Božić na Velebitu 2007.

Image
I ove godine tradicija predbožićnog odlaska Na velebit nije iznevjerena. Ove godine u rekordnom broju od šest članova cilj je bio Sveto brdo (1751 m) na području južnog Velebita. Na put smo krenuli u petak, 21.12. oko 17:00 sati i to svi natrpani u Goranov Sharan. Jelka, poklon Igora i njegovog Cedra već tradicionalno ide s nama iz Novog Marofa. Na putu otkrivamo novu zanimljivost autoceste, a to je restoran Macola, gdje navečer obilno popunjavamo zalihe naše masnoće prije odlaska na planinu. U Paklenicu stižemo u 21:30 i nakon kraće pripreme u 22:00 krećemo prema planinarskom domu. Dolaskom u dom opet večera, stradava pečeni picek i odlazimo na spavanje.

 

DAN ZA USPON

U subotu nas budi prekrasan i vedar dan, te nakon doručka krećemo prema planinarskom skloništu na Ivinim Vodicama, koji nam je baza za drugi dan. Do skloništa nam treba tri sata laganog uspinjanja, osim završnih pola sata probijanja kroz dubok snijeg. Moram reći da su u tim trenucima neki od članova počeli razmišljati i o odustajanju od uspona. A na kraju su ipak uspjeli skoro do samog vrha.

Planinarsko sklonište na Ivinim Vodicama i Marek s sekirom
{gallery}bozic07/clanak/1{/gallery}

Nakon okrijepe u skloništu i to purećim šniclima iz radionice Međeral i čajovinom (recept se na žalost ne može dobiti) majstora Mareka na uspon prema vrhu kreće kompletna ekipa, znači i Ljubo koji radi crijevne viroze ne jede već dva dana. Normalno on kreće i bez ruksaka na leđima (švercer).

Odlučujemo se za stazu koja vodi direktno na greben, a ne stazu preko Vlaškog grada.

Zajedno s nama kreće i jedan dalmatinac zajedno sa svojim psom, ali na polovici staze odustaje. E da je znao prije bi probao Marekov napitak i vjerojatno izdržao do kraja. Normalno ja se guram na početak kolone, kako bi uživao u prćenju snijega i traženju staze. Snijeg je na početku mekan, ali kako se penjemo dolazimo na sve više smrznutih ploha, na kojima treba biti stvarno oprezan.

Hrabra šestorka na usponu za Sveto Brdo. Stoje: Toomy, Ljubo, Goran, Dario, Marek i Pegi
{gallery}bozic07/clanak/2{/gallery}

Na nekih pola sata od vrha dolazimo do ledene ploče koju bez dereza ne bi trebali prolaziti. Ali zbog nedostatka iskustva kolonu zaustavljamo u trenutku kad smo troje već prošli, a Ljubo ostaje na sredini i uspijeva se vratiti. Marek put natrag prolazi uz pomoć sjekire kojom cijepa led kako bi noga mogla dohvatiti čvrsto tlo. Tu se ekipa na žalost dijeli u dvije skupine, te Ljubo i Marek zbog neimanja kompletne opreme ostaju pod vrhom, dok mi ostali krećemo dalje. I dalje se penjemo po zaleđenoj podlozi, tako da se naša odluka o zaustavljanje ekipe bez opreme pokazuje potpuno ispravnom.

Na vrh stižemo za tri sata hoda od skloništa na Ivinim Vodicama, znači trebao nam je jedan sat više nego što to veli markacija, ali po ovim uvjetima ovo je odlično dolazno vrijeme. Na vrhu smo i konačno smo oduševljeni pogledom. Primorska strana je pod oblacima, ali nam se zato otvara predivni pogled na Ličku stranu. Znači naš treći uspon na Sveto brdo konačno nas nagrađuje i predivnim vidicima.

Slijedi obavezno kićenje jelke i slikanje na vrhu, na kojem se ipak zbog hladnog vjetra i približavanja mraka ipak ne zadržavamo previše.

Jelka i Mambe na Svetom brdu i Čarolija Velebitski vrhova (pogled prema Vaganskom vrhu)
{gallery}bozic07/clanak/3{/gallery}

Silazak prolazi također bez problema, a nakon nekog vremena diže se i mjesec, te dio staze prolazimo snježnom stazom obasjanom mjesečinom i u sklonište stižemo u pet sati. Normalno kuha se nova količina Marekove čajovine i omlet od kobasica (narodno jelo u kojem se miješaju domaće kobasice različitih proizvođača, a za koje svaki garantira da su njegove najbolje). I dok dio ekipe baš i ne može previše jesti, pa se krijepi čajovinom (ili vinočajem, kao već vam bolje zvuči) tu moram pohvaliti Mareka koji bez problema rješava 3 para.

POSLIJE SVEGA

Pod dojmom ovog večernjeg druženja, a i zbog umora dijela ekipe u meni se budi jedna ideja koju svi bez pogovora prihvaćaju. Naime plan za nedjelju je bio da tokom jutra još malo planinarimo oko skloništa, pa spust u pl. dom i tamo noćenje, a novi je da odmah ujutro krećemo do auta (4 – 5 sati) i pravac Prpa.

Putem kupujemo krumpir i piceka te kod Prpe stižemo u pet sati. I tu se svaki prihvaća onog kaj najbolje ide. Marek je u kuhinji, Toomy s fotoaparatom lovi svaki detalj Prpinog doma, a mi ostali čekajući večericu ispijamo Velebitsko pivo i kartamo Belu. I to do dugo, dugo u noć.

“Kak se nekad dobro jelo, baš”
{gallery}bozic07/clanak/4{/gallery}

Na Badnjak slijedi povratak kućama, uz odluku da bi idući Božić mogao biti negdje na sjevernom Velebitu, negdje oko Rosijeve kolibe, tj. području Rožanskih kukova i vrhova kao što su Gromovača i  Crikvena.

Komentar za kraj je da je ovo bio jedan predivni izlet uz predivnu ekipu, ovaj put u najvećem broju do sada i da ovu tradiciju predbožićnog okupljanja na ovako predivnoj planini nikako ne bi trebali prekinuti.

Do idućeg Božića i Velebita…

You may also like...