Velebitski produženi vikend 28.04.-01.05.2012.

prvomajski-2012

Prošlo je devet godina otkad sam prvi puta pohodio Velebit u vrijeme prvomajskog nerada. Tada su uz mene bila još trojica prijatelja, hrpa mesa u raznim oblicima, 12l vina i nimalo kruha. Ove godine sam se vratio na isto mjesto u isto vrijeme, pored mene su sada bile moje cure, a vino sam zamijenio adrenalinski napumpanim vikendom i pivicom na kraju dana…

Ivana već dugo priča o Paklenici, jednostavno želi vidjeti mjesto gdje je sve počelo i konačno doživjeti moju stotinu puta ispričanu priču na svoj način. Ovi prvomajski praznici pružili su nam mogućnost i priliku, zajedno sa odličnim vremenskim uvjetima da to područje južnog Velebita maksimalno doživimo.

Nekoliko dana prije smo rezervirali ultra povoljni smještaj i zajedno sa ostatkom ekipe kovali planove što sve treba odraditi kad smo već tamo.

Jedna od ambicioznijih ideja je bio uspon na Sveto brdo i let s njega do obale more, što nam je skoro u potpunosti i uspjelo, a o čemu više možete pročitati u drugom članku. Jedino mi je bilo žao što ovaj put moje djevojke nisu išle sa mnom do vrha, već su ostale čekati uz more. Ipak nisam želio izmučiti svoju dvogodišnjakinju osam satnim usponom u leđnoj nosiljci, nakon što se 4 sata vozila u auto sjedalici. Bilo bi to ipak malo previše za nju u jednom danu, no zato nije bilo za njezinog tatu koji prema sebi nema milosti. Ionako sam svaki korak uzbrdo radio misleći na njih, jer ipak Sveto Brdo ima posebno mjesto u našoj maloj obitelji.

Nakon uspješno odrađenog prvog dana u kojem sam možda ja i najviše uživao, odlučio sam se u potpunosti posvetiti svojim curama, pa smo tako drugi dan krenuli u istraživanje kanjona Velike Paklenice. Ruta kojom sam prošao mnogo puta do sad nije skrivala neka prevelika iznenađenja za mene, ali zato su Ivana i Iva bile oduševljene okolinom i ambijentom stijene i vode. Jedino što je bilo stvarno puno ljudi pa je za moj ukus to bilo malo previše. Prolazili smo kanjonom, po potoku i uz njega, pa sve do Borisovog doma i još malo prema Ivinim vodicama. Dan prekrasan, uvjeti idealni, sve što čovjek sklon prirodi može poželjeti.
Kanjon Velike Paklenice duljine je 14 km, a širine 500-800 m. U svom najužem dijelu, oko bunkera, kanjon je širok svega 50 m. S obje strane kanjona uzdižu se vertikalne stijene, od kojih su neke više i od 700 m. Najatraktivniji dio predstavlja predio strmog pada potoka nizvodno od Anića luke, gdje se strmi kukovi uzdižu odmah iznad potoka i tvore najuži dio kanjona u području između Anića luke i parkirališta.
Povratak je bio istim smjerom, a jedino malo razočaranje je bila nemogućnost posjeta Manita pećini zbog ultra stroge politike naše Države koja ograničava broj posjeta zbog očuvanja prirodnog ekosisteme unutar same špilje. U potpunosti shvaćam razlog, ali smatram da je u udarnom vikendu Pakleničke sezone to moglo biti malo fleksibilnije riješeno, a i dobit NP-a bi bila znatno veća.

Slijedećeg dana posjetili smo i kanjon Male Paklenice kojeg sam prije dva dana osmatrao iz zraka i u kojeg se planiram vratiti idući tjedan. Iako je meni osobno to znatno ljepši predio Paklenice, iznenadila me moja Ivana koja je također puno više bile očarana surovošću i divljinom Male Paklenice u odnosu na Veliku, iako ovdje gotovo da nema staze, nije bilo ni kapi vode u koritu potoka, ali zato ni navale turista i izletnika. Sreli smo samo par ljudi od kojih smo najviše razgovarali s mladim parom iz Danske koji su također imali dijete u nosiljci i istraživali ovaj kanjon. 11 dana su proveli u Hrvatskoj i definitivno se vraćaju opet.
Kanjon Male Paklenice skromnijih je razmjera u odnosu na Veliku i potok što njime teče znatno je slabijeg intenziteta. Dug je 12 km, a širok 400-500 m. U svom najužem dijelu je širok tek 10 m, dok se okolne stijene uzdižu do visine od 650 m. Prijelaz između kanjona Velike i Male Paklenice čini izrazito nepristupačan krški prostor kamenjara i kukova.
Zbog surovosti i zahtjevnog puta te činjenice da nosim dijete na leđima, odlučio sam u ovoj prilici doći nadomak špilje Kapljarke i okrenuti se nazad, premda sam vidio želju u očima svojih djevojaka da otkriju što se krije iza svakog idućeg zavoja. Biti će još ovakvih izleta, ne brinite, biti će i Velebita i Male Paklenice, a i moramo si ostaviti razlog da se opet vratimo.

Ostatak dana smo proveli penjući razne smjerove (koji su bili dostupni i slobodni uz toliku masu penjača i alpinista iz zemlje i svijeta) u stijenama Velike Paklenice, a tu me moja draga opet oduševila bez problema savladavajući smjerove težine 5a. Bravo mala, bude nekaj od tebe još 🙂

Posljednjeg dana smo na brzinu otišli pogledati natjecanje za juniore u kojem su u obje kategorije (do 10 i do 15 god) treće mjesto osvojile nove nade HR sportskog penjanja – Sara i Anamarija Lovrec, na koje smo bili svi jako ponosni, a posebno njihovi roditelji.

Dan je odmicao pa smo se pozdravili se sa starim i novim prijateljima i krenuli nazad prema sjeveru puni dojmova i pozitivne energije planirajući iduću obiteljsko – klupsku avanturu.

Smiješe nam se neke Alpe za oko mjesec dana… Zainteresirani?

Fotke s ovog produženog vikenda možete pogledati u GALERIJI, a GPS track drugog i trećeg  dana je ispod. Uživajte![/span]

[mudslide:picasa,0,hpk.chrne.mambe,5738590270424359857]

You may also like...