Vihoraški put 15.03.2009

Image

Ne dozvoljavajući da nam zima prerano pobjegne ekipa Črnih Mambi krenula je u nedjelju 15.03.2009. na još jednu avanturu, ovaj put u srce Gorskog kotara. Na put kreću Toomy, Pegi, Marek, Goran, ja i na sveukupno zadovoljstvo naš član i sponzor Štef Bubnjarić, a iz Marofa nas riječima i gestama podrške ispraća naš Franc.


Što se tiče pripreme izleta nismo baš ono iskreno objašnjavali uvjete, zapravo bilo je riječi o nekoj penzionerskoj ruti, kako nam pojedinci ne bi odustali.

Na put krećemo u pol sedam ujutro, čekajući Mareka koji normalno do Marofa ide biciklom. Plan je doručkovati i popiti kavu u domu u Tuku, ali nažalost dom se otvara tek u devet sati, pa ne čekajući produžujemo dalje prema Matić poljani i 13. kilometru ceste Jasenak – Tuk. Na tom tzv. 13 kilometru je odvojak za Samarske stijene, Ratkovo sklonište i naravno Vihoraški put.

Na našu žalost nedugo nakon prolaska Matić poljane put zbog snijega postaje neprohodan za Goranov Sharan. Inače Matić poljana poznata je po spomeničkom nizu od 26 vapnenačkih stijena, postavljenih u koloni, što podsjeća na 26-toricu partizana koji su na mrazištu u snježnoj mećavi 24. veljače 1944. godine izgubili živote.

Mi nemamo mećavu, ali zato je snijega u izobilju. Nedugo nakon što ostavljamo auto nailazimo na fino ugažene tragove ovom šumskom cestom, ali na žalost ne od prijatelja planinara, nego medvjeda. Izgleda da zima prolazi kad su i medvjedi izašli iz svojih brloga.

Do prvog odvojka za Samarske stijene treba nam točno sat vremena, a do 13. kilometra još 45 minuta. Dobro neplanirano produženje ovog izleta.

Vihoraški put prolazi kroz gotovo nedirnuto područje i fizički je dosta zahtjevan s mnogo uspona, pa opet nizbrdica, a snijeg to sve dodatno otežava. Dosta teško se osloniti na tu snježnu stazu, kad ne znate po čemu uopće hodate. Na pola puta ove staze nalazi se Ljuska, izuzetna prirodna tvorevina. Kada se gleda s okolnih vrhova u pravcu njezinog prostiranja, daje dojam orahove ljuske, po čemu je i dobila ime. Na njenom dnu postavljene su ljestve kojima se izlazi na njen gornji dio. Te ljestve smo jedva pronašli ispod snježnih nanosa. Nakon toga staza ide samim rubom stijene, a zbog snijega ne znate da li uopće gazite po čvrstom tlu, ili samo snježnom nanosu kojeg drži jela ispod vas. Nakon još nekoliko «skliskih» mjesta prolazimo Ljusku, te ostatak staze ne predstavlja neki posebni problem.

Napomena je da se za prolazak ove staze po zimi preporučuju dereze i cepin, a mi moram priznati nismo svi bili opremljeni tom opremom.

Spuštamo se na Begovu stazu i šumskom cestom do auta stižemo za dva sata. Prije toga rješavamo kobasice i vino, jer ne može čovjek hodati gladan i žedan.

Sve u svemu još jedan predivni zimski izlet, po onako jednoj žestokoj planinarskoj stazi i sa pravom ekipom. I nadam se da će se Štef i drugi put odvažiti i poći s nama u novu avanturu.


[mudslide:picasa,0,ChrneMambe,5313745123181196225]

You may also like...