Stvaranje tradicija

Image

Božićno drvce na Velebitu (članak za časopis Hrvatski planinar)

Kad smo prije pet godina prilikom našeg prvog planinarskog izleta dotakli Velebit zaljubili smo se u njega na prvi pogled. Sad su iza nas već mnoga planinarenja i imamo iskustva stečenog po planinama Hrvatske i Slovenije, ali Velebitu se uvijek rado vraćamo. U naš godišnji kalendar uključili smo dva nama vrlo bitna višednevna izleta na Velebit, a to je obvezatni ljetni pohod Velebitom u trajanju od pet dana, a drugi je ovaj zimski u tjednu prije Božića, kada krećemo s Božićnim drvcem iz Novog Marofa i s ciljem da to drvce okitimo na jednom od velebitskih vrhova ili nekom drugom zanimljivom području.

BOŽIĆI 2004. – 2006.

Na ideju da vrijeme prije Božića posvetimo Velebitu došli smo 2004. godine kada smo još kao neiskusni i neopremljeni planinari krenuli okititi drvce na Sveto brdo. Tada smo zaista imali i sreće jer je olujno jugo koje je puhalo raskvasilo snijeg na putu prema vrhu i nije bilo leda pa smo uspjeli u svojem naumu. Nažalost, nesretnom smrću splitskih planinara godinu dana od našeg uspona uvidjeli smo da smo doista imali sreće, te smo krenuli i u prikupljanje opreme neophodne za ovakve uspone. Godinu nakon toga drvce smo kitili na Stapu u Tatekovoj kolibi, do kojeg smo došli usponom iz Ljubotića, te nastavili pohod preko Velikog Rujna do Starigrada. Godine 2006. bili smo na području Crnopca, ovaj smo put drvce kitili u Tatekovom skloništu, a pustolovina je završila usponom na vrh Crnopac (1402 m).

TEAM CHRNE MAMBE

Moram napomenuti da standardnu ekipu čine tri člana: Pegy, Toomy i pisac ovog članka – Dario. Ove godine u našu ekipu uključili su se i Goran, Ljubo i Marek i to je bio za sada naš najbrojniji odlazak na ovakvu avanturu. Odluka je bila da i ove godine idemo na Sveto brdo, ali ovaj put puno iskusniji i opremljeniji.

USPON I KIĆENJE DRVCA 2007.

Na put smo krenuli u petak kasno popodne te nakon vožnje autocestom pješačkim zagrijavanjem do planinarskog doma u Paklenici dolazimo točno u ponoć. Iduće jutro nakon doručka krećemo prema Ivinim Vodicama. Zbog dobre prognoze odlučujemo da je subota dan za dosizanje vrha i kićenje drvca.

Od Ivinih Vodica krećemo stazom direktno prema grebenu, probijajući se šumom i propadajući u dosta raskvašen snijeg. Kako se penjemo na sve veću visinu, snijeg postaje sve tvrđi. Staza je dosta naporna zbog stalne kombinacije raskvašenog i smrznutog snijega, a i dio ekipe nije baš najbolje kondicijski pripremljen.

Na mjestima gdje strmina nije prevelika imamo i priliku isprobati kočenje cepinom, zlu ne trebalo za kasnije. Markacije su većinom pod snijegom te slijedimo obris staze prema vrhu i svi zajedno dolazimo do zaleđene ploče koja se nalazi na otprilike pola sata od vrha i koja se bez dereza nikako ne može proći. Dva naša člana razočarani ovdje završavaju svoj prvi uspon na Sveto brdo zbog nedostatka opreme, a nas četvorica oprezno krećemo dalje i dolazimo do križa na vrhu Svetog brda.

Na morsku stranu ispod nas more oblaka, a lička nam strana otvara predivni vedri pogled. Drvce vežemo na križ, stavljamo nekoliko kuglica i ponosni uživamo u trenutku. I da se netko ne bi naljutio na nas: drvce je uzgajano u rasadniku i kupljeno u trgovini.

Silazak do skloništa na Ivinim Vodicama dijelom ide obasjan mjesečinom koja stvarno daje predivan snježni odsjaj, te uživamo u ovom predivnom smiraju dana.

{gallery}bozic07{/gallery}

KAMO DALJE?

Naravno, silaskom sa Svetog brda već se počinju javljati ideje kamo ćemo prije slijedećeg Božića, a ekipa odlučuje da će to biti negdje na Sjevernom ili Srednjem Velebitu, Gromovača, ili Šatorina, možda Veliki Kozjak ili Veliki Rajinac.

A osjećaj koji Velebit pruža u te blagdanske dane kad mnogi jure u trgovine i panično šopingiraju jednostavno se ne može opisati, mora se osjetiti, a to je najbolje uz ovako dobru ekipu kakvu smo mi imali. I normalno do slijedećeg Božićnog Velebita.

You may also like...