Dinara 21.-22.02.2009

Image

Evo ova naša ekipa za zimske uspone protekli vikend upoznavala je čari snježnog uspona na najviši vrh Hrvatske – Sinjal sa svojih 1831 metar.
Kod pripreme izleta za pod obaveznu opremu uključujemo dereze, cepin, pojas i uže, te dobru odjeću i obuću. Put Knina krenuli smo u subotu rano ujutro, te u Knin stižemo oko sedam sati. Pošto u planinarskom domu na Brezovcu taj vikend nema nikog dežurnog, u Kninu preuzimamo ključeve doma od predsjednika PD Dinara iz Knina, gospodina Petra Šimića.

Nakon što doručkujemo ćevape krećemo put Glavaša odakle startamo s usponom. Glavaš je selo na 580 metara n/v, ispod istoimene utvrde sagrađene tijekom 14. i početkom 15. st., čija je uloga bila nadzirati i štititi prometne putove prema Bosni, odnosno od Zapada prema Istoku.

Na startu imamo temperaturu od + 4 i staza počinje bez snijega koji se ipak ubrzo počinje javljati prvo u tragovima, a nakon sat vremena hoda počinje i pravi snježni uspon.

 

Dolaskom do planinske visoravni – Martinove košare počinju udari bure, a snijeg je zamrznut tako da montiramo dereze bez kojih se dalje ne bi moglo.

Na Martinovim košarama postoji i planinarsko sklonište u kojem smo mislili predahnuti, ali ulaz u sklonište je zameten snijegom i od toga ništa. Od tuda do vrha ima još neka 2 sata, mi malo produžujemo jer smo razmišljajući koju od dvije staze da odaberemo (lijeva ili desna varijanta) krenuli jednostavno ravno naprijed i došli u područje vrtača preko kojih se više nije moglo dalje.

 

Malo se vraćamo, malo ipak priječimo te vrtače i evo nas na vrhu. Vrh je okovan snijegom i ledom i puše sad već olujna bura, te nas hladnoća brzo tjera prema Brezovcu. Silazak s vrha opet ide nekom našom stazom, pa produžujemo grebenom i onda se direktno spuštamo prema pravoj stazi.

 

Dolaskom do šume kojom ima još nekih 45 minuta do doma spoznajemo istinsku vrijednost krplji. Za one koji ne znaju  krplje su ovalne ili četvrtaste ploče koje se pričvršćuju na potplatu gojzerica i tako se čitava težina čovjeka rasporedi na veću površinu, umanjuje se pritisak na snijeg i osoba koja ih nosi ne propada u snijeg. A nosili smo ih Toomy, Pegi i ja, dok su Marek i Goran ovaj put bili stvarno mučenici. Svakim korakom propadali su u snijeg do pojasa, a na pola tog  šumskog puta razmišljali su čak i o tome da stanu, pojedu špek i popiju vinu, a onda što bude.

 

Ipak nekih pola sata za nama i oni stižu do doma. U domu Toomy i Marek pripremaju večeru, ja ložim vatru u kuhinji i sobi gdje spavamo, Pegi vani čisti snijeg sa stepenica, a Goran guta tablete da zatomi bol.

 

U nedjelju se svi budimo orni, kuhamo juhu i pripremamo zapečeni grah za doručak, te krećemo pravac Guga do kojih nam su trebala četiri sata. Tako završava još jedna naša zimska avantura, opet smo malo pametniji i iskusniji i svi se slažemo da se na ovakve izlete nikako ne može krenuti bez kompletne opreme i dobre fizičke i psihičke pripreme.

 

Ukupno smo prošli 29.4km (do Guga, plus još točno 3km do Knina) uz 1960m ukupnog uspona, a to po takvom terenu stvarno nije malo.

 

[mudslide:picasa,0,ChrneMambe,5305980887583237665]

 

D.K.

You may also like...