas trojica i tačke napunjene drvima. Pokušavamo ih vući po snijegu, ali vrlo nezgodno proklizavaju i jedino rješenje ih je nositi. Ali ni to nije bilo lagano zbog nekoliko opasnih strmina, gdje smo morali biti izrazito oprezni. I tako se naš put do doma malo odužio. Ali smo donjeli drva, mada nas je Ivan dočekao čudnim pokretima ruke u stilu, niste baš normalni.
Nakon smještaja u sobu, istovara viška stvari i laganog ručka krećemo prema našem subotnjem cilju – Velikom Kozjaku (1629 m). Prolaskom predivnog Tudereva skrećemo u šumu i počinjemo propadati duboko u snijeg. Nakon što se jedno vrijeme mučimo, skidamo krplje s ruksaka i iskušavamo nešto drugačiji,ovaj put ljepši korak. I tako krpljarimo do samog završnog uspona na vrh Kozjaka. A tu slijedi nagrada za naš trud.
Predivni vidici na okolne vrhove i Lubenovac, te na moćni masiv južnog Velebita. Na vrhu uzimamo duži odmor, uz narezak i čašu vina. Zavrijedili smo. Ali nakon uspona slijedi i spust. Tu imamo malo problema s hodanjem po kosini, jer krplje ne drže baš najbolje. Ali zato Cvajta uživa s svojim čarobnim krpljama pretrčavajući nas na svakoj nizbrdici.
Umornim nogama i natiscima od krplji vraćamo se u dom na Alanu. A tu nas dočekuje i naš GSS koji je u okolica doma imao vježbe spašavanja. Nažalost ovu ekipu GSS-a ne mogu pohvaliti, rastelili su se po svim stolovima i uopće se nisu pomaknuli kad smo ušli u zajedničku prostoriju – kuhinju i blagavaonicu.
A onda smo mi krenuli u akciju – maknuli smo lika koji nije mogao spustiti ni noge sa stolca da si mi sjednemo, počeli smo dinstati luk da im zasmrdimo opremu i pjevati zagorske pjesme. Tek onda su shvatili da je još netko s njima.
Ujutro se budimo, iznenađujuće bez ikakvih bolova i nakon doručka krećemo prema Zečjaku. GSS ekipa montira turne skije i kreće nedugo poslije nas. Snijeg je otpočetka tvrd i lijepo drži, ali kasnije malo otpušta, no krplje nisu potrebne.
Uživamo u vidicima i lagano napredujemo prema našem cilju. Izlaskom na greben u daljini vidimo naš bor na vrhu Zečjaka, izdržao je sve nalete bure i dočekao naš povratak.
Prije završnog uspona na Zečjak vidimo jednog pripadnika GSS-a kako trči da nas prestigne i prvi stigne na vrh. Da ne bi valjda neki lajbeki kaj dinstaju luk i piju blumenwein prvi stigli na vrh!! Ali nije znao da smo mi ipak Mambe !!! Njima je ovo valjda bilo natjecanje, a ne uživanje.
GSS-ovac je na vrhu još pokazao veliko nepoznavanje ovog dijela Velebita, a po njihovim pričama mnogi nisu ni znali gdje su. Na trenutak sam pomislio da je to Slovenska Gorska reševalna služba. Ne znam kako bi nas ova ekipa našla da se izgubimo negdje duboko u Velebitu.
Vrijeme leti i treba poći natrag. Spust imamo preko Buljme, a zahvaljujući snijegu brzo smo u domu. Nakon gemišta s domarom Ivanom uzimamo naše tačke i spuštamo se do auta.
Predivan vikend, ali tek sad žalimo što nam je ovu zimu tako dugo trebalo da se pokrenemo i krenemo i uživamo na Velebitskim vrhovima. Drugi put je uvijek pametnije, pa iduću zimu nećemo tako dugo razmišljati. A i drugi bi nam se mogli priključiti.
D.K.
[mudslide:picasa,1,hpk.chrne.mambe,5867060909252071473]
