Sveto Brdo – novi način – 28.04.2012.

svbrdo-para2012

Već satima sjedimo na vrhu i postaje sve hladnije u ovom statičnom položaju. Skvrčen u čudnoj formi čim niže siluete, ne mogu se ni točno sjetiti koji mi je ovo put da sam ovdje… Tek sedmi, ili možda osmi… No nikada do sad nisam imao toliko vremena uživati u pogledu koji se pruža odavde. Dozvoljavam da mi se te nezaboravne panorame utisnu duboko u sjećanje dok pogledom po stoti put tražim najidealniju liniju spusta.

Misli mi prekida snažan reful juga i tjera me da navučem i posljednji komad odjeće koju sam imao uz sebe.
S vremena na vrijeme na vrhu se pojavi grupica planinara koji skakuću oko nas u kratkim majicama i hlačicama i čude se zašto smo obučeni u potkape i rukavice. Tek pažljiviji od njih primjećuju da smo već polu ukočeni od čekanja na prohladnom vjetru i da imamo povelike ruksake koji djelomično sakrivaju neki naš tajni naum.Kroz huk vjetra pomiješan sa statikom radio veze razabirem Gogin glas koja javlja da se ona i cure uspješno spuštaju prema Vlaškom gradu. Dug je još put do Libinja, no super vam ide – pomislim.
Kad smo se jutros nas šestero uspinjali prema Svetom Brdu, nisam mogao skriti oduševljenje odličnom kondicijom naših najmlađih suputnica Sare i Ana Marije koje su bez problema došle na vrh sa nama za nekih pet sati. Divljenje je bilo utoliko veće jer su se one vraćale istim putem nazad pod budnim okom mame Goge. Mi smo pak ostali na vrhu i čekali… A rekao sam Ivani i Ivi da se brzo vraćam…Ponovo analiziramo sve dostupne prognoze, radimo priručna i pomalo smješna mjerenja na licu mjesta, smišljamo razne alternative kad nas ponovo prekine Gogin glas koji javlja da je Franco u zraku. Svo troje maničnim pogledom pretražujemo područje od Libinja prema Rovanjskoj, no ne nalazimo ga.
Franco je sa Štefikom ostao na Libinju odlučivši okušati svoju sreću tamo. Mi se pak nismo mogli pomiriti ni sa čim manjim od Svetog Brda, a sad Franco leti, a mi razmišljamo o bivku na vrhu jer je sklonište na Vlaškom gradu dupkom puno. U tom trenu Toni javi da vidi krilo daleko iznad Starigrada. Pa to je novi rekord s Libinja! Bravo Franco!

Odlučujemo još malo pričekati u nadi da će se vjetar smiriti pa da se i nas troje možemo konačno vinuti u zrak, po prvi puta sa Svetog Brda u pravcu juga. Toni groudhandlingom na vrhu pokušava uvjeriti vjetar da posustane, no nakon par razvlačenja po startu zaključujemo da je Sveto brdo orografski vrlo složen slučaj u kombinaciji sa vjetrom i da unatoč tome što je sunce sve niže, do mraka nećemo dočekati smirivanje na prihvatljive uvjete. A po mraku ne možemo letjeti.

Planina je ovaj put bila neumoljiva pa nismo imali drugog izbora no spustiti se s vrha na južnu padinu 200 m niže gdje smo odmah zatekli skoro odgovarajuće uvjete. Nije trebalo puno govoriti, uslijedilo je brzinsko raspremanje sve trojice, ukapčanja, provjere i to je to.
Potežem prvi, T5 Blue se formira iznad mene, okret, dva koraka i onda onaj neopisiv osjećaj slobode – airborne! Konačno letim s Velebita! Iako sam htio poletjeti baš sa samog vrha Svetog Brda, to ovaj put nije bilo moguće. No biti će još prilike, znam to. Okrenem glavu i vidim da su i Toni i Nik poletjeli. To momci, pišemo povijest!

U tom trenu vario zapišti ultra deprimirajućim tonom i očitavam propadanje od -5m/s, Libinje me snažno guta i sve si mislim kako sam se ipak trebao držati grebena Vlaškog grada. Gledam  Nika i Tonija visoko iznad na toj ruti i svjestan činjenice da lete dvije klase jača krila potežem speed do kraja da se iščupam iz ovog nispona te dalje letim planiranim smjerom. U glavi kalkuliram finesu i glide u odnosu na trenutno propadanje i dostupnu visinu i zaključujem da neću trebati slijetati na Libinje već ću s nekih 20ak metara izletjeti nad padinu koja se spušta prema moru. Ako to uspije, začas sam vani i ostaje mi nekih 900m visine za potrošiti do mora. Pogledom ispraćam ostatak eskadrile koja još visoko juri prema zalasku sunca u pravcu Starigrada. Šteta što smo baš danas pri usponu razbili moj mali Sony, ovo bi bile odlične fotke, pomislim dok sa 34m iznad tla izlijećem sa platoa Libinja. To je to, vani sam! Okrećem kormilo prema Selinama i uživam u pogledu na Rovanjsku, Modrič, Maslenicu, Južni Velebit…

Visina se polako topi, a ja ciljam manji parking u Selinama. Ipak vidim da ću biti kratak pa odabirem alternativu selinskom rt-u koji je slučajno obrasao sa nekim makijastim grmićima. Nalazim čistinu 10×10 m i na 2 m visine radim potpuni zastoj da krilo i ja ne završimo u grmlju. Doskok na noge, okret, brzo povlačenje C i D špagica i krilo pada neposredno do mene.
Javljam na stanicu da sam sletio i čujem da Nik i Toni ciljaju kamp u Starigradu i slijeću na livadu nešto veću od moje prolazeći kroz krošnje susjednih stabala.
Ivana i Iva ubrzo stižu po mene i začas smo opet svi okupljeni u Starigradu gdje smo duboko u noć analizirali doživljaje, trackove, fotke i video još jednom proživljavajući svaki trenutak toga dana. A dan je bio fenomenalan i tek početak nezaboravnog vikenda.

Bio je to moj prvi polet s Velebita i sumnjam da ću ga ikad zaboraviti. Ruksak kojeg sam uzbrdo nosio nekih 5 sati do vrha nakraju mi je uzvratio uslugu noseći me nazad do mora za samo 27 minuta. Neopisiv osjećaj kojega svakako želim ponoviti što prije. Uz možda još malo dorade plana… Naravno, ako moćna Planina dopusti…

Piloti i foto: Nik, Toni i Tomi • Video: Nik • Planinari: Anamarija, Sara i Goga • Libinjska divizija: Štefika i Franco • Logistika: Ivana i Iva

U GALERIJI su fotke kompletne prvomajske avanture, GPS track prvog dana – uspon i let sa Svetog Brda je na kraju članka, a video je vidljiv ispod. Uživajte!

[mudslide:picasa,0,hpk.chrne.mambe,5738590270424359857]

[ylwm_vimeo]41487529[/ylwm_vimeo]

You may also like...